Autor Ivan Biondić knjigu je posvetio Marku Japundžiću, Zmaju Alsangradskom
Umirovljeni prof. dr. sc. Ivan Biondić objavio je u vlastitoj autorskoj nakladi izvrsnu knjigu pod naslovom "KARDINAL HAULIK – PROROK JUGOSLAVENSKE PROPASTI", kojom objašnjava ne samo kulturotvornu važnost svetoga i dobrog kardinala J. Haulika već i uzročno-povijesnu dubinu tragedije rastakanja hrvatskog nacionalnog bića. Knjigu je posvetio "Prijatelju i zmajskom bratu Marku Japundžiću, Zmaju Alsangradskom – povodom 10. obljetnice njegove smrti (1914.-2000.-2010.)", (Družba braće hrvatskog zmaja) jer je ovaj svećenik i znanstvenik nepobitnom znanstvenom argumentacijom razbio lažni i lažljivi jugoslavenski mit o Ćirilu i Metodu kao tvorcima hrvatske glagoljice što je, u prilogu, na kraju knjige i detaljno objašnjeno. Ono što je započeo Juraj Haulik, rad na jačanju hrvatskog identiteta – Japundžić je nastavio.
Knjiga "Kardinal Haulik…" (1788.-1869.) sastoji se od pet poglavlja i to od 1. Uvoda, 2. Historiografske rehabilitacije Haulika, s navođenje znanstvenih skupova i predavanja o Hauliku, 3. Javne rehabilitacije, gdje se dokazuje da zagrebački trg koji nosi naslov po krvniku Titu, mora dobiti Haulikovo ime, jer je Haulik svoje djelo utisnuo u cijelo okružje tog trga, od 4. Facita, koji obračunava s jugoslavenstvom i 5. Priloga, koji je posvećen Marku Japundžiću.
Proslov knjige prof. dr. Biondić započinje citatom: "Kako bi danas stajo narod hervatski i kod kuće i u mnenju narodah, da ga nebudu domaći sinovi obružili,izdali i raztrovali" (Ante Starčević, 1867.) Naime, domaći sinovi uslijed vlastite su gluposti i prljavih osobnih interesa još od starine pa sve do sada veličali ideje i ideologije što su hrvatski narod tjerali u propast, tako da narod i danas jedva štogod zna o Anti Starčeviću, dok o kard. Hauliku, još jednoj pravoj veličini, odista ništa ni ne zna. Biondić navodi da u svojoj punini Haulika susreće tek 1990.-ih godina "… nakon demokratskih promjena. Naime, pripremajući simpozij Uloga Katoličke crkve u razvoju hrvatskog školstva (1994.), dobrotom p. Vladimira Horvata DI, upoznao sam njegova onodobnog provincijala p. Franju Pšeničnjaka DI. Uz dragocjeni razgovor i poticaje, potonji me "zadužio" knjigom Kardinal Haulik Nadbiskup zagrebački 1788.-1869. (Zagreb, 1929.), autora Velimira Deželića starijeg, koja me je uvelau višegodišnje bavljenje s tim velikanom, čega je rezultat i rukopis Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti.…" Dakle, ako on, kao visoki intelektualac, do Haulika dospijeva tako kasno, što reći o idejnom stanju u kulturi i narodu? Zato Biondić citira i staru englesku poslovicu koja glasi: "Ako ne znate kamo idete, može vam se dogoditi da dođete negdje drugdje". Stoga je ova knjiga tu da nepravdu, krivi tijek povijesti i zaborav ispravi. Prije Biondića Velimir Deželić st., prvi je i jedini pisac monografije o ovome prešućenom velikanu! Trebalo je proći mnogo vremena da se pojavi i djelo Biondića.
U detaljnoj analizi Biondić je dokazao da je Haulik bio zanemaren i krivo prikazan ne samo od službene srpske, komunističke i jugoslavenske povjesnice, nego i od kršćanske strane, za koju je tako mnogo dobra učinio. Ta bio je prvi zagrebački nadbiskup i podupiratelj Jelačića bana, i sada – da bude tretiran kao nitko i ništa!? Biondić zato javno pita: "… U čemu je, zapravo, Haulikov magnum crimen?" Da bi odmah uslijedilo i objašnjenje: "…Između maksimalističke (pravaške ideje samostalne i neovisne Hrvatske) i minimalističke (nagodbenjaštvo i kasnije ujedinjavanje u jugoslavensku zajednicu), što je 1860-ih izabrala onodobna politika, Haulik je zagovaratelj optimalističke opcije (koja želi maksimalnu autonomiju unutar Habsburške Monarhije).…"
Budući da je na nacionalnom Saboru (1861.) Haulik proročki upozorio na "… na tragične "pogube naroda": jugoslavizam (koji se "bez prolijevanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke, ne će moći dogoditi") i komunizam (koji "nije drugo nego nijekanje prava svojine", što bi zapravo "zaokrenulo vratom ne samo političkom nego i društvenom ljudskom životu"), Haulik je gotovo izguran iz standardne (jugoslavenske) hrvatske povjesnice.…" (str. 10) Tadašnja Crkva se do postanka Jugoslavije opredijelila za jugoslavenstvo i Strossmayerizam, te je postala suodgovorna za tragediju hrvatskog naroda, stoga je kard. Haulik postao povijesno nepoželjna osoba, a Srbi i komunisti Haulika su obasuli klevetama, jer mu nisu mogli zaboraviti točne prognoze što ih je o njima i njihovu djelovanju prorekao. (I ispunilo se!) Takvo je bilo raspoloženje politike i Crkve – protiv ideja kard. Haulika!
