Floskula ili ispraznica

Sve za vlast, vlast ni za što!

Tijekom stoljeća i bezbrojne uporabe, pogotovo neprimjerene, mnoge riječi su postale same sebi, krajnje suprotnosti. To se dogodilo i s riječi floskula (lat. flosculus = cvjetić), što je u Starom Rimu u govorništvu označavala biranu figuru i koristila se kao određeni govornički ukras, čime je  doprinosila oratorskoj vještini pojedinca i uljepšavala govor. Danas ta riječ označava nešto besmisleno, prazno, šuplje, poput otrcane fraze, obične smicalice,,ordinarne laži, tlapnje… i svega onoga što je u službi stvaranja dojma jačeg i važnijeg od samih činjenica.

Sa svih strana smo suočeni s raznim floskulama, koje nas zapljuskuju  poput tsunamija i žele u nas uništiti i ono malo elementarne logike i zdravog razuma, što nam je ostalo, uslijed višegodišnjeg lobotomiranja,pokušaja brisanja kolektivne i individualne svijesti i našeg iskustvenog pamćenja. Nismo mi od jučer, ni kao narod, ni kao država. Na mnogo čemu i na mnogima, kroz vjekove, je ta država nastajala, rasla,opstala, osamostalila se i obranila.

“Imamo Hrvatsku!”, uzviknuo je razdragan i zanesen prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, ni ne sluteći u krajnjoj, perifernoj primisli, što će od nje “majstori” napraviti u samo dvadesetak godina. Hrvatska je danas osiromašena, devastirana, rasprodana, marginalizirina, “očerupana, nedemokratska, nesocijalna… europska zemlja, od koje  neki pojedinci i neke političke stranke žele napraviti ono što nije  i nikada nije bila, (osim u nekim sramnim  trenucima) nesekularnom, neantifašističkom, neciviliziranom i nenarodnom državom, u ime svojeg osobnog iskrivljenog I utilitarnog domoljublja. U toj svojoj nečasnoj namjeri, ponovno se prebrojavaju krvna zrnca žitelja Lijepe naše, falsificira se povijest, guši se sloboda misli, govora i pisanja, nameću se pravila ponašanja, određuju se krivi prioriteti. Po starom, dobro poznatom, učinkovitom scenariju igraju se igre “partizana i ustaša”.. raspiruje se i širi mržnja prema drugom i drugačijem, obmanjuje se narod. Razni opsjenari, lažni proroci i poneki Mesija, obećavaju dobrobit, napredak i boljitak, a mi svi zajedno s domovinom, sve niže padamo, tonemo u sve crniji mrak i sve gušću magluštinu, nastalu iz dima balkanske krčme, uz cijuk cajki, hektolitre piva, prijesnu janjetinu, vođeni  bizantskom politikom i osmanlijskim ajanstvom.

Sve to se prikriva i prekriva plaštem stručnosti, “domoljubljem”, brigom za bližnjega, velikom odanošću političkoj ideji koje nema, reformama koje ne postoje niti na papiru, oštrim rezovima na sirotinji, prestrojavanjem u hodu, mijenjanjem mišljenja preko noći, grabljenjem fotelja, uhljebljivanjem sebi bliskih,  sumnljivoj principijelnosti bez načela, davanjem sinekura podobnima, licitiranjem ljudi, trgovanjem utjecaja, podmetanjem mandatara, koji je dobio tri sata da se odluči hoće li biti premijer države, čiji jezik ne poznaje dovoljno dobro, koji ne može shvatiti što se ovdje događa I koji smatra da se država vodi kao korporacija.

Bez ikakve sumnje u najbolje namjere gospodina Oreškovića, ova priča ne će imati sretan završetak, pogotovo kad joj je i sam početak bio jako loš, s puno problema i otvorenih pitanja, na koja se ne odgovara ili se odgovara naučenom općom šprancom, koja više nije niti simpatična, zbog načina govora i izražavanja već iritira, jer potcjenjuje slušatelja, građanina, birača i prosječnog Hrvata, koji se srame na što su spali. Osuđuje nas Europa i svijet. Smatraju nas politički nezrelima, nedoraslima i nesposobnima da imamo vlastitu suverenu državu, zaostalima, zadrtima, zaplotnjacima, neprosvjećenim narodom, divljacima s Balkana, predodređenim tuđim slugama, zatirateljima svega naprednog, kulturnog, civiliziranog kojima je nužno potreban mentor i nekakav strani korektor iz države ili Unije koja sebe smatra demokratskom, naprednom i suvremenom. To možemo zahvaliti  mračnim, ortodoksnim i opskurnim likovima koji su se uspjeli nametnuti kao jedini, Bogom dani spasitelji, vođe i “prosvjetitelji” ovog napaćenog i osiromašenog naroda, kao i onim “buntovnicima”i  reformatorima, bez konkretnih reformi, koji se igraju države i vlasti, s platforme istine, pravde i poštenja, pod egidom opće dobrobiti, bratske ljubavi, pravne jednakosti, osobne principijelnosti, vjerodostojnosti… reformske suradnje, konsenzusa i nekakvog Trećeg puta, koji nitko ne vidi.

To najbolje dokazuje ideja “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!”  pretvorena u  svojevrsnu paradigmu; “Sve za vlast, vlast ni za što!” Bilo bi dobro i nužno potrebno da se neki od onih koji su nas doveli u ovu situaciju povremeno pogledaju u ogledalo. Kad su sami sa sobom pred ogledalom neka učine ono što svakako trebaju učiniti, kako to ne bi morao napraviti narod, u koji se zaklinju, u isto vrijeme dok taj narod nestaje, njihovom politikom. Nije dovoljno konstatirati koliki je naš godišnji demografski pad, kako se takav trend nastavlja i nad tim plakati i obećavati 1000 eura po svakom novorođenom djetetu. Prvo to je neizvedivo, jer nema tih novaca i ne će ih biti, a drugo to je krajnje podcjenjavajuće i bogohulno. Ne želim niti pomisliti na posljedice tako zamišljene demografske obnove. Jako me asocira na neke pojave i namjere u prošlosti.

Bolje da to prihvatim kao floskulu, sasvim svejedno je li bila predizborna ili postizborna, bila je isprazna, šuplja, obična tlapnja i zavaravanje. Možda je i bolje da je tako! Za demografsku obnovu su nužno potrebne stručne, političke, dugoročne, višestruke mjere i državna potpora, što je gotovo nemoguće zamisliti, a kamoli postići u vrijeme kad se u Parlamentu igramo “ustaša i partizana” i međusobno natječemo u pljuvanju, okrivljavanju, retorici s floskulama, ali ne onim iz Starog Rima, već našim, domaćim, primitivnim , balkanskim, stranačkim i povijesnim, a sve to s ciljem i u svrhu osobne promidžbe i željene pozicije na skorim stranačkim izborima, koji ne bi smjeli biti nikakva floskula.

Ankica Benček