Umorio se "svjetski putnik"
U srijedu, 20. travnja, u New Delhiju, glavnom gradu Indije, u 64. godini života iznenada je umro Janko Bučar (Barovka, 26. VI. 1952. – New Delhi, 20. VI. 2016.), poznati hrvatski književnik, pjesnik, novinar, karikaturist, humorist, satiričar, aforističar, dramatičar… Umro je iznenada, jer mu je na odmoru u Indiji pozlilo. U bolnici je proveo dva dana i 20. travnja preminuo. S njime je u Indiji bio i njegov nećak Zlatko, koji se 23. travnja s posmrtnim ostatcima Janka Bučara vratio u Hrvatsku. Pogreb našega Janka bio je na Miroševcu u petak 29. travnja.
Janko Bučar s Hrvojem Hitrecom i Otom Reisingerom
S Jankom Bučarom znam se od ranih i burnih devedesetih godina. Kasnije je pisao i za Fokus i za Hrvatski fokus. Bio je brz i bistar. Brz na riječima i mislima, a bistar u rasuđivanju stvari. Mrzio je nepravdu. Nikoga nije štedio. Svakomu se suprotstavljao argumentima. Imao je rijetku moć zapažanja i brze odgovore na sve gluposti i primitivizme. Mrzio je psovanje, nekulturno ponašanje, doslovno pljuvanje oko sebe… Smetalo mu je nepoznavanje hrvatskoga jezika. Borio se protiv „štakavaca“, koje smatrao primitivcima. Kako je imao iznadprosječnu sposobnost odgovora u svakoj situaciji – bio je nadmoćniji od sugovornika – oni koji su se prepoznavali izbjegavali su ga. No, to ga nije sprječavalo da ostane dosljedan. Nije trpio laži i nepravde. Iako ga je to puno koštalo u radu i privatnom životu, nikada se nije drugima dodvoravao. Do kraja života ostao je svoj. Dosljedan i ponosan. To se najbolje vidjelo i na primjeru njegovih brojnih molbi da ga prime u Društvo hrvatskih književnika, jer kada su ga pozvali da će ga primiti, Janko ih je jednostavno odbio.
Janku Bučaru uredio sam i izdao tri knjige: Pisma iz vedrine duha (2012.), 10 godina objavljivanja, 50 godina otpora, 60 godina života i 200 darivanja krvi Janka Bučara (2012.) i Molba nad molbama (2014.) u kojima je sublimirao svoj dotadašnji život i ne samo književni, nego i politički stav. U mladosti je bio – kao i većina mladih – zanesenjak i idealist, a s godinama je sve više postajao – domoljub. Osamdesetih godina bio je proganjan u životu i poslu od Srba, Jugoslavena i udbaša. Kao dragovoljac Domovinskoga rata ponadao se kako je s tim razdobljem progona završilo, ali se prevario. Posebno ga je zasmetala činjenica kako hrvatskom kulturnom scenom vladaju oni koji ne vole Hrvatsku, a ako ju i ne mrze, onda od nje klanovski jako dobro žive.
Volio je putovati. Koliko znam, više puta posjetio je udaljene zemlje, poput Japana, Kine, Indije, Mongolije, Rusije (Sibir)… Prije puta za Indiju bili smo skupa. Uvijek zagonetan, u šaljivom tonu rekao mi je kako će mi po povratku ispričati svoje dojmove. Nije mi ih uspio ispričati… Kako je volio sve ljude ovoga svijeta, možda je i „najpravednije“ da je svoj burni i nadasve bogati život ostavio u jednoj od kolijevki civilizacije – Indiji.
Iza Janka ostale su brojne neobjavljene knjige. Prije svega roman pod naslovom Tajni Napoleon. Rekao mi da ću mu ga ja objaviti. U tom romanu najavio je objaviti neke podatke koji dosad nisu objavljeni. U Hrvatskoj narodnoj banci, u Jurišićevoj 17, njegovi suradnici su mi rekli kako je u petak 15. travnja 2016. uredno uzeo godišnji odmor, pozdravio se i otišao na još jedno od njegovih brojnih putovanja po svijetu s kojega se nije živ vratio. Doslovno je bio „svjetski putnik“ i kao takav svoj život i završio daleko od Hrvatske.
Janko Bučar, rođen je 26. lipnja 1952. godine u Barovki, općina Jastrebarsko, sada općina Krašić, od majke Ane rođ. Vergot i oca Ivana. Osnovnu školu pohađao je u Cerovici do četvrtog razreda, a od petog do osmog u Kostanjevcu. Školu učenika u privredi i Srednju strojarsku školu završio je u Zagrebu. Od 1973. do 1977. godine boravio je u inozemstvu (Njemačka i Južnoafrička Republika). Iz Južne Afrike je kao uvjereni demokrat morao otići zbog zalaganja za ravnopravnost i protiv politike apartheida ili rasne diskriminacije. Po povratku u Hrvatsku upisao se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1982. godine. Pravosudni ispit položio je 1984. godine. Govori aktivno njemački i engleski jezik, a dobro se služi francuskim jezikom.
Bio je član više nestranačkih udruga, a to su: Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Hrvatsko književno društvo Svetoga Jeronima, Hrvatska Paneuropska unija, Matica hrvatska, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Hrvatsko kulturno vijeće, Matica slovačka. Društvo hrvatsko-slovačkog prijateljstva, Hrvatsko-češko društvo, Hrvatsko-japansko društvo za gospodarski kulturnu suradnju, Hrvatsko društvo karikaturista, Hrvatsko – austrijsko društvo, Hrvatsko – izraelsko društvo, Amnesty International za Hrvatsku, Hrvatsko filatelističko društvo, Foto klub Zagreb i Hrvatsko društvo darivatelja krvi.
Krv je darovao preko 230 puta. Kao dragovoljac Domovinskoga rata odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom Domovinske zahvalnosti i Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske.
Priloge je objavljivao u Fokusu, Hrvatskom fokusu, Hrvatskom slovu, Večernjem listu, Vjesniku, Glasu Slavonije, Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji, Hrvatskom obzoru, te u Berekinu, Zgubidanu, Žalcu, Sraki, Potepuhu, Kerempuhu, makedonskom Ostenu…
Janko Bučar za života objavio je ovih 16 knjiga: