Slikar krajolika

Emil Jacob Schindler i Dubrovnik

Emil Jacob Schindler je bečki slikar koji je uspomoć namjesnika grofa Attemsa pomogao slikaru franjevcu Celestinu Medoviću pohađanje Umjetničke akademije u Münchenu. Schindler je u Dubrovniku bio čest gost plemića Mata Neruna (Neron – nadimak!) Pucića, s kojim se Medović kasnije svadio (nomen est omen). Schindler je dva Medovićeva rada poslao prijatelju L. Loefftzu sa molbom da ga primi na Akademiju. Akcija je, što obilato dokumentira dr. Vera Kružić Uchytil u svojoj monografiji o Medoviću, išla i preko rečenoga Pucića, historičara Gelčića (Jelčić, rođen u Kotoru), komandanta mjesta Dorotke, namjesnika grofa Attemsa, dubrovačkoga grofa Bonde koji je kao bečki dvorski komornik intervenirao kod vatikanskoga nuncija i Generala franjevačkoga reda Bernardina da Portogruara koji je umjetniku bio naklon i puno pomogao, prethodno ga poslavši u Italiju da uči slikanje.

Portogruaro je osobito zaslužan jer je ponovno ujedinio franjevački red. Na slici Dubrovnika gledanoga iz pravca sv. Jakoba ("zeleni" kraj oko istoimenoga samostana, najljepša prigradska "oaza na Mediteranu, na žalost danas je devastiraju kuće tajkuna) nalaze se određene netočnosti koje su licentia poetica, npr. na kamenitoj izbočini gdje su ruševine biskupove kuće i današnja Pogorelićeva vila smjestio je umjetnik Betinu špilju [Beta je nadimak dubrovačkog matematičara i optičara Marina pl. Getaldića, zanimljivi su njegovi radovi o algebri, te diplomatski skandal koji je rastreseni matematičar i plemić izazvao kao poslanik kod sultana ne poznavajući pedantni orijentalni protokol kod predaje dubrovačkoga harača (danka) Porti].

Slikajući motiv primorske utvrde sv. Ivana na drugoj slici, Schindler je svjesno iskrivio perspektivu i nadodao nepostojeće detalje. Slikar koji je živio u drugoj polovici XIX. stoljeća (1842. – 1892.), tzv. belle epoque, umro je navršivši 50 godina. Proslavio se kao slikar krajolika kombinirajući impresionističku tehniku sa romantizmom i realizmom. Njegova najljepša djela prikazuju austrijske šumske i seoske predjele, kod prikaza krševite dubrovačke obale nije toliko uverljiv. Izdvojio bih prikaz groblja sa strmim stijenama u pozadini; slika odaje dojam kombiniranja krajolika Rijeke Dubrovačke (Omble), predvorja ljetnikovca i lokalnoga groblja Boninovo. Zanimljiv je i prikaz zapadnoga predgrađa (zove se Ploče kao i grad na Neretvi), sa poznatom fontanom ukrašenom lavljom glavom i nadodanim (hebrejskim?) grobovima.

Teo Trostmann