Ustavni sud rješava samo pravna a ne svjetonazorska pitanja

Lex iniusta non est lex

(Nemoralan zakon nije zakon)

Kao što je poznato, Hrvatski pokret za život i obitelj je još 29. svibnja 1991. godine podnio zahtjev, odnosno inicijativu, Ustavnom sudu Republike Hrvatske da, u skladu sa tadašnjim člankom 126, a sadašnjim 129 Ustava Republike Hrvatske, ukine Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz Socijalističke Republike Hrvatske, od 21. travnja 1978. godine, zbog njegove nesuglasnosti sa Ustavom Republike Hrvatske, člankom 21, u kome se kaže: "Svako ljudsko biće ima pravo na život. U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne.".

Nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur

U obrazloženju te inicijative, koju sam osobno pisala, jer sam tada bila predsjednica udruge, a sada sam počasna predsjednica, rečeno je da taj zakon nije u skladu ni sa Općom deklaracijom o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda, člankom 3, u kome se kaže: "Svatko ima pravo na život", kao ni s Deklaracijom o pravima djeteta Ujedinjenih naroda, u čijoj se preambuli kaže: "Djetetu je, zbog njegove fizičke i mentalne nezrelosti, potrebna naročita zaštita i briga, uključujući i odgovarajuću pravnu zaštitu prije i poslije rođenja.".

U obrazloženju se također napominje da je za tu inicijativu i za Ustavni sud bitan članak 21 Ustava Republike Hrvatske, koji nedvojbeno trebamo i moramo poštivati, s obzirom da je biće "sve što jest, što sadržajno postoji, bez obzira na način bivstvovanja", i na uvjerenost da ne treba puno dokazivati da je nerođeno dijete zaista ljudsko biće.

Nadalje se napominje da, polazeći od logične spoznaje i svakom razumnom čovjeku prihvatljive činjenice da su svi ljudi stvoreni i rođeni jednaki u svome ljudskom dostojanstvu i svojim neotuđivim i nepovrjedivim ljudskim pravima, te da je pravo na život temeljno i najvažnije ljudsko pravo, iz kojega proistječu sva ostala ljudska prava, dolazimo do zaključka da je temeljni zadatak demokratskog društva i pravne države poštivanje i zaštita svakoga ljudskoga života, a ne uništavanje ljudskih života, i to još, na žalost, zakonskim putem. U tom obrazloženju su ukratko izneseni i ostali argumenti relevantni za rješenje toga pitanja.

Usprkos brojnim daljnjim požurnicama i podnescima, Ustavni sud Republike Hrvatske, neobjašnjivo, nije uzimao tu inicijativu u razmatranje tolike godine, što bi se moglo reći da je zaista skandalozno za bilo kakvu pravnu državu. No, ipak nedavno, tj. 10. listopada 2016., predsjednik novog sastava Ustavnoga suda, dr. Miroslav Šeparović, je potvrdio, u izjavi za RTL, nakanu da se to pitanje konačno stavi na dnevni red i donese odluka Ustavnoga suda o tome takozvanom zakonu. Do 12. prosinca 2016. trebale su se uključiti, svojim argumentima, sve zainteresirane strane u tome predmetu, pa je tako i Hrvatski pokret za život i obitelj podnio i sve svoje dodatne važne podneske. Budući da sam ja osobno u vrijeme početne inicijative bila predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, i to u svim mandatima do 25. ožujka 2015. godine, od kada sam počasna predsjednica, ipak bih htjela iznijeti još neka svoja razmišljanja glede osporavanog zakona.

Prvo, s obzirom da se i suvremeni pravni sustav u nas, a i u svijetu, uglavnom temelji na drevnom Rimskome pravu, a naravno da je postojalo pravo i pravni zakoni i prije njega, ali je uvijek bilo logično da zakoni svih zakonodavnih tijela u bilo kojoj državi štite ono što je u ljudskom društvu dobro, a kažnjavaju ono što je zlo. Ljudi su na takve zakone navikli i zakoni su takvi uvijek bili, kako izgleda, sve do 20. stoljeća. Znači, ljudi percipiraju, svjesno i podsvjesno, da ako je nešto zakonski dopušteno, da je automatski i dobro. No, upitajmo se je li dobro ili zlo oduzeti život potpuno nedužnom i nemoćnom ljudskom biću, i to na mjestu gdje bi trebalo biti najviše voljeno i zaštićeno. Mislim da se svi možemo složiti da nije dobro oduzeti život takvome biću. Dakle, ako nije dobro, kako onda može biti zakonski dopušteno? Stoga i postulat iz Rimskoga prava u naslovu ovoga članka "Nemoralan zakon nije zakon" znači da takav zakon nikoga ne obvezuje u savjesti.

