Slinavko
Naš šor nije velik. Kadgod je bio malo veći, al’ se „skupio“ kad su na kraju napravili nekakve terene za zabavu, dokoni. U tom šoru ima četrdesetak kuća, a hvala Bogu u skoro svakoj kući djece, pa kad iziđu na šor graje ko guske kad je na vidiku kakav uljez. Među djecom svega i svakojakih, kao i među odraslima samo u manjem pakiranju i još u razvoju.
Kad sam riješio ovo da ispričam već je to sve drukčije izgledalo nego u vremenu u kom se dešava priča. Sad je to štogod. Šor. Asfaltiran. Stavili pred neke kuće one spomenike s brojilima za struju, uveli sami kanalizaciju, sami posadili drveće, štogod, al’ uglavnom sami uradili, jer nismo mi baš u centru. Naš šor je malko dalje od kruga centra varoši pa, što kažu, daleko od očiju daleko i od gradske kase.
Nije to priča koju ’oću da ispričam, već drugo. Ono što je bilo još dok smo vukli šerpenju po šoru i dizali prašinu, svi bili djeca i tek trebali da porastemo. Al’ pravili smo međ’ sobom hijerarhiju za ubuduće – da se zna tko je glavni, tko je najjači, tko najpametniji i sve tako da se zna tko je tko. U tom igranju i odrastanju imali smo jednog, nije bio baš pametan, ne može se reći ni slab ni jak, al’ je bio zdravo bezobrazan. Budući da je bio takav kakav je bio, malo‑malo je fasovao od nekog batine zbog svog bezobrazluka. Lako je bilo dok nije krenuo u školu i naučio da piše. Kad je savladao tu vještinu odmah je počeo nositi neku bilježnicu i u nju zapisivati nešto. Kako od koga fasuje, on onako još sav balav i umusavljen od suza i slina, uzme onaj svoj tefter i olovku i bilježi.
„Što bilježiš slinavi?“' upitah ga jedared.
„Vidjećeš ti kad ja porastem i postanem milicionar što ja sad bilježim! Mater vam vašu!“
Lupim mu pljusku za ono posljednje i odoh u igru s ostalom djecom. On osta pišući i slineći. Pisao je on, bome, sve dok je išao s nama u osnovnu školu, tu u naselju. Kad je prešao u srednju školu više ga nismo tako često viđali pa ne znam jel’ pisao i dalje ali s obzirom na to da nije bio tu nije imao ni prilike da bude bezobrazan pa ni da fasuje za bezobrazluk. Ta i mi smo već skoro odrasli i nismo više ni pridavali pozornost bivšem slinavku. Više su nas zanimale neke druge stvari, djevojčice i ostalo što ide uz to. Moram i ovo reći, slinavko je upisao za policajca u Kamenici, ovoj našoj sremskoj. Kako je upisao ne znam. Mora biti da nisu imali dosta polaznika pa popunili s onima što nisu prošli test a imali jaku želju. Može biti da su kriteriji za upis bili niski pa prošao i on iako nije baš bio pametan, k’o što sam već rekao.
Kad se sjetim kad sam ga prvi put vidio u uniformi polaznika škole za policajce. Valjda je dobio vikend da ide doma, nisam siguran, al’ to je bilo štogod! Napuhnuo se u onoj uniformi. Vidi se da misli kako je odmah pametniji, veći i ljepši čim ima uniformu. Pakiranje je drugo, al’ slinavko je i dalje slinavko. Džabe fin papir spolja ako je u paketu makar što. Ili možda više nije tako? Kanda je sad važnije pakiranje ali onda još nije bilo baš tako. Uglavnom, šepuri se polaznik milicionarske škole misleći da mu nitko ništa ne može. Fasovao je još taj vikend. Ne jako, samo da ne zaboravi tko je glavni u šoru. Docnije se primirio i nije više fasovao. Ne zbog svoje dobrote i zbog toga što se popravio već zato što smo mi odrasli i opametili se.
Ovo je vrlo diskutabilno – ovo s pameću, al’ ajde nek je tako. Jer da smo se tada opametili možda nam sada ne bi bilo ovako lijepo. Možda? Tako nam je kako nam je i nitko nam, osim nas samih, nije kriv.
Prođe vrijeme i naš slinavko završio školu, dobio i posao, te počeo raditi. Ostali iz šora isto pozavršavaše škole, neki se zaposliše a neki nastaviše da studiraju. Život u šoru tekao je svojim tokom. Neka nova djeca počeše trčati njime. Nisu više mogli vući šerpenju po prašini jer je šor asfaltiran a i mi, novi roditelji, smo mogli da im kupimo, čak, one plastične igračke s točkovima, pa su njih vukli po ulici i grajili, doduše više su grajile dokone mame što su ih čuvale, nego sama djeca. Malo‑malo pa čuješ kako neka zabrinuta majka, prekidajući važan razgovor s susjedom, viče: „Paaazzziiii auuuto! Sklaaaanjaaaaj se!“ Onda sama potrči pod auto. Valjda tako treba. Nisam baš siguran da treba, al’ ’ajd’.
