Na Cvjetnom trgu ukucan zadnji čavao u mrtvački kovčeg Hrvatske pravoslavne crkve
"Kao što postoji trajna želja da se politički instrumentalizira Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, tako je i s Hrvatskom pravoslavnom crkvom, kojoj sada nove nevolje trebaju krojiti neki novi politički mentori i politikantski bukači, koji rade za tko zna čije interese, jer to nisu interesi oko 16.700 stanovnika Hrvatske, koji su se izjasnili kao Hrvati pravoslavci na posljednjem popisu (2011.) i koji bi, barem statistički gledano, trebali imati svoju crkvu. Nacionalnu dakako, kao što su ustrojene i ostale pravoslavne crkve."
(Darko Pavičić, Večernji list, 9. siječnja 2017.)
Darko Pavičić, kolumnist Večernjeg lista, priznaje da ne zna za čije interese rade novi politički mentori Hrvatske pravoslavne crkve ali je siguran da ne rade za 16.647 stanovnika Hrvatske koji su se 1991. izjasnili Hrvatima po nacionalnosti, pravoslavcima po vjerskoj pripadnosti. Za čije interese su u studenom 1990. neke emigranske organizacije na Trgu bana Jelačića organizirale prosvjede "protiv svake Jugoslavije" a za Nezavisnu hrvatsku državu pitao je te godine predsjednik Franjo Tuđman, a da prosvjed nije u interesu Hrvatske, znao je i Milovan Šibl, ministar za informiranje u tadašnjoj Hrvatskoj vladi. Te godine su Hrvati u Australiji putem novina, telefonskih vijesti i programa na hrvatskom jeziku dobili obavijesti o "prosvjedu protiv svake Jugoslavije" kojeg je u Zagrebu za 29. 11. 1990. organizirao "Hrvatski državotvorni pokret".
Informativni ured Hrvatskog narodnog vijeća u Melbourneu javio je u svojim telefonskim vijestima u subotu 1. 12. 1990. da je: "Hrvatski državotvorni pokret" održao antijugoslavenske demonstracije u Zagrebu u kojima se zahtjevala Nezavisna hrvatska država na cijelom etničkom i povijesnom prostoru. SBS radio (australska državna radio postaja koja emitira program i na hrvatskom jeziku) javio je da je biloviše od deset tisuća demonstranata. Hrvatska televizija je pak javila da je bilo stotinjak demonstranata.
Drugi informativni centar u Melbourneu kojim je ravnao jedan od viječnika Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta istog dana je javio da je: "U Zagrebu Hrvatski državotvorni pokret" organizirao prosvijed protiv svake Jugoslavije 29. studenog na Trgu bana Jelačića. Na prosvijed se odazvalo preko deset tisuća ljudi usprkos tomu što je Milovan Šibl, ministar informiranja u Vladi Republike Hrvatske napao ove prosvijede preko hrvatske televizije." Prema pisanju hrvatskog tiska, tim povodom je dr. Franjo Tuđman, dao sljedeću izjavu: "Poznato je da se službena hrvatska politika zauzela da Hrvatska do novog povijesnog dogovora u međusobnim odnosima s državama na području Jugoslavije ostane u sastavu SFRJ. Hrvatskim radikalima to se ne sviđa i smatraju to kompromisom."
"Prosvjed protiv svake Jugoslavije", povodom 29. studenog 1990., održan je i u Melbourneu. Na programu radio postaje 3ZZZ, predvodnici demonstracija su uglavnom kritizirali Hrvatsku vladu. I australski Srbi, pročetničke orijentacije, na istoj radio postaji 3. 12. 1990. izvijestili su da su Hrvati u Melbourneu demonstrirali protiv Hrvatske vlade i dr. Tuđmana. Incijator organiziranja demonstracija u Melbourneu bio je Srećko Rover, vođa Otpora a njegovu inicijativu poduprli su: HDP, HDS, HSP, HOP, Hrvatski islamski centar i HSLS. Hrvatsko narodno vijeće bilo je glede demonstracija podijeljeno. Većina je odbila ići na demonstracije smatrajući da je Hrvatska legalno dobila svoju vladu i da se hrvatsko iseljeništvo treba dogovarati s vladom kako ne bi naturala Hrvatskoj vladi nešto što objektivno može biti štetno. Protiv demonstracija bio je i Savez Uzdanice – Hrvatske mladeži.
