Dvije su sjene bile

Zastore njiše povjetarac

Kroz tišinu gluhu

otkucaji klatna

U mraku su bliske tek dvije siluete…

Kroz misli i tijelo

slatki nemir struji…

Jer me svaku malo iznova podsjete

Da, tvoj pogled tražim.

Dovoljan bi bio.

O dodiru usana, da i ne govorim

Došli bi na svoje

i nemirni prsti…

Dok bih te ljubio ne umijem da zborim

Njišući zastore

laki povjetarac,

uspio mi nije odagnat tjeskobu

Dvije su sjene bile,

Ostala je jedna

dan se nije, tvome, smilovao robu

Lojanice, žižak,

brzo dogorijeva.

Pod vjeđama opet, obrisi tvog tijela

Oči najradije

otvarao ne bih…

Reci, jel' to stvarno, ono što si htjela??… Ljubavi!!!

Vladimir Živaljić, Vukovar