"…Za razliku od Strossmayera, pretpostavljajući opstanak Monarhije kao srednjoeuropske države i njezino konfederalno preuređenje, duboko svjestan mogućih iskušenja "balkanskog Babilona", Haulik je posve isključio jugoslavensko usmjerenje a još više ulogu Srbije u određivanju budućnosti Hrvata. Naime, kao iskusni diplomata i realni političar, on je žestoki protivnik ujedinjenja hrvatskih zemalja "izvan Monarhije", što je, u bîti, bila i izvorna starčevićanska spasonosna opcija…", dokazuje Biondić (str. 63)
Da se dogodilo ono što je Haulik svojim utjecajem kanio sprovesti, nakon drugog svjetskog rata Hrvatska ne bi pretrpjela genocid i povijesnu lobotomiju s dubinskim pranjem mozga. Haulikove ideje optimalizma unutar Monarhije prihvatio je A. Starčević još 1878. (Biondić ga citira) i potom Frankovo pravaštvo, no ponudu maršala Borojevića da zaštiti Hrvatsku od srpske vojske nakon sloma Monarhije tzv. Hrvatski sabor 1918. g. je otklonio, izručivši tako Hrvate na nož koji ih je čekao od 1918. do 1945. godine, te opet nakon 1990. i koji ih iz istih povijesnih razloga – uskoro iznova čeka (ako ne vjerujete, pričekajte pa ćete vidjeti. Uostalom, više nemate ni izbora nego li gledati i doživjeti reprizu specijalnog i novog "europeizma za Hrvatsku").
Koje je sve zasluge za Hrvate Juraj Haulik postigao? Biondić navodi: "…On je predsjedao sjednicama Hrvatskog sabora kad je 1840. prihvaćen prijedlog o osnivanju narodnoga kazališta i položio dar od 1000 forinta te kad je 1847. zaključeno da se "hrvatski jezik uzvisi na onu čast… koju je do sada kod nas uživao latinski jezik". (…) U političkim borbama između Ilirske narodne stranke i Horvatsko-vugerske stranke priklanja se prvoj i 1842. povjerljivom okružnicom potiče svećenstvo da utječe na niže plemstvo u njezinu korist. U raspravama na ugarskim i hrvatskim saborskim zasjedanjima od 1839. do 1847. traži obnovu Hrvatskoga kraljevinskog vijeća kao samostalne vlade, uvođenje narodnog jezika u javne poslove, gimnazije i Akademiju koju želi podignuti na razinu sveučilišta. God. 1848. u Beču je podupro Jelačićev izbor za bana, a zatim je materijalno pomogao njegovu vojsku kad je krenuo na ustanike u Mađarskoj i na suzbijanje revolucije u Beču. (…) U Hrvatskom saboru 1861. ne podupire povratak u uniju s Ugarskom, a odbacuje i ideje jugoslavenstva i panslavizma. Zbog svojih političkih stavova 1863. ulazi u Samostalnu stranku I. Mažuranića i politički se sukobljuje sa Strossmayerom, koji je na čelu liberalne Narodne stranke, neraspoložene prema ulasku Hrvatske u Carevinsko vijeće i spremne na uniju s Ugarskom.…" (iz poglavlja "Biografski leksikon o Hauliku")
Biondić navodi i podatke Stjepana Razuma prema kojima "…Budući da ostrogonski nadbiskup uopće nije odgovarao na Haulikove prosvjede, zagrebački je nadbiskup pisao izravno Franji Josipu I. zalažući se za hrvatsko crkveno i nacionalno pravo. Kralj 25. listopada 1855. presuđuje u korist zagrebačkog nadbiskupa, čime je stvarno zaokružena i završena uspostava zagrebačke crkvene pokrajine. Stoga su potpuno neistinite povijesne ocjene da je nadbiskup Haulik, bez obzira što je bio stranac, rođen u Slovačkoj, bio austrijski čovjek koji je pomagao provođenju apsolutizma u Hrvatskoj. (…) I on je osobno zaslužan što je uspostavom Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine Crkva u teškim povijesnim okolnostima rascjepkanosti Hrvatske uspjela sačuvati jedinstveni hrvatski nacionalni korpus…" (Stjepan Razum, "Uloga i značenje nadbiskupa Jurja Haulika u uzdignuću Zagrebačke nadbiskupije",ZbornikZagrebačka crkvena pokrajina, Tkalčić, knj. 5, Zagreb, 2004., str. 43.-94.)
