Ugovor s Karamarkovom djevojkom je – lanjski snijeg

Sukob interesa je lobiranje po ministarstvima Kreše Milanovića

Prašnjave vijesti iz Hrvatske

Koja vijest iz Hrvatske od ove dvije vam se čini važnijom? Ona s kim je tadašnja cura Tomislava Kramarka poslovno surađivala 2012. ili ona od neki dan: kako je Zoka Milanović raspustio drugu po veličini partijsku ćeliju, onu splitsku i udario na gradonačelnika Baldasara – Baltazara, kako ga zovu njegovi Splićani? Prva je lanjski snijeg, a druga bi bogme mogla imati značajnih posljedica po političku, najprije stranačku, a tko zna možda i „širu“ po budućnost ovoga ovdje, mislim, Hrvatske. No, ona prva je preklanjski snijeg. Prva bi možda mogla biti zanimljiva kakvim tračerskim novinama, još da se nađe slika.

Ovo je dokaz sukoba interesa, koji je objavio portal Index 12. veljače 2013.

Znakovito je kako ju je objavio nedavno uskrsli tjednik Nacional za kojega se zna kako je zapravo bio športski tjednik – daleko važniji mu je bio reket od pera i tipkovnice. Druga vijest je svakako zanimljivija bulumeti ovdašnjih „političkih analitičara“, od Rimca do, ne znam već sve koga ili čega, barem bi trebala biti. Malo prvo o prvoj. Dakle najprije tzv. „tranzicija“, pa sloboda poduzetništva, pa tržišno natjecanje, konkurencija, ustvari rat svih tristo pedeset i pet/šest dana, dan noć, svih protiv sviju. Pa prodali INA-u. Prod'o Račan Mađarima u lipnju 2003., dao im onu „plus jednu dionicu“, „zlatnu“, „dijamanatnu“ po kojoj su odmah odlučivali, a prod'o samo dvadeset i pet posto. „Zatefterio“ Ljubo Jurčić, zaboravili pritom nalazišta plina u Siriji vrijedna koliko? Dvadeset milijardi nečesa? Sve poslije je – ništa, uključivo i navodno, običnih kokošarskih pet milijuna eura mita koje je Ježić treba dati Sanaderu, al' eto, sve navodno, nit' mu ih je dao nit' ih hoće uplatiti u državni proračun. Ako ih je Ivo Sanader i pogledao, kamo li na njih pristao, iako je Ina već bila „otplovila“, bit će u hrvatskoj povijesti zabilježen kao – kokošar obični, vulgaris. Navodno euri sjede negdje na računu u Švicarskoj tom stoljetnom „djevičanskom otoku“ na vrhu Europe. Tajna.

Tihomir Orešković u sukobu interesa

Prodalo se ovdje toga tušta i tma, uš'o strani kapital, stigli investitori i pokupili sve vrhnje. Ništa im pritom nije smetalo, ni općine, ni županije, ni birokracija, ni parafiskalni nameti… Ništa. Otišla i Pliva. Ode. Novi vlasnici, uključivo i njihova uspješna menadžera Tihomira Oreškovića, tvrdili bi vjerojatno kako je – tek došla. I što će sad ovdašnji bidni Hrvati (politički, porezni, radni..) nego raditi za nove vlasnike. Poneki za veće nadnice, većina, koji još rade, za manje. Kako bilo, mnogi bi mogli raditi za ovdje registrirane „strance“, pa su „domaći“, al' cura od Karamarka, preko još jednoga „ovdašnjeg“, davne 2012.  ne bi. Ne daju Partija i Peđa Grbin. Po istoj logici ni Tihomir Orešković ne bi se mogao ni kandidirati za predsjednika Vlade, kamo li to postati – on je do jučer radio za Tevu-Plivu a ta, ako ništa, prodaje državi lijekove u iznosima stotina milijuna kuna, milijardu koju.

