Hrvatski jezik i politika (1)

Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao objekt jezične politike

Svaka država provodi jezičnu politiku i jezično planiranje. Jezičnu politiku čine sve vrste svjesne djelatnosti koje su usmjerene na uređivanje jezičnih pitanja. Jezična politika dio je opće politike u koju su uključe­ni različiti društveni subjekti. Provodi se u jednojezičnom i višejezičnom društvu. U jednojezičnoj državi ona je sastavnica opće politike u području obrazovanja i kulture. Jezična politika višejezične države određena je me­đunacionalnim odnosima i nacionalnom politikom. Država usvaja osnov­na načela politike u odnosu na jezike koji postoje na njezinu teritoriju i ostvaruje ju u obliku jezičnoga planiranja. Svaka jezična politika ima svoj objekt i subjekt. Objekt jezične politike jesu jezične norme u pismu, gra­matici, leksiku, stilistici, izgovoru, itd. Normiranje je usmjereno ponaj­više na pisani, a manje na govorni jezik (Slovar' 2006:265; Mečkovskaja 2001:199-208).

Artur Bagdasarov

Kao subjekti jezične politike u novijoj hrvatskoj povijesti nastupaju dr­žavna i nedržavna tijela, institucije i pojedinci. Glavni subjekti jezične po­litike jesu 1) ministarstva, 2) znanstveno-istraživačke ustanove, 3) savjetodavna i znanstveno-nastavna tijela, 4) društvene kulturno-prosvjetne, strukovne i obrazovne organizacije, 5) jezikoslovni krugovi poznatih, uglednih jezikoslovaca i kulturnih djelatnika, 6) predstavnici priopćajnica (npr. urednici tiskovnih, radijskih i televizijskih općila te nakladnih kuća).

Među subjektima jezične politike u Hrvatskoj nema potpunoga jedin­stva glede pojedinih točaka strategije razvoja hrvatskoga standardnoga je­zika. To pokazuje dosadanja pravopisna situacija. Nakon izbora u prosincu 2011. godine na kojima je pobijedila Socijal­demokratska partija Hrvatske (SDP), novoimenovani ministar Željko Jovanović rekao je: »Ja ću biti ministar obrazovanja, znanosti i sporta, to po­sebno naglašavam, sporta. Tako da i na toj simboličkoj razini započinju velike promjene, ne samo u mom ministarstvu nego u cijeloj Vladi« (Jutar­nji list, 5. 1. 2012.). Dakako, ministar nije imao na umu to da inačica šport potječe iz njemačkoga, a sport iz engleskoga, već mu je cilj bio povući di­stinkciju prema njegovu ministarstvu dok je njime upravljala Vlada pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

Promjena riječi šport u sport u nazivu Ministarstva znanosti slikovito je označila začetak nove obrazovne i jezične politike. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) s ravnateljicom Dunjom Brozović-Rončević na čelu uputio je 3. siječnja 2012. premijeru Vlade Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću prosvjed­no otvoreno pismo u svezi s promjenom imena ministarstva (Wikizvor), no ni Institut ni javnost nisu dobili odgovor. Odgovor nije stigao ni u sve­zi s mišljenjem o jezično nelogičnom preimenovanju Ministarstva zdrav­stva u Ministarstvo zdravlja (čime se ime hrvatskoga ministarstva nadlež­noga za zdravstveni sustav izjednačilo s imenom Ministarstva zdravlja Republike Srbije).

Vlada u kojoj je ministar bio Ž. Jovanović slične je pothvate poduzima­la i na drugim područjima, pa tako i u svezi sa školskim pravopisom. Do Jovanovićeva ministarskoga mandata tri su važna hrvatska subjekta jezič­ne politike — Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, HAZU odnosno njezin Razred za filološke znanosti i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje — imali u mnogočem zajednički stav prema jezičnomu pla­niranju i jezičnoj politici, poglavito u učvršćivanju statusa i korpusa hr­vatskoga standardnoga jezika, sve dok na političku pozornicu nije došao novi subjekt jezične politike, odlučan provesti reformu u obrazovnom su­stavu, usmjerenu, u našem primjeru, na promjenu pravopisa.

U Jutarnjem listu od 17. veljače 2012. novinarka Ivana Kalogjera-Brkić, koja je postala savjetnicom ministra Ž. Jovanovića, objavljuje članak pod naslovom Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedin­stveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele. (1) U članku uz ostalo piše da će Mini­starstvo znanosti objaviti početkom iduće školske godine Osnovni pravo­pisni rječnik. Uporaba toga rječnika bit će, najavljuje se, obvezatna za sve osnovne i srednje škole i u njem će ravnopravno supostojati sve prijepor­ne dvostruke inačice iz postojećih pravopisa. To je rješenje ministru zna­nosti Ž. Jovanoviću predložio zagrebački nakladnik Anić— Silićeva Pravo­pisa Slavko Goldstein, tada posebni savjetnik predsjednika Vlade za kul­turu. U članku također piše: »Ministar Jovanović, koji je odmah nakon stupanja na dužnost najavio da će učiniti sve da bi se došlo do jedinstvenoga pravopisa, rekao nam je jučer kako je prijedlog Slavka Goldsteina vrlo ozbiljno razmotrio pa će uskoro, najavio je, imenovati tročlanu rad­nu grupu za izradu Osnovnog pravopisnog rječnika te odrediti jaka lin­gvistička imena kao recenzente.« (Jutarnji list, 17. 2. 2012.). Odmah zatim oglasila se je i ministrica kulture Andrea Zlatar Violić i priopćila javno­sti da će Ministarstvo kulture »predložiti MZOŠ-u jedan model uspored­ne uporabe pravopisa u obrazovnim ustanovama tijekom određenog raz­doblja, koji bi nastavnici i učenici koristili ravnopravno i po vlastitom iz­boru, a temeljem praćenja učestalosti korištenja moguće je, nakon toga, odrediti jedan za uporabu« (Hrvatski jezik … 2012).

(Nastavak slijedi)

Artur Bagdasarov (Filologija br. 64.)