Jedinstvo nacije na kulturnom, teritorijalnom, crkvenom i političkom planu bilo je temeljna ideja smjernica Juraja Haulika. Za života Haulik je uistinu ispunio svoju zadaću, ali su je domaći izdajnici, mediokriteti, srpski kulturni diverzanti (importirani Srbin Đuro Daničić s pravim imenom Đorđe Popović) i razne prodane budale upropastili, omeli ili usmjerili prema propasti. Nasuprot Haulika svoju su destruktivnu misiju uspješno izvršili Rački i Strossmayer: uvodili su ideološko i jezikoslovno srbohrvatstvo i to preko prvog prihvaćenog službenog prijevoda Biblije. Ni ne znamo da je Hrvat Katančić hrvatsku bibliju preveo ikavicom na predlošku Vulgate, ali zahvaljujući Biondiću saznajemo da je Strossmayer pozdravio kasniji "…Kopitar-Karadžićev projekt, u duhu probuđene misijske svijesti "evangelikalne" struje zapadna protestantizma, (iza čega je) idejno i financijski stajalo British and foreign bible society, što je utemeljen u Londonu (1804.)…"
I dok Hrvati nisu kadri shvatiti ni ono što im se dogodilo pet godina unazad ni što će se zbiti pet godina unaprijed, Britanci su za njih mislili dalekosežno te su ih preko Srba pripremili za novu situaciju – dvjesta godina unaprijed! Uostalom, etnologija kao znanost prvi puta je osnovana u Britaniji upravo s ciljem razumijevanja i porobljavanja kolonijaliziranih naroda! Britanska biblijska "evangelizacija" slijedila je imperijalni koncept nametanja želja, vizija i ideologija. Englezi su uvijek pripremali teren i nalazili prave ljude za vlastite ciljeve. Ostvarili su želje preko Strossmayera, koji se s njima dopisivao, Karadžića, koji je za njih pripremao realizaciju velike Srbije i preko hrvatskih političkih prodanih duša: dobro su im poslužili. (Vidi moju knjigu: Povijest hrvatskih neprijatelja, 2. izdanje 2008., Zagreb)
Britanci, koji su odavna bacili oko na Hrvatsku, uložili su novac u Karadžićev trud oko Sv. Pisma, ukazuje Biondić, te je Strossmajer pohvalio Karadžićevo izdanje, kojim je u Hrvatsku importirana srbizirana verzija hrvatskoga jezika, Naime, Strossmayer je pri predstavljanju prijevoda biblije pohvalio "…"neumrloga našega Vuka Karadžića, komu je narod naš vječnu zahvalnost dužan", napose "što je zlatno svoje pero posvetio prevodu naših svetih knjiga". Dakako, "slava i hvala vjernomu učeniku njegovu [Daničiću], tajniku akademičkomu, koji dio časa i rada svog istoj svetoj svrsi posvećuje." (Ivo Padovan /ur./, Hrvatski domoljub Josip Juraj Strossmayer, Zagreb, 1995., str. 178.), navodi Biondić.
Time je Haulikov trud oko hrvatskog jezika i nacionalnog identiteta bio bačen unatrag, jer narod bijaše pripravljen da mirne duše prihvati balkansku kalvariju, kroz koju prolazi od 1918. g. sve do danas. Svi ratovi što su vođeni protiv Hrvata u XX. stoljeću, za Hrvate su bili jedan te isti rat s pauzama između orgija smrti: rat za slobodu još nije dovršen jer nam u ime europejstva srbo-jugoslavenstvo iznova kuca na vrata, pa nam je tako Biondićeva knjiga dala uvid u širi kontekst istih ciljeva kulturno-povijesnih događanja i užegla novo svijetlo o borbi dobra i zla na ovim prostorima. Stoga ako hrvatskog naroda u buduće uopće bude, dr. Ivo Biondić svakako će pripadati redu imena zaslužnih za nacionalno osvješćenje, samorazumijevanje i održanje.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više