Također bih napomenula i drugi postulat iz Rimskoga prava: "Nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur" ("Nerođeno dijete se smatra rođenim ako se radi o njegovim probitcima"), iz rimskoga zakona o nasljeđivanju, a zapravo koji njegov probitak može biti za njega veći nego što je njegov vlastiti život?

Drugo, nadam se da će ustavnima sucima biti podneseno dovoljno dokaza da ljudski život počinje od začeća i da bi bila velika diskriminacija neko razdoblje ljudskoga života istoga čovjeka dijeliti na ono kada se njegov život zakonski štiti i kada se ne štiti. To bi zaista bili i jesu svojevrsni rasni zakoni.

Treće, od liječnika nitko ne bi smio očekivati i zahtijevati da budu izvršitelji nemoralnih zakona i da oduzimaju živote nerođene djece, jer su oni položili prisegu kod primanje liječničke diplome, da će apsolutno poštivati ljudski život od začeća do prirodne smrti, te da niti pod prijetnjom ne će dopustiti da se njihovo medicinsko znanje koristi protivno zakonima humanosti…

Prema osporavanom zakonu, prekid života nerođenog djeteta se naziva medicinskim zahvatom, što nikako nije točno. Medicinske zahvate liječnicima određuje samo njihova medicinska struka, a ne bilo kakvi državni zakoni protivni njihovoj plemenitoj struci liječenja i čuvanja ljudskoga života. Predsjednik Ustavnog suda, dr. Miroslav Šeparović, je rekao da je pitanje osporavanog zakona duboko svjetonazorsko. Nije jasno kakve veze ima svjetonazorsko pitanje sa ovom inicijativom, jer je Ustavni sud pravna institucija i on treba rješavati samo pravna pitanja, to jest je li dotični zakon u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske ili nije. Sva druga društvena pitanja treba rješavati vlada jedne države, a zakone donositi zakonodavno tijelo, i to u skladu sa općemoralnim načelima.

U ovom slučaju zakonodavac treba donijeti zakon o zaštiti i dobrobiti ljudskoga života u cjelokupnom njegovom trajanju, tj. od začeća do prirodne smrti. Ako takav zakon može postojati za zaštitu i dobrobit životinja, što je sasvim opravdano, naravno da je još važnije da se zakonski štiti ljudski život. No, budući da se radi o intimnom životu ljudi, što država niti ima pravo, niti može kontrolirati, zla je uvijek bilo i bit će ga, ali tko to hoće raditi prema svojoj slobodnoj volji, bez obzira na posljedice, neka to radi na svoju osobnu odgovornost i onih koji u tome sudjeluju, a ne da se zlo radi po zakonu i tako odgovornost prebacuje na sve nas koji biramo predstavnike u zakonodavna tijela države, pa i na sve nas koji se tome protivimo.

Što se tiče zakonske zabrane prekida života nerođene djece, ta zabrana je već u Kaznenome zakonu Republike Hrvatske iz 2013. godine, članak 115 (a postojala je i ranije), i to, kako se naziva "protupravni prekid trudnoće". Znači, zabranjuje se zlo ako je protupravno, a dopušta to isto zlo ako je pravno. Gdje je tu logika, neka odgovori zakonodavac i svatko sam sebi. Uz sve ovo što sam iznijela, još bih napomenula da taj zakon iz vremena Socijalističke Republike Hrvatske uopće nije pravno važeći u demokratskoj Republici Hrvatskoj, s obzirom na Deklaraciju o neovisnosti i suverenosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine, a koja je stupila na snagu 8. listopada iste godine, i u kojoj se kaže da u Republici Hrvatskoj vrijede samo zakoni koji su u njoj doneseni, a ovaj zakon o kojem se radi nikada nije konvalidiran niti se o njemu raspravljalo u bilo kojem zakonodavnom tijelu.

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., počasna predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i počasna članica predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnog društva