Slab odziv na protujugoslavenski prosvjed nije bio dokazom da većina hrvatskog iseljeništva ne želi suverenu Hrvatsku. Iseljenici su tada s odobravanjem prihvatili govor Đure Perice u kojem je podsjetio da je Nezavisna Država Hrvatska u ratu nastala i u ratu nestala te da Hrvatska treba ostvariti svoje ciljeve ako je moguće bez rata. Čovjek koji je robijao više od 14 godina u kojemu je rat odnio oca, časnika Hrvatskih oružanih snaga i najstarijeg brata, nije želio ratna stradanja nikomu. Vjećnik Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta nije izgleda tada uočio da je HDZ porazio na izborima sve jugoslavenske stranke i da je dr. Franjo Tuđman prošao rat, iskustvo Hrvatskog proljeća i da je dvaput robijao te da je bio itekako usredotočen na zacrtane ciljeve.
Vijećnik HOP-a, razočaran malim odzivom na demonstracije u vijestima Informativnog centra žalosno je iznio svoje uvjerenje: "Izgleda da u Hrvatskoj kada se god pružila prilika da se narod oslobodi tuđinskih interesa, njegove vođe zataje izvršiti volju naroda zbog nekih tuđinskih interesa." Kasnije je taj isti vijećnik HOP-a promijenio mišljenje o Tuđmanu, vjerojatno i pod utjecajem rođaka, časnika Hrvatske vojske, koji je cijelo vrijeme Domovinskog rata pratio Predsjednika kao njegova zaštita.
Na ta davna događanja u hrvatskom iseljeništvu, sigurno ne bi trebalo sada podsjećati da su prošle nedoumice i zablude ostale u prošlosti. Međutim, nešto slično se ponavlja i dan danas. Ponovno se u javnosti javljaju maksimalisti na riječima, minimalisti na djelima. Iz Melbournea je nedavno stigao "Projekt Velebit". Već sam naziv izazvao je nadu da je na pomolu nešto ogromno, projekt nad projektima. A kad je autor tog projekta nakon kratkog vremena najavio da će se u okviru Projekta Velebit na blagdan Bogojavljenja tj. pravoslavni Badnjak, na Cvjetnom trgu u Zagrebu predstaviti Hrvatska pravoslavna crkva, prvi put nakon 1945., bolje informirani o autoru navedenog projekta, sažalili su se nad Aleksandrom Ivanovim, arhiepiskopom Hrvatske pravoslavne crkve. Predvidjeli se da će on osobno biti teško osramoćen a s njime i 16.700 stanovnika Hrvatske koji su se na popisu stanovništva izjasnili Hrvatima pravoslavne vjere.
U nekim drugim vremenima sramota se mogla prekriti, a broj nazočnih po želji uvećati. Televizijske kamere su cijelom svijetu otkrile zanemariv broj nazočnih među kojima se imenom i prezimenom moglo utvrditi većinu Hrvata barem po imenu katolika. Tijekom crkvenog obreda samo se arhiepiskop Aleksandar Ivanov križao. Na molitvene zazive nitko nije odgovarao. Smrknuta lica i potpuna nezainteresiranost nekolicine navodnih vjernika pravoslavne vjere za vjerski obred, navodila su na pomisao da je sve skupa organizirano kako bi se ukucao zadnji čavao u mrtvački kovčeg Hrvatske pravoslavne crkve. Na takvu namjeru novih mentora Hrvatske pravoslavne crkve navodi hrvatski grb uz naslov Hrvatska pravoslavna crkva. Grb počinje prvim bijelim poljem a takav grb nije postavljen ni na spomen ploči dvanestorici poginulih hrvatskih branitelja, pripadnika HOS-a u Jasenovcu.
Darko Pavičić, a vjerujem i svi Hrvati pripadnici Katoličke Crkve u Hrvatskoj, priznaju pravo Hrvatima pravoslavne vjere na svoju nacionalnu crkvu kao što to pravo ostvaruju ostale pravoslavne crkve. Katolička Crkva nije ni na koji način osporavala ni izgradnju muslimanskih vjerskih centara, vjersko obrazovanja muslimana u privatnim i državnim školama te sigurno smatra poželjnim da ista prava u Hrvatskoj ostvaruju i sve kršćanske zajednice uključujući i pravoslavne crkve. Poznato je da je kardinal Franjo Kuharić ustupio Makedonskoj pravoslavnoj zajednici korištenje katoličkih crkava te da je ta zajednica napredovala i sada gradi svoju novu crkvu. U registru vjerskih zajednica nalazi se i Crnogorska pravoslavna crkva. Poglavari Katoličke Crkve u Hrvatskoj, siguran sam, bili bi pomogli i Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi da nije bilo nesuglasica i sukoba u toj crkvi. Prema onomu što se može pročitati u otvorenim izvorima, poglavarom Hrvatske pravoslavne crkve smatra se Ivo Matanović koji je doveo arhiepiskopa Aleksandra Ivanova iz Bugarske u Hrvatsku ali i Radoslav Metodije Viličić koji je iz Katoličke Crkve prešao u pravoslavnu te u Svetoj Gori postao jeromonahom. Tu je i Bonifacije Andrija Škulić.
