Još uvijek na rubu događanja

Južna Amerika ima drukčije viđenje internacionalizacije

Tridesetoga studenoga mogla se uočiti promjena dosadašnjeg modela – od starog liberalno-konzervativnog modela, u internacionalno-nacionalistički model. Ovaj novi model zasniva se na europskom, američkom i ruskom iskustvu,  kao reakciji na Drugi svjetski rat. Unatoč svom nazivu, rat nije dopro do svih zemalja svijeta. Niti jedna velika bitka ili vojna kampanja nije se vodila u Južnoj Americi. S obzirom da je iskustvo Južne Amerike u Drugom svjetskom ratu bilo drastično drugačije od iskustva Europe, Azije, Sjeverne Afrike, Rusije i Sjedinjenih Država, ne čudi što je reakcija  ove regije na događaje u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata također ostala jedinstvena. Južna Amerika nije u potpunosti doživjela opasnosti  nacionalizma na način kako je to doživjela Europa, tijekom i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Premda je internacionalizam postao moralni imperativ za Europu, te u manjoj mjeri  za Sjedinjene Države i druge zemlje, nacionalizam je i dalje ostao pitanje nacionalne strategije za Južnu Ameriku.

U usporedbi s ostatkom svijeta, Južna Amerika i dalje je pretežno ostala na marginama i netaknuta nakon sukoba i razaranja Drugog svjetskog rata. Regija je uglavnom ostala  neutralna tijekom rata, a mnoge zemlje u ovoj regiji čekale su sve do posljednjih nekoliko mjeseci prije završetka rata da se izjasne da su na strani saveznika. Brazil je bio najaktivnija južnoamerička zemlja, u velikoj mjeri zbog toga što su njemačke podmornice potapale brazilske brodove. Brazil je poslao mali broj vojnika u Italiju 1944. godine, te je surađivao sa Sjedinjenim Državama na osiguravanju plovnih putova u srednjem i južnom Atlantiku. Kolumbija i Ekvador također su surađivali sa Sjedinjenim Državama. Kolumbiji je to bilo od strateškog interesa, zbog toga što se nalazi blizu Panamskog kanala, dok je Ekvador dao američkim vojnicima bazu na otoku u Tihom oceanu.

Južna Amerika ima temeljno drugačiji odnos prema međudržavnim ratovima nego Europa. Međudržavni rat nije se vodio u Južnoj Americi više od 80 godina, dok je u Europi to bilo povijesno uobičajeno. Demografija i zemljopis objašnjavaju zašto. Oko 739 milijuna ljudi živi u 50 zemalja u Europi, koja se prostire na 3,93 milijuna četvornih milja. Prirodne prepreke ne označavaju uvijek razgraničenje između država-nacija u Europi, a neke zemlje, poput Poljske, ostaju iznimno osjetljive na invaziju zbog široke i otvorene ravnice. Za razliku od toga, 422,5 milijuna stanovnika Južne Amerike živi u 12 zemalja, koje se nalaze na teritoriju koji je više nego dvostruko veći od europskog, te se prostire na 8,89 milijuna četvornih milja. Prirodne prepreke – poput Anda, pustinje, velikih nenaseljenih područja i prašume – podudaraju se s državnim granicama nacionalne države, čime su te zemlje dodatno zaštićene od invazije. Kao posljedica toga, nacionalizam u Južnoj Americi nije bio prezren na isti način na koji je bio prezren u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Europa je mnogo stariji kontinent od Južne Amerike. Teritoriji su stoljećima u ratovima ponovno osvajani i mnogo puta ponovno su iscrtavane granice. Povijesno gledano, rat u Europi obično traje nekoliko godina. Isti razorni sukob često se ponavlja i razara zemlje. U međuvremenu je Južna Amerika iskusila samo dva međudržavna sukoba velikih razmjera. Vodili su se brojni ratovi za neovisnost i Paragvajski rat. Nekoliko međudržavnih sukoba koji su se dogodili od tada nije eskaliralo u tolikim razmjerima, a trajali su svega nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Isto tako, žarišta sukoba nisu se proširila na glavna gradska središta.

Osim toga, ideja veće integracije – posebno ekonomske integracije – nije uvijek bila korisna za Južnu Ameriku. Regiju se smatralo, i još se uvijek smatra, glavnim izvorom prirodnih resursa. Od kolonijalnih vremena,  veliki dio trgovinske aktivnosti regije sastojao se od izvoza sirovina u više razvijene zemlje, dok je regija istodobno bila i tržište za robe proizvedene iz tih sirovina. Ti trgovački putovi kretali su se uglavnom u smjeru sjever-jug. Taj okvir pokazao se štetnim za gospodarski razvoj zemalja u toj regiji, a nastaviti na taj način nije bilo u najboljem interesu regije. To je ujedno bio i jedan od glavnih pokretača za uvođenje, kao i za eksperimentiranje, sa zamjenskim uvoznim programima tijekom 20. stoljeća, dok se oni sada provode u manjoj mjeri.

Nakon što se globalizacija proširila u drugoj polovici 20. stoljeća, zemlje u regiji počele su shvaćati da trebaju u njoj sudjelovati, kako ne bi bile izostavljene iz globalnog sustava. Zemlje u regiji počele su ponovo razmatrati i analizirati svoje strategije, jer su bile vezane za integraciju. Regija je morala prevladati dvije velike prepreke. Kao prvo, trebala je stvoriti dovoljno velika gospodarstva i tržišta, koja bi se mogla natjecati sa Sjedinjenim Državama, Rusijom i Europom. Da bi stvorile brojčano veliku silu, zemlje u regiji počele su ponovno razmatrati ideju integracije i shvatile da bi ona bilo potencijalno blagotvorna na regionalnoj razini. Trgovinski blokovi poput Mercosura i Pacifičkog saveza (Čile, Kolumbija, Meksiko, Peru) nisu samo otvorili regionalna tržišta, nego su istodobno zemljama članicama omogućili stvoriti  tržište čija su veličina i značaj bili važni za sklapanje budućih trgovačkih sporazuma.

Integracija izvan regionalne razine, odnosno ona koja se odnosi na globalno poslovanje, nije nešto što se, općenito, prirodno događa u Južnoj Americi. Regiju se u odnosu na ostatak svijeta na neki način  može opisati kao autsajdera koji želi ući. Ta regija u biti je ogroman otok koji pluta između Južnog Pacifika i Atlantskog oceana, te je jedva povezana sa sjeverom preko Panamskog kanala, i u nju se ne može doći kopnom. Regija je fizički izolirana od glavnih trgovačkih putova  sjeverne hemisfere, te je istodobno izolirana od Europe i Azije. Premda su se posljedice velikih geopolitičkih događaja odrazile na globalni sustav, zbog fizičke odvojenosti Južne Amerike od većih centara gravitacije u svijetu, ona je do određenog stupnja ostala prirodno izolirana.

Kao što je već navedeno, Sjever se nalazi u prvoj fazi nacionalističko-internacionalističkog sukoba, i niti jedna strana ne zna točno kako nastaviti dalje. Međutim, taj sukob odrazit će se na Sjever  bitno drugačije nego na Južnu Ameriku, i njena reakcija na novi model bit će drugačija. Integracija se i dalje u Južnoj Americi koristi kao strateško i političko sredstvo, a ne kao moralni imperativ. U Južnoj Americi postoji nacionalizam, ali bez snažnih  negativnih konotacija, koje su postojale u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ovaj temeljno drugačiji odnos između nacionalizma i integracije u Južnoj je Americi osnova za izrazito osebujan odgovor regije.

Allison Fedirka, Geopolitical Futures, Austin