Saša, zovi Stefanovića, a ne Orepića!

Lekoviću otpao kotač u Srbiji, a tuži se u Hrvatskoj!

Elementarna je bezobraština da zastupnici u Hrvatskom saboru, pa i cijele stranke, u ovom slučaju SDP, šire paniku u društvu samo na temelju nečijih izjava na internetu. Poglavito ako se ne zna što se doista dogodilo i je li se uopće dogodilo. Naravno, osvrćem se na stanku koju je tražio SDP, a odradio zastupnik Nešo Stazić u vezi navodnog pokušaja ubojstva predsjednika HND-a Saše Lekovića, navodnim piljenjem vijaka na kotaču automobila. Do pola.

Poznato je odavno kako je HND potpuno beznačajna udruga u profesionalnom smislu prije svega, pa tako i njezin predsjednik, ma tko bio, odnosno kako je ona zapravo „mrtva“. Samo bi netko skroz naskroz bolestan, kojemu su popucali svi „šarafi“ pokušavao organizirati i smrt Saše Lekovića, najprije kao „funkcije“, zatim kao čovjeka, a o „etničkim zrncima“ da i ne govorimo. Dobro, ipak se nikad ne zna, no dok se ne dozna (istraga, rezultati…) najbolje je (bilo), kako za „temu“ tako i za Lekovića, a tako i za Hrvatski sabor ne zvoniti svim zvonima u maniri najgorega senzacionalizma. Blago rečeno. No „zvonilo se“ pa ćemo u nastavku još malo o temi.

Prvo, majku mu, kud baš da Saši Lekoviću „prerezani“ „šarafi“ do-pola puknu taman negdje pred Šidom, dakle u Srbiji? Ako su pukli u Srbiji, tko će me uvjeriti:

a) kako nisu prerezani da bi baš tamo pukli,

b) možda su tamo i „prerezani dopola“ i pukli,  

c) kako će hrvatski MUP to istražiti u drugoj državi, osobito u Srbiji.

Odgovor je – nikako. I što nam (pre)ostaje: Lekovićeva objava na internetu i njegove izjave iz Novog Sada(!) i naknadna panika koju stvara IO HND-a. Zar je Hrvatski sabor doista jedna velika lutka na koncu, kako tvrdi zastupnik Pernar, pa s njim iz inozemstva manipulira i jedan Saša Leković. Posebno s SDP-om, HNS-om, a oni onda sa svima, osim ako možda Stazić ne misli da je Šid još u Hrvatskoj. Obavještavam ga da, nažalost, od 1946. nije.

Dodat ću kako bi Leković bio puno uvjerljiviji kad mu se, hvala Bogu, ništa strašno nije dogodilo, da je o događaju upoznao policiju po povratku u Hrvatsku, pa i svekoliki internet, umjesto što je to učinio iz inozemstva i tako jedno pet šest puta. Zamotao „zavrtnje/šarafe“ (Lekovićev srpski rječnik!!!) u novine, stavio u džep, pa s ostalim corpus „delikatesama“, kotač, „felga“ i sl. kao ovdašnji državljanin  otišao s njima možda čak i kod ministra Orepića. Primio bi ga, ako ne on onda netko do njega. Jer sumnjam da bi Leković kao urednik nekog medija, poglavito kao i profesor u Beogradu ovakvu priču kakvu nam je ispričao, kao definiranu istraživačko-novinarsku i objavio.

Drugo, pitanje timinga: Ne znam kad su Lekoviću „pucali zavrtnji/ šarafi“ (S.L. je predsjednik udruge koja se naziva i „hrvatskom“ a njezini članovi valjda koriste hrvatski standardni jezik i riječi kao što su: vijak, matica, pločica…) izgleda 27. listopada 2016. popodne, a  političko-medijska „tarapana“ teče 28. listopada 2016., rekao bih -„dan poslije“. Dan poslije prvog ukopa žrtava Hude Jame, zapravo prvog službenog obilježavanja od strane svih grana hrvatskih vlasti pokolja hrvatskih vojnika i civila po završetku Drugog svjetskog rata. Taj dan poslije (danas 28. X. 2016.) ujedno je i prvi dan u proteklih sedamdeset i jednu godinu u kojem su one dobile i poprilično pravo javnosti. I bilo bi možda tako da nije Saše Lekovića, Nenada Stazića, onoga iz HNS-a s više imena i prezimena i Milorada Pupovca. Kud baš, majku mu, jučer i danas? Da je Leković „pravi“ i o tome bi poveo računa, a možda jest i ovako.

Treće. Doista kako Staziću i SDP-u nije palo na pamet zatražiti eto još jednu stanku pa predložiti u ime SDP-a minutu šutnje za 140.000 stradalih Hrvata vojnika, civila, žena, djece samo u Sloveniji poslije rata bez suda i suđenja. Nema šanse. Zabetonirani mozgovi, kao što je i Huda bila zatrpana i zabetonirana. Dobro to ne će, ali onda su mogli zatražiti stanku zbog desetak smrtno stradalih u prometu ovih dana. Nikakve gume, kotači „šarafi“, čista gola smrt. Ako ni zbog toga, onda zbog četiri muškarca stradala u nekoliko dana od hladnog oružja – sve je to neko čudno bolesno stanje što se mota po ovdje, da ne napišem po Hrvatskoj. Baš ih briga, ali su zabrinuti zato što je Saši Lekoviću „zaribao“ kotač na automobilu u – Srbiji! Ma svaka čast.

Četvrto. Srž problema je inače u činjenici što ovdašnja medija, shvaćena u totalitetu, nastoji u Hrvatskoj uvesti, ugraditi, instalirati, uspostaviti… neprijateljsku kulturu. Jedan od aktera te „ugradnje“ je i HND, većina njegovih „viđenih“ članova, i to već više od dva desetljeća. Kad je već propala oružana kulturna revolucija, ona revolucionarima. Ona koja uvijek može teći. U tom kolopletu su i raznorazne međusobne prijetnje, psovke…

Mato Dretvić Filakov