Činilo se da je Ministarstvo uprave prije dvije godine odbilo zahtjev Hrvatske pravoslavne crkve za upis u registar vjerskih zajednica temeljem odredbi Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 83/02, 95/13) jer nije ispunjavala zakonske uvjete. Međutim, Ivo Matanović je još 2009. osnovao udrugu pravoslavnih vjernika te je od tada prošlo zakonom propisanih 5 godina postojanja udruge. Je li pak Matanović mogao skupiti 500 utemeljitelja, koliko je potrebno da HPC bude priznata vjerska zajednica, nije poznato. Arhiepiskop Aleksandar Ivanov je podnio zahtjev na temelju odredbe o novoosnovanim vjerskim zajednicama kojima se omogućava upis postojeće crkve sa sjedištem u inozemstvu. Temelj za to bilo je priznanje HPC-a od EPC-a u Parizu. Aleksandar Ivanov, za razliku od Matanovića i Viličića, valjano je zaređen, rukopoložen svećenik Bugarske pravoslavne crkve 1984. godine. Njemu je Bugarska pravoslavna crkva odobrila odlazak na službu u Hrvatskoj.
Za razliku od Bonifacija Andrije Škulića, Ivanov je završio studij teologije. Nema namjeru otimati postojeće crkve Hrvatske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Stoga nije jasno koji je stvarni zakonski temelj na temelju kojeg je Arsen Bauk, bivši ministar uprave u koalicijskoj vladi SDP-a odbio zahtjev Aleksandra Ivanova za priznanje Hrvatske pravoslavne crkve. Navodno je Bauk zahtjev odbio s obrazloženjem da je posrijedi politika a ne vjerska zajednica.
Bauk će ostati u trajnoj negativnoj uspomeni hrvatskog iseljeništva jer je onemogućio jednako pravo glasa, Hrvatima, hrvatskim državljanima koji žive izvan Republike Hrvatske. U to vrijeme u obavijesna sredstva ubačena je dezinformacija kako Europska unija, kao preduvjet ulaska Hrvatske u EU zahtijeva da se broj zastupnika Hrvata koji žive izvan RH svede na 3 zastupnika a broj biračkih mjesta ograniči samo na veleposlanstva. Bauk će ostati poznat i po ogromnom broju Hrvata koje je Zakonom o prebivalištu prebacio u drugu kategoriju državljana, u 11. izbornu jedinicu. Ucjenom je na to natjerao Jadranku Kosor ali i Vladimira Šeksa, bivšeg predsjednika tzv. paritetne komisije za izmjene Ustava. Naknadno su i Bauk i Kosorica priznali da nitko iz EU-a nije tražio smanjenje broja zastupnika Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske. Bilo bi korisno za točnu informiranost hrvatske javnosti kad bi netko od zastupnika u Hrvatskom državnom saboru na sljedećem aktualnom satu postavio zastupničko pitanje ministru uprave zašto je to ministarstvo odbilo zahtjev Hrvatske pravoslavne zajednice.
Srpska pravoslavna crkva, koja sigurno ne gleda blagonaklono Hrvatsku pravoslavnu crkvu, nema nikakvih pravnih argumenata kojima bi spriječila upis HSP-a u registar vjerskih zajednica. SPC nije mogla spriječiti ni priznanje Crnogorske pravoslavne crkve, ni Makedonske pravoslavne crkve. Srbija još uvijek koči zahtjeve Rumunjske pravoslavne crkve u Srbiji ali nije mogla spriječiti nacionalno izjašnjavanje Vlaha u Timočkoj krajini i istoku Banata, a ni gradnju njihovih crkava.
Hoće li Aleksandar Ivanov, arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve, preživjeti podvalu "Projekta Velebit" na Cvjetnom trgu u Zagrebu, ne znamo. Nadamo se da hoće jer je to u interesu skoro 17 tisuća Hrvata pravoslavaca u Hrvatskoj i u interesu je države. Odgoj na temeljnim ljudskim i kršćanskim vrijednostima rezultira većim brojem čestitih ljudi, vrijednih državljana. Državu čini sigurnijom s manje kriminala i korupcije i uštedom na davanjima za službe reda i zaštite stanovnika Hrvatske. Priznanjem Hrvatske pravoslavne crkve, toj bi se crkvi omogućilo pristup sredstvima Državnog proračuna te ne bi bila izložena opasnosti kojekakvih projekata poput "Projekta Velebit" i darovatelja koji obećaju milijun kuna za gradnju nove crkve Hrvatske pravoslavne crkve.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više