VB i Habsburška Monarhija (4)

Velika Britanija i Hrvati – korespondencija J. J. Strossmayera i W. E. Gladstonea (1875-1882)

Hrvatski politički čimbenici bili su isključeni iz diplomatskog okružja u kojem su se donosile odluke o sudbini europskog dijela Osmanskog Carstva, dakle i o sudbini najzapadnijih osmanskih pokrajina Bosne i Hercegovine, u kojem britanska diplomacija sudjeluje vrlo aktivno. U analizi međunarodnog aspekta velike istočne krize (1875.-1878.) ipak izranja osoba koja je, koristeći se velikim međunarodnim ugledom, pokušala usmjeravati odlučivanje velikih sila o Balkanu i Bosni i Hercegovini u skladu sa svojim političkim koncepcijama. Bio je to Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.), bosansko-srijemski (đakovački) biskup od 1850. do 1905. godine, kojega je sudjelovanje na I. vatikanskom saboru 1869./1870. učinilo glasovitim u cijeloj Europi. Strossmayerov odnos prema austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. bio je vrlo proturječan. Za razdoblje u kojem je oponirao austrougarskom zauzeću posebice je važna njegova korespondencija s glasovitim engleskim državnikom Gladstoneom. William Ewart Gladstone (1809.-1898.) bio je ministar predsjednik od 1868. do 1874., a zatim od 1880. do 1885. i od 1892. do 1894. godine. U doba bosanskohercegovačkog ustanka na vlasti je bio kabinet Benjamina Disraelija, pa Gladstone svoja stajališta u pismima Strossmayeru oblikuje iz oporbene perspektive.

William Ewart Gladstone

U pismu upućenom Gladstoneu iz Đakova 1. listopada 1876. Strossmayer je odbacio bilo kakvu mogućnost reformi Osmanskog Carstva na kojima su inzistirale neke europske sile te se zauzeo za protjerivanje Osmanskog Carstva iz Europe. Isticao je da su kršćanstvo i islam stvorili potpuno različit sustav kulturnih, socijalnih, gospodarskih i drugih vrijednosti, pa je njihova koegzistencija moguća samo uz primjenu sile koja osigurava dominaciju jedne od strana. Govoreći o islamu, tvrdio je da je Kuran, na kojem je u zakonodavstvu i upravi utemeljeno Osmansko Carstvo, apsolutno nesposoban vladati kršćanskim pučanstvom. U propadanju osmanske vlasti na Balkanu Strossmayer je nazirao djelovanje Providnosti, povezujući taj proces s ozbiljenjem svoje ideje o ostvarenju južnoslavenskog zajedništva. Posebice važnu ulogu u kulturnom povezivanju južnih Slavena i njihovu privođenju razini europske kulture namijenio je Hrvatima, kao jedinom južnoslavenskom narodu koji posjeduje potrebne institucije za ozbiljenje te zadaće. Pritom je mislio napose na Sveučilište u Zagrebu, prvu visokoškolsku ustanovu na južnoslavenskom prostoru, utemeljeno 1874.

Ulogu kreatora novoga političkog sustava u Europi, koji je trebala iznjedriti propast Osmanskog Carstva u Europi, Strossmayer je namijenio Velikoj Britaniji. O svojem viđenju britanske povijesne misije na Balkanu pisao je Gladstoneu 24. listopada 1876.: »Bog je Englesku tako položio u Europi da je ona s njom povezana tisućama niti, dok ju je istovremeno njezin otočni položaj odvojio od svih sitnih strasti i sitničavih svađa i učinio najprikladnijom i najpozvanijom baviti se mirovnom arbitražom. Takva uloga je časna, ali i delikatna i dogovorna. (…) Ja želim cijelom dušom i čitavim srcem da Engleska svoju časnu zadaću u cijelosti shvati i ispuni.« U odgovoru biskupu Strossmayeru 5. studenog Gladstone kritizira pisanje filoturski raspoloženog tiska u Londonu, koji, isticanjem ruskih zločina u Turkestanu, želi izjednačiti Turke i Ruse, premda su Rusi »(…) ostali jedini koji se bore za pravednu stvar«. Glede razrješenja cjelokupnoga kompleksa istočnog pitanja Gladstone iznosi uvjerenje da će stvari krenuti dobro, jer je engleska vlada predala ostalim velesilama projekt o administrativnoj autonomiji. No, upozorava na ljubomoru među velikim silama od koje valja strepiti. Ističe kao proturječno kod Engleza da se stalno žale na pretpostavljenu ili stvarnu rusku agresiju, a s druge strane imaju prikrivene misli o tome da bi Engleska trebala zauzeti Egipat, možda Kretu, da bi sačuvala put prema Zapadnoj Indiji.

