U savezništvu s "tražiteljima rente", političari su uvijek gubitnici
Legitimna je borba za vlastite interese. Međutim, braneći te osobne interese, ta skupina ni na koji način ne doprinosi javnom dobru – Kad je ministar Zlatko Hasanbegović ovih dana svoje kritičare nazvao „reketarima“, ovaj je izravni govor izazvao prilično zgražanje. Ono što se u proteklih nekoliko mjeseci događa u odnosima između administracije i dijela građanskog društva, međutim, politološkim bi se terminima moglo nazvati vrlo slično onome kako je odnos ministarstva i tog dijela društva definirao ministar, uz razliku jedino u tome da ministrova definicija „reketarenje“ ima apriorno pejorativno značenje, a da su politološki termini „neutralni“ i da se podrazumijeva da je legitimna svaka društvena strategija ako se odvija unutar demokratskog poretka i ako ne dovodi u pitanje taj poredak.
Gordon Tullock (Rockford, 13. II. 1922. – Des Moines, 3. XI. 2014.), ugledni američki ekonomist i jedan od začetnika teorije javnog izbora, popularizirao je termin „rent seeking“, dakle, „rentijerstva“ ili „traženja rente“. Temeljna je definicija „traženja rente“ upotreba kompanije, organizacije ili individualnih sredstava kako bi se na račun drugih stekla ekonomska dobit, a bez uzvraćanja ikakvih dobrobiti društvu stvaranjem društvenog bogatstva.
Dakle, rentijeri su oni koji nastoje nešto dobiti od društva, a ne doprinositi razmjerno njegovu razvoju. Općenito, problem „free ridinga“, doslovno „besplatnog jahanja“, odnosno onoga što hrvatski obično nazivamo „muktašenjem“, jedan je od temeljnih problema i teorije javnog izbora, ali zapravo i svake politike, odnosno svakog upravljanja javnim procesima, iz kojih svi žele ostvariti dobiti, a često nisu spremni recipročno doprinijeti tom procesu. Neoliberali su prigrabili termin „traženja rente“ i tvrde da je redistribucija glavni posao političara, dolaze na vlast najavljivanjem drukčije redistribucije i na vlasti se održavaju redistribucijom. Građani, pak, očekuju određene „eksternalije“, odnosno mogućnost da dio svojih troškova prebace na nekoga drugog. Taj drugi bi trebala biti država, koja za provođenje takvih transfera formira posebna tijela.
U zamjenu za obećanje takvih transfera, građani političarima daju legitimitet upravljanja javnim poslovima. Međutim, ta tijela uvijek djeluju tako da većina ostaje zakinuta. Građani često govore o „uhljebima u državnoj upravi“ ili o korupciji političke klase kao razlozima zašto ti društveni transferi nisu efikasni, ali neoliberali odgovor na ovaj problem nalaze u „rentijerstvu“ odnosno „traženju rente“. Pritom „traženje rente“ definiraju kao aktivnost kojom pojedinci ili organizacije nastoje očuvati postojeće odnose u društvenoj raspodjeli, u diobi dobara, prije svega, onih koje distribuira država. Pritom se služe političkim sredstvima, pritiscima i stvaranjem političkog kaosa.
Primjer ovakve redistribucije poticanje je neproduktivnih proizvodnji javnim sredstvima ili financiranje organizacija, koje stvaraju dobra što ne doprinose društvenom razvoju. Takvom politikom redistribucije društvo samo sebi čini medvjeđu uslugu, jer uzima od produktivnih i daje neproduktivnima. Dugoročno, radi se o vrlo opasnom riziku, jer se potiču neproduktivni dijelovi društva, a produktivnima se smanjuje manevarski prostor djelovanja, a pretjeranim poreznim teretom umanjuju im se konkurentske sposobnosti.
Političari se često brinu samo o svom reizboru, računaju na to da su produktivni dijelovi društva slabije organizirani, da je njihova moć manja od moći „tražitelja rente“, pa zbog svojih interesa često pogoduju „rentijerstvu“. U konačnici, „traženje rente“ proizvodi neproduktivno društvo, a upravo suočavanje s „rent seekingom“, njegovo ograničavanje i suzbijanje moguće je definirati kao „strukturnu reformu“. Tullock je u svojoj definiciji „rent seekinga“ nešto blaži od zagovornika neoliberalne političke strategije, ali se od njih bitno ne razlikuje. Kao ekonomist, on prije svega razmatra pitanja „traženja rente“ u ekonomskoj, a manje u društvenoj sferi, pa „traženje rente“ definira kao aktivnost koja se događa kad se velika tvrtka koristi svojim položajem da bi kod političara lobirala za usvajanje zakona kojima će povećati svoj profit. To može dovesti do moralnog hazarda, smatra Tullock, jer političari mogu podleći tome da odluke donose na osnovi lobiranja, a ne na temelju učinkovitosti javne politike.
Važnim Tullockovim doprinosom ekonomskoj teoriji, ali i teoriji javne politike i politologiji, smatra se Tullockov paradoks. Tullock je, naime, uvidio da „tražitelji rente“, tražeći usluge od političara, ove mogu podmititi da bi favorizirali njihove interese, po cijeni koja je znatno niža od vrijednosti usluge što je „tražitelji rente“ dobivaju.