Krik(ovi) i vapaj(i) do Boga

Ptice selice bez jata svoga

 

 

Izvori, gle moji izvori

kako su dugo, lijepo tekli…

Tamo daleko, južno

kraj malog ognjišta, štalice

dok u zimi jednoj studenoj

        plesalo je inje…

gdje letjeli su gordo galebovi

gdje vali su ljubili stijenje

gdje borovi su šumili himne

gdje s Velebita bure su tukle

gdje pjenilo se u plavoj ljepoti

        more moje sinje…

I gdje sam sad(a)!?

gdje je jato moje,

gdje uspomene žive

        gdje izgubljeni Raj!?

Niti sam više galeb

nit' me grli plavet,

dok gavran crni biti ne želim

nit' poj slavuja

        ako su rijeke mutne

il' mjesto bura tuku

        srca studena, kruta…

Daleko, daleko

        negdje na početku

kad avlija stara

        grlila me tiho

kad svaki kamen

        govorio je pjesmu

a ja, dijete krša

        ne upoznah sjetu…

I sad evo, dok tumba li sudba

po crno-bijelom svijetu

zidam spomenike Riječi;

hvalospijeve mnogom

        izgubljenom ljetu…

Jer, sad su tamo neke druge

        čudnovate igre,

jad i bijeda čovjeka

        u beznadnom grijehu…

Brižni otac ode

ni majke više nema;

tek ogreda znana

tek kula ruševna

        vatrenica bez vatre

        sama, napuštena

i avlija stara

        u korovu tek drijema…

A ljudi baš neki, ko iz filma

        ne romantičnoga;

više poput Hitchcocka

        horor do horrora…

zar bližnji to su,

        oni koje ljubih,

zar su i to braća

        kršćanskoga zbora!?

O, pjesniče, o čemu sad pjevat'!?

Uzalud ti je zvat' muze,

        na sudbinu zijevat'…

Vrijeme se vrti,

        okreću se sreće…

Idi putem svijetla

zaboravi čari

uspomene stare

        (što posvud krvare)

glas ševe na cesti

        zov jutarnjeg pijetla…

Vremena su druga

neka druga tuga

        sada srce veže…

Pobjegli su drozdovi

        jatar, pogrmušar,

i galebovi gordi

        sad od tebe bježe…

Skladaj rime vranama

(a i gavrani su blizu)

zaboravi nostalgije

        dok uzdah srce steže

        sve čežnje što se roje,

i kao desert slade

uz nakupljene krize

što dano-noćno kaplju

        uz sve muke tvoje…

——————————-

Ipak, ustaj pjesniče

        s pjesmama ne kloni,

dok ringenšpili peha

        sudbu opet kroje;

jer svijetlo južno

        još punim žarom svijetli

i vjetri bliski

        u slobodi šume

sijajuć sjećaju

        na horizonte svoje…

Baš ko Sv. Martin,

Luzarica i još puno toga,

k'o zidovi stari Svetog Mihovila;

ili pak pomisao

        na kapelicu staru

kad prvi vjeronauci

        Sv. Marka zovu;

te otac i majka dok počivaju u miru

ili obitelj

        dok se tiho moli;

bližnji još po srcu,

teća dobrog vina

i od rođenja blisko

        zov vrapca na krovu…

Digni glavu gore

        isprsi slabe grudi

dok iznad Orljaka

        zora nova rudi,

iako si tamo

        daleko u tami…

Gle, kako u tišini živi ti Rašovka

kako te plava

        carevina mami;

dok iz nutrine ječi

        stari poj težaka,

rev magarca ponad livadice,

šum kosora

        dok drač se s mukom siječe;

iako sad tako bolno peče

dok u herbarij svi su

        posloženi trudi

a sjene te stare

        grle svaku veče(r)…

Ognjište kriči

kamen stari vrišti,

dok se bor i šmrika

        sva daleka dika

        moćnim zovom nude;

dok Pridraga još te krasna

i Hrvatska časna

baš ko mati sina

        tajnovito ljube…

Dok korijen iskona u dubine seže

iako si raspet

iako si propet

svaki put te opet

        poput neba plava

        pučine što spava,

ili pak vala

        što ljubi naše more

sebi silno vuče

puneći sve pore

        dok srce jače tuče

I  DOMAJA JUŽNA

        SVU DJECU ŠTO JE TUŽNA

        U ZAGRLJAJ ZOVE!

 

Zvonko Čulina, Dortmund, 2016. (iz zbirke: Zvonimirov plač ili, kad pjesnik kog baš sve se tiče, nariče, viče, kliče i proriče)