To bi prema Gladstoneovu uvjerenju bio zločin i ludost. Nadalje, od Strossmayera traži što više informacija kako bi se omogućilo napredovanje lokalne autonomije u Bosni i Hercegovini i Bugarskoj. U pismu od 15. prosinca 1876. govoreći o svrsi upletanja velikih sila u istočno pitanje upozorava da valja postići zamjenu osmanskog režima i javne vlasti, jer bi bez takve supstitucije bilo kakve reforme, pa čak i najradikalnije, bile bezvrijedne. Nakon uklanjanja osmanskog režima predvidio je autonomiju ili privremeno stanje s predviđanjem nekoga stranog režima. U tome je vidio puno zla i opasnosti, jer bi Rusija »tada imala svoju priliku«. No, ipak je izrazio nadu da će gotovo svi u Europi imati na srcu tu složenu situaciju i da će se postići gotovo savršena autonomija, koja će biti temelj za novu budućnost. Korespondencija Strossmayer – Gladstone iznimno je važna za proučavanje hrvatsko-britanskih veza u 19. stoljeću. Strossmayerova pisma Gladstoneu objavljena su u dodatku njemačkog izdanja knjige R. W. Seton-Watsona, Die südslawische Frage im Habsburger Reiche (Berlin, 1913, 589-630), koja je prvi put objavljena 1911. pod nazivom Southern Slav Question. Zbog osjetljivosti svojega položaja prema turkofilski raspoloženoj mađarskoj vladi Strossmayer nije pristao na Gladstoneov prijedlog da se njihova korespondencija odmah objavi. Produbljivanju Strossmayerovih veza s Gladstoneom u doba istočne krize (1875.-1878.) snažno su pridonijeli ugledni predstavnici Anglikanske crkve, među kojima se posebice isticao propovjednik puseytske tradicije Canon Liddon, koji je 1876. posjetio Balkan da bi uspostavio osobne veze s istočnim kršćanima. Pratio ga je svećenik Malcolm MacColl, koji je bio usko povezan s Gladstoneom. Nakon povratka iz Srbije posjetili su Strossmayera u Đakovu.

Strossmayer im je tom prigodom izrazio osvjedočenje da su bilo kakve nade o rekonstrukciji osmanske vlasti na Balkanu iluzorne te se zauzeo da se Bosna i Hercegovina povjeri Srbiji i Crnoj Gori jer će to više nego bilo što drugo stvoriti barijeru protiv ruskih nastojanja i približiti Englesku južnim Slavenima. U pismima Gladstoneu Strossmayer je kritizirao englesko-ruske sporove oko utjecaja na Istoku, koji su engleskog ministra predsjednika Benjamina Disraelija potaknuli na zaoštravanje odnosa s Ruskim Carstvom. Strah Velike Britanije da će Rusija zauzeti Carigrad i moreuze te time ugroziti britanske kolonijalne posjede u Aziji, Strossmayer je držao djetinjastim, ističući da je britanski primat na moru neosporan, ali da ga valja usklađivati s općim interesima. Strossmayerovo inzistiranje na britansko-ruskom savezništvu uključivalo je toleranciju prema realizaciji ruskih planova na Balkanu i bilo je u suprotnosti s austrougarskom istočnom politikom, kojoj je cilj bio dominacija Austro-Ugarske na Balkanu. To je također bio razlog što Strossmayer nije nikako htio da se njegova korespondencija s Gladstoneom objavi. Zanimljivo je da je posrednik u komunikaciji između Strossmayera s jedne te Liddona i MacColla s druge strane, bio glasoviti katolički teolog J. Döllinger, koji je nakon odbijanja prihvaćanja odluka I. vatikanskog sabora i izopćenja iz Katoličke crkve 1871. bio jedan od inicijatora osnutka starokatoličke crkvene zajednice. S obzirom na okolnost da su Strossmayerova stajališta o ulozi velikih sila u preustroju Balkana u razdoblju od 1875. do 1878. vrlo kontroverzna, valja upozoriti na pokušaj njihove interpretacije hrvatskog političara, povjesničara umjetnosti i predstojnika odjela za bogoštovlje i nastavu Isidora Kršnjavoga.

