Komunizam je surogat koji iz temelja ne valja
Veliki papa Pio XI. izdao je 14. ožujka 1937. encikliku "Mit brenenden Soge" (Sa gorućom zabrinutošću) gdje je maestralno raskrinkao i napao fašizam. Već je Robespierre bio nacionalsocijalist, a fašizam je upio i ideje darvinizma, hegelijanizma, germanske mitologije ili veličine Rimskoga Carstva ili ideje rasnoga Nadčovjeka Nietzscheove (Veliki vođa).
Tendencije centralizma svemoćne države, tj. vladavina korporacija (kao da smo termiti) nazočne su i u kapitalizmu i u tzv. komunizmu. Tih predratnih godina Adolf Hitler je pružio ruku Josifu Staljinu u komadanju Poljske i Istočne Europe, engleske banke i političari, te američki industrijalci su surađivali tijesno s Italijom, Njemačkom i Japanom. U Tugoslaviji srpski vođa Milan Stojadinović je otvoreno pristajao uz fašizam, a određene simpatije je iskazivao čak i veliki duhovnik Nikolaj Velimirović. Kako u nas ne prestaje ni u ovoj veljači vječito mijaukanje i cviljenje samozvanih antifašista (zapravo najčešće gospode koje je sram priznati da su bili komunisti) navest ću odličan članak svećenika pelješkoga (rodom iz Trpnja) Nedjeljka Subotića Sabatinija (Trpanj, 17. IX. 1882. – Trpanj, 7. IX. 1950.). Sabatini je puno i kvalitetno pisao o širokim temama od feste sv. Vlaha i kršćanskoga braka do političkih tema i slikarstva prijatelja Medovića. Dajem tekst uglavnom u izvorniku.
»Zašto smo proti fašizmu?
Jedna od ordinarnih laži zaista je i tvrdnja, da su oni ispravni Hrvati, koji drže do svojih nacionalnih i vjerskih tradicija i odlučno odbijaju protuhrvatske trikove internacionalne crvene Pučke Fronte, ništa manje nego pristaše tzv. fašizma. Dakle svi oni hrvatski opozicionalci, koji zbog svojih ispravnih načela ne padaju na lijepak crvenoj internacionali imaju čast, da ih pučko-fontaška štampa kod nas i za granicom baca ravno u fašistički pakao. Fašizam i hitlerizam nijesu identični, ali imaju zajedničkih obilježja pa stoga ih uzimljemo pod istim nazivom – a zajednička im je nota diktatorski politički sistem. Međutim fašizam nije rezultat u razvoju političkih potreba nego je nastao kao reakcija proti komunizmu i naročito proti liberalnom parlamentarizmu.
Liberalna demokracija koja je nastala iz prevrata proti feudalizmu g. 1789. imala je svoj razlog opstanka i donijela je narodnu građansku slobodu naglasivši zdravo političko načelo: jednaka prava i jednake dužnosti. To je bila tzv. borba za konstitucionalizam, koji je dizao po ulicama glavnih gradova barikade i obarao asolutističke režime. No kad su se makjavelistički predstavnici buržoazije učvrstili na političkim stolicama, pa se združili sa svemoćnim kapitalizmom i putem općeg izbornog prava postavili načelo brojčane većine, dakle nekvalificirane gomile koja kroji sudbinom naroda i državne zajednice, stvarajući tako kliku režimskih ulizica, tad se je demokracija izopačila i sama sebi počela kopati grob. (ovdje Subotić opravdano napada demagogiju, manipulaciju, i posebno problem nedostatka konsenzusa kod relativne većine. Ove boljke demokracije može se pokušati ublažiti sučeljavanjem argumenata, opismenjavanjem masa i uvođenjem materijalne odgovornosti za neizvršena obećanja, laganje i oštećivanje države, op. T. T.).
Parlamentarizam je donio mogućnost zbog općeg prava glasa,da se čak i najopasniji tipovi umjetnim i nasilnim sredstvima nametnu kao brojčana većina i stvaraju jaz i propast domovine. Zato je bilo posve razumljivo, što su se najbistriji državnici i umovi prošlog stoljeća (19. st., op. T. T.) dizali ne samo proti demagogiji nego uopće proti sistemu liberalne demokracije, tražeći da mješte bezumne i zavedene gomile bez moralnih načela vladaju izabrani pojedinci, elita duha i srca, "aristoi", oni koji zbog svojih moralnih prednosti i zbog svoga stručnoga znanja imaju pravo na glavnu riječ u državnoj zajednici… (to nije ludo da umjesto predstavnika manjina imamo predstavnike znanosti, umjetnosti, obrtnika, seljaka itd. op. T. T.) (…) Jedan od najsnažnijih francuskih državnika, Tardieu, bivši ministar predsjednik, u svojoj nedavno izašloj knjizi "Le souverein captif" pokazuje da je liberalni parlamentarizam danas uglavnom nemoguć, jer po teoriji ima da vlada narod, (…), a u praksi je samo zarobljeni kralj (souverein captif), a mješte naroda vladaju teror, korupcija, nasilje i demagogija koja nepoštenim sredstvima izvuče izbornu većinu i šalje u zakonodavno tijelo duševne propalice bar u ogromnoj većini. (Dalje Subotić navodi Matoša koji je napadao antikulturnu tendenciju liberalizma.) Sterilnost današnjeg parlamentarizma svuda je izazvala reakciju pa se je svuda manje uvlačio pokret pojedinaca, da diktatorskim auktoritetom i jakom šakom baci nemoćni parlamentarizam u muzej, kad se već ionako sprema da se ukloni na putu jakim socijalnim pokretima.