Naš slinavko je često vozio službeni auto šorom, valjda da ga vidimo koliko je velik i važan sad. I on je uspio da se oženi, pa čak da napravi i djecu, srećom kasnije se ispostavilo da su djeca povukla na maminu familiju, pa nisu baš bila k’o tata, kad su porasli čak su ga se i stidjeli. A što je mama u njemu vidjela, ni danas mi nije jasno. Valjda uniformu? Imale su jadnice i porad čega se sramiti, recimo. Dobije dotični slinavko da dežura na groblju, jer je netko krao brončana slova i biste po groblju, pa ovi pokušali da ga uhvate. A one što kradu diplomske i magistarske njih ne hvataju već ove jadnike, poštene lopove. O tom drugi put. Patrolira naš junak grobljem kad eto sprovoda. Zaustavi sprovod i naredi:
„’Ajd’ sad svi osobne na uvid“.
Svećenik se prekrsti pa pokuša da urazumi „organa“:
„Gospodine zar ne vidite o čemu se radi? Pa ja sam svećenik a ovo je sprovod.“
„Nisam te ništa pit’o i kako ja da znam jel’ s’ ti Betmen il’ pop? Vadi osobne kad sam rek’o!“
Stigla prijava do komandira i on mu da opomenu i posavjetova ga da nije baš uredu tako se ponašati a ovaj (slinavko) mu odbrusi: „Pa jel’ si sam rek’o da sve legitimišem na groblju? Nisam ja na svoju ruku. Ja po naređenju“. Što jest, jest. Naredio mu viši čin.
U drugom slučaju stigne dojava da je neka gospođa nađena pored bandere kraj puta i da je izgleda vozeći bicikl skrenula i lupila u banderu, te da leži bez svijesti. Preko veze odmah jave da se najbliža patrola uputi tamo te jave i službi hitne pomoći da se, također upute na lice mjesta. Prva stiže patrola, bila je blizu. Istrčava naš slinavko, odmah reagira policijski: „’Ajd’ razmakni se! Naprav’ mjesta! Čuješ što govorim! Brže! Breže,’ajd’!“ Ono ljudi što se skupilo da pomogne onesviješćenoj ženi raziđe se i pusti junaka naše priče da priđe. Kolega ostao sa strane, zna s kim radi, pa neće da se eksponira. Srećom sjeti se naš junak da ne dira povrijeđenu. A može biti da se nije ni sjetio, možda nije ni znao da se povrijeđeni ne dira ako nisi stručan te joj na zaprepaštenje prisutnih poče ukazivati pomoć onako kako je on mislio da joj može pomoći. Zauze pozu na jedno metar od povrijeđene, podiže jednu ruku prema nebu, a drugu raširenih prstiju prema povrijeđenoj ženi i poče na sav glas izgovarati: „Ti ne osjećaš bol, ti ne osjećaš bol“, dok je rukom kružno prelazio preko onesviješćene gospođe, a drugom valjda uspostavljao vezu sa vasionom. Kikot se nije mogao sakriti. Srećom došla je brzo služba hitne pomoći te su nesretnicu povratilia iz nesvijesti, a našeg junaka spriječili u još većoj blamaži. Šef je i ovog puta bio blag prema njemu. Što da radi čovjek, ipak je to kadar, školovan kadar.
Kao i svemu i ovom je morao doći kraj ali tek kad je „dara prevršila meru“. Naš junak raspoređen je na punkt za kontrolu ljudi i vozila. Bio on tamo skoro puna tri mjeseca a nikakva prijava ništa konkretno da je radio. Kao da su svi baš ispravni. To bi sumnjivo njegovom šefu te ga pozva da vidi o čemu se radi, kako to da su svi baš ispravni, zna i on da to ne može biti.
„Što se to tamo dešava kod tebe na punktu? Jel’ moguće da je sve u redu?“ upita ga šef.
„Nije sve u redu,“ odgovori junak.
„Pa što nema nijedne prijave za neispravne?“
„Kako da im pišem prijave kad svi kažu da su vam il’ rod il’ kum?“ zapita on.
„Slušaj od sad kad ti netko kaže da mi je rod il’ kum ti odmah šamaraj i privodi,“ puče i šefu film.
Vrati se naš policajac na punkt. Naiđe neko vozilo, zaustavi ga „organ“. Traži isprave a ovaj zaustavljen reče:
„Znaš druže meni je tvoj šef brat.“
Zviznu mu ovaj šamarčinu mimo ovlašćenja i privede gospodina u stanicu. Sav ponosan što je izvršio, konačno, ispravno zadatak, bar tako je on bio ubeđen, ulazi direkt kod šefa sa privedenim.
„Evo ga šefe.“
„Pa jesi normalan? To mi je rođeni brat!“ povika šef.
Organ se samo oglasi sa: „J… ga šefe“.
Završi vrlo brzo poslije tog događaja svoju službu u tom dijelu organa države. Šefov brat tuži državu za protivzakonito privođenje i maltretiranje od strane službenog lica. Država debelo plati oštećenom bratu.
A naš slinavko se nekako domogao povodca za kerove, one službene, te ih hrani, timari i vodi u šetnju. Netko netkog tu vodi – rekao bih. Al’ bar je jedan tu bezbedan.
Tako, eto, naš kadar završi degradiran u jedinici za čuvanje kerova, al’ ipak u državnoj službi. Mi u šoru smo imali sreće, našeg slinavka su degradirali i stavili za kerovođu u miliciji. Ali moglo je biti i da nemamo sreće! Sačuvaj Bože! Moglo je biti i drukčije. Što mislite da su ga unaprijedili, pa da je, Bože sačuvaj, postao veća budža, pa da su mu dali da on organizira kakvu akciju. Ju!