U svojim Razgovorima s biskupom Strossmayerom (rukopis iz 1920.) Kršnjavi je zabilježio da je Strossmayer glede Balkana imao veličanstven program za habsburšku dinastiju da se nađe na čelu balkanske federacije. Iz Strossmayerova kazivanja Kršnjavomu može se zaključiti da je u Ruskom Carstvu vidio glavnu prijetnju opstojnosti Monarhije, a da je ujedinjenje južnih Slavena unutar Monarhije držao garancijom protiv ruskog prodora na Balkan. Poslije je promijenio mišljenje te predlagao da se Bosna i Hercegovina povjere na upravu Srbiji i Crnoj Gori, uvidjevši da vrhovi Austro-Ugarske Monarhije ne žele prihvatiti federalni model koji bi omogućio nacionalnu i političku afirmaciju južnih Slavena unutar njezinih granica. Ustvrdivši da Monarhija ne želi provesti ujedinjenje južnih Slavena unutar svojih granica, upozorio je da će joj to donijeti propast, jer će se spoznaja o potrebi promjene takve pogrešne politike javiti prekasno, kada Rusi već budu u Galiciji. Na upit Kršnjavoga o namjerama Gladstonea i britanskih liberala, koji su u doba istočne krize 1875.-1878. bili u opoziciji, pa im je utjecaj bio ograničen, Strossmayer je odgovorio vrlo neodređeno, da Gladstone misli osloboditi Balkanski poluotok i osnovati autonomije. Zapravo, riječ je bila o planu uspostave sustava autonomnih kneževina pod britanskim protektoratom. Kada je u prvoj polovici 1878. uvidio da se priključenje Bosne i Hercegovine Srbiji ne može ostvariti, Strossmayer je počeo zagovarati stvaranje autonomnih kneževina u sklopu Osmanskog Carstva, koje bi se nalazile pod zaštitom Velike Britanije. Njegova su se očekivanja s tim u vezi sasvim izjalovila, jer je Disraelijev kabinet lordu Salisburyju, britanskom predstavniku na Berlinskom kongresu, naložio da pruži punu potporu povjeravanju okupacijskog mandata Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Prema Razgovorima s biskupom Strossmayerom I. Kršnjavoga, uzroci Strossmayerova odustajanja od ideje okupljanja južnih Slavena oko Austro-Ugarske Monarhije nalaze se u protuslavenskom raspoloženju u to doba najutjecajnijeg političara Monarhije grofa Gyule Andrássyja (od 1867. ugarski ministar predsjednik, a od 1871. austrougarski ministar vanjskih poslova), koji je uključivanje novih teritorija napučenih Slavenima u Monarhiju držao opasnošću za održanje političke moći Ugarske i dualističkog sustava. U Strossmayeru se zaista nakon neuspjele revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. stvorilo uvjerenje da Hrvati od Monarhije ne mogu očekivati ništa dobro. Time valja objasniti njegovo stupanje u vezu s Gladstoneom, jednim od najistaknutijih predstavnika britanske politike toga doba. Strossmayerova očekivanja su se potpuno izjalovila jer su proturječila osnovnim postulatima britanske istočne politike, prema kojima je Austro-Ugarska barijera dvama ekspanzionizmima – njemačkom i ruskom. Cilj britanske politike bio je spriječiti obnavljanje saveza triju carstava: ruskoga, njemačkoga i austrougarskoga, koji bi umanjio utjecaj Velike Britanije u Europi i otežao ostvarivanje njezinih interesa na Istoku. No, odbijajući sklopiti pakt s Austro-Ugarskom Velika Britanija je sama pridonijela obnovi Trojecarskog saveza u lipnju 1881. Savez će teško funkcionirati zbog suprotnosti Austro-Ugarske (podupirane od Njemačke) i Rusije na Balkanu. Provedba britanske istočne politike napose se odnosila na suzbijanje ruskih političkih ambicija, odnosno na podupiranje austrougarske dominacije na Balkanu. Svojom izjavom u Domu lordova lord Salisbury je upozorio da je Rusija pokušala sve da bi postala baštinica Osmanskog Carstva, ali da je nakon prispjeća Austro-Ugarske Monarhije na Balkan sasvim sigurno da, i ako Osmansko Carstvo padne, Rusija neće vladati Bosporom. Prema suvremenoj izjavi lorda Selbornea, strah od panslavizma naveo je Veliku Britaniju da Austriju učini kandidatom za naslijeđe Carigrada.

(Nastavak slijedi)

Zoran Grijak, www.matica.hr Hrvatska revija 4, 2004.