Fašizam je dakle neki surogat demokratskog parlamentarizma sa općim pravom glasa na umoru (ja bih rekao životinjski prainstinkt koji vodi prema drevnom Rimu i Sparti, op. T. T.), a ujedno borba proti komunizmu koji briše narodnost u službi međunarodnih gospodara u Moskvi… (igrao je komunizam i na ruski nacionalizam, a brisao je on Ukrajince, Tatare i dr., op. T. T.). Ali taj surogat iz temelja ne valja. Fašizam tvrdi da je državna zajednica ona apsolutna sila koja ima neograničenu vlast nad građanima. Građani su po tome zbog državne vlasti, a nije državna vlast zbog naroda, da zaštiti prava pojedinca i regulira njihove međusobne dužnosti. Prema zabludi fašizma rasa se istovjetuje sa državom. A kako je rasa po nauku fašističkom božanstvo, to je i država onaj apsolutni auktoritet iz kojega potječu sva prava pojedinaca. Drugim riječima građani nemaju svojih prirodnih vječnih i neotuđivih prava, nego samo ona prava i one dužnosti što mu ih nameće diktatura, vlast jednog silnika, a njegova moć je ujedno moć države i rase – neprikosnovena. (Il Duce ha sempre ragione, anche quando ha torto – Vođa je uvijek u pravu, čak i kad ima krivo).
Po tome lažnome načelu država ima isključivo pravo na odgoj djece, ona tu djecu može oduzeti roditeljima, da od njih napravi janjičarsku gardu, Kanonenfutter (topovsko meso), da se uzgoji za militarizam koji je tu da brani božanski apsolutizam države, odnosno njezina šefa. Da je fašistički nauk stubokom protivan kršćanskom napose katoličkom naziranju na svijet, vidi se odatle što fašizam ne traži samo političku supremaciju u državi, nego se nameće čak slobodi savjesti pojedinaca svejednako kao komunizam, pa ne trpi uopće upliva Crkve na pojedince, što ukazuje progon katolicizma u Njemačkoj (započeo još Bismarck, op. T. T., tu je vođa CDU-a veliki Konrad Adenauer kao dosljedni antifašist), dok je fašizam u Italiji napravio kompromis i dopustio do neke granice djelovanje Katoličke akcije. Dalje navodi Subotić kako država i rasa u kršćanskom nauku ne spadaju u moralne i duhovne vrijednote,niti su iznad savjesti pojedinca.
Osim toga fašizam potječe od Hegelova panteističkoga idealizma. Ovaj postavlja svebožansku ideju koja se razvija prema poznatoj ideji (posuđenoj kasnije i od Karla Marxa): teza – antiteza – sinteza. Država je po Hegelu najznačajniji objekt emanacije toga sveboga, okvir razvoja svebožanske ideje… Država je dakle Moloh (semitski bog kojemu se prinosilo ljudske žrtve, op. T. T.) koji sve sadrži sve ždere – sve što je u toj državi ili u tom božanstvu nužno opstoji samo u odnosu prema toj utjelovljenoj ideji.(…) Fašizam se dakle slaže u shvaćanju odnošaja građana prema društvu, odnosno državi potpuno sa Marxovim komunizmom, koji briše uopće svaku vjeru. (bilo bi zanimljivo vidjeti što o tome misle razne masonske sljedbe, op. T. T.)
Osim toga fašizam hoće da monopolizira sva gospodarska socijalna pitanja pače i korporativnoj ideji državnog uređenja na ruševinama političkoga parlamentarizma daje pečat apsolutnog državnoga monopola (…) (što je po Subotiću u opreci s kršćanstvom,op. T. T.). Baš mi, kao politički Hrvati imamo pravo da pučkofrontašima predbacimo ideološku svojtu s komunistima. Inače se u praksi pokazalo iz zadnjega vremena da su u redove crvenkaste Pučke Fronte vrstaju baš oni koji su do jučer služili Boškovu diktatorskom režimu sa fašističkim gledanjem na državu sa čisto antidemokratskim obilježjem. Time (oni) hoće uz lažne fašističke insinuacije oslabiti hrvatske redove. Mi pak nećemo u Canossu Crvene internacionale, jer smo i kao Hrvati i kao katolici jedno i jedno hoćemo da ostanemo.«
(Narodna svijest, 30. siječnja 1937. g., br. 4. – 5., str. 9.)