Orešković se ovdje  možda „ne snalazi“- ovo je ustvari napad na njega. Najvažnije je pak kako je ovo izazivanje još jedne rastrojstvene svađe u društvu ovoga puta između „stranih“ i „domaćih“, recimo najkraće, „simpatizera“, koja je sigurno pogubnija od raznih  povijesnih. Svaka pak svađa barem malo pridonosi jednom cilju – rušenju hrvatske države. Potiču i ovu, a tko nego li mediji – pretežito u stranom i Bog te pitaj čijem vlasništvu. Mogu ustvrditi sljedeće: niti HDZ ima imalo naklonjene medije – ustvari ne postoje objektivni, pustite „slobodne“ – niti je preuzeo vlast. To, ako već nikoga ne sluša i nikome ne vjeruje, bi mu ih i Domoljubnoj koaliciji, kad tvrdi da zna, ima iskustva, mogla analizirati gospođa Karamarko. Ako već nije kasno za bilo kakvu i bilo čiju analizu.

Ovo je dokaz sukoba interesa, koji je objavio Večernji list 29. svibnja 2014.

Mala paralela. Usputna. Brat Zoke Milanovića može lobirati po Ministarstvu financija maksimalno, po tvrdnji ne bilo koga već ministra financija Slavka Linića. Može i posuđivati novac od strane banke, Ljubljanske, s kojom je Hrvatska u – arbitraži. „Sukob interesa“ je nula, nema interesa za istrage, osim za praćenje – Slavka Linića. Pa hajd' ti Liniću van iz Partije. U stopu ga pratila i medija od Indexa i bila oslobođena svega. Zatvora, plaćanja milijunskoga poreza, od govora mržnje… uvjeren sam kako ta „medija“ ne će ni krumpire guliti. Što ti je sloboda za mediju.

Bili su kazivali mediji, doduše rijetki, kako Zoka može zrakoplovno i do, navodno i do navodne, cure, pa „sukoba interesa“ – nula. S „interesom“ se jače sukobio ministar Kotroman (i još podosta njih, dakako) – taj je zrakom plovio od Zagreba do Lošinja i natrag, a nije platio. Mig-ovi ga još čekaju. Nema ga ovdje, utekao je čak i iz Hrvatskog sabora, što je politički problem nulte vrste, a ne mostaško natezanje i zaglupljivanje naroda o tome sjede li zastupnici u sabornici ili su negdje drugdje, na kavi, pivu..

Čistač Zoki

Nešto od drugoj vijesti. Nije to, barem za nas u HF-u nikakva vijest. Zoka je odavno počistio Partiju, događaj je bio „čišćenje“ pet tisuća zagrebačkih partijaša još dok nije ni okusio vlast, a sve ostalo su sitnice. O tome je tada medija dakako šutjela. Počistio je i skoro sve „račanovce“, od Arlovića, Vidovića, Antunovićke do Vujića. Neke je i upokojio. Ostala je tek ta „krvna veza“ preko Ivana Račana, no on mu se pokorio, i dvije tri „stare koke“. S ostalima se igrao k'o s „veselim vjevericama“, poput Rajka Ostojića.

Pohvalili smo ga višekratno zbog načina kako je ovladao Partijom: baš onako kako se s partijama i šika vladati – suvereno. Kao gensek, predsjednik i car istodobno. Komadinu smo odmah proglasili tek Milanovićevim „zecom“ i parafrazirali Zokijevu omiljenu: Komadina „non pasaran“. Naravno da nije. Uostalom ovakve gensekove oprostite, predsjednike u Partiji se ni ne pobjeđuje. Njih se iz Partije može samo iznijeti. Jedan od razloga tako čiste Milanovićeve pobjede je i u činjenici što „suradnici“, prije svih Domoljubna koalicija, nisu preuzeli vlast. U njoj i na raznim poslovima sjedi onih tridesetak tisuća članova Partije koje je proteklih godina zaposlio i rasporedio Zoka. Nisu valjda bedasti ugristi ruku koja ih hrani, i još ih hrani, a to što „zob“ stiže preko mosta, a Bože moj, zob je zob. I što sad, Baltazar je pao za doručak, a za Komadinu i Bernardića je jedino upitno koji će za ručak, a koji za večeru. Takva vam je Partija vladala i još vlada iz sjene, a odatle bi se takva, sad još čistija preko Mosta opet mogla došuljati u sedlo. Što drugo nego pred njom bježati iz Hrvatske?

Mato Dretvić Filakov