O Deklaraciji o hrvatskom jeziku u Stuttgartu

Svečana proslava 25. godišnjice Hrvatske nastave u Baden-Württembergu i 50. godišnjice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika

U četvrtak 30. ožujka 2017. godine s početkom u 19:00 sati  u Velikoj dvorani Vijećnice grada Stuttgarta, pod pokroviteljstvom Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Stuttgartu, održana je svečana proslava 25. godišnjice Hrvatske nastave u Baden-Württembergu i 50. godišnjice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. U nazočnosti brojnih gosta i posjetitelja, svečani program je započeo intoniranjem hrvatske i njemačke himne, nakon čega je pozdravni govor odžala Marija Prpić, koordinatorica Hrvatske nastave u Stuttgartu i voditeljica Centra Hrvatske nastave u Baden-Württembergu. Pozdravivši sve nazočne i zahvalivši svima na dolasku, gđa Prpić je pročitala službeni dopis predsjednice Republike Hrvatske gđe Kolinde Grabar Kitarović, koja zbog nemogućnosti osobnoga dolaska,  upućuje srdačne čestitke na velikim jubilejima, podršku te najljepše želje za sretnu i uspješnu budućnost hrvatskoga jezika na prostorima SR Njemačke.

Na ovu osobitu manifestaciju stigli su gosti iz domovine i to Zvonko Milas, državni tajnik Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan RH, Milan Bošnjak, savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu, a delegacija s Ministarstva znanosti i obrazovanja RH bila je u sljedećem sastavu: Momir Karin, pomoćnik ministra znanosti i obrazovanja, Jasna Aničić, viša stručna savjetnica i voditeljica Odjela za hrvatsku nastavu u inozemstvu, VeraŠutalo, načelnica Sektora za odgojno-obrazovni sustav te IvanaPilko Čunčić, voditeljica Službe za posebne programe, strategije i međunarodnu suradnju. Bili su također nazočniZvonko Mišković, generalni konzul BiH u Stuttgartu, Jose Carlos Dos Reis Arseniol, generalni konzul Portugala te brojni konzularni predstavnici, crkveni dužnosnici i predstavnici hrvatske nastave.

Nakon pozdravnih riječi gđe Prpić koja je posebno pohvalila kolege učitelje istaknuvši kako rad u hrvatskoj nastavi „nije posao, nego misija i poslanje“, sve nazočne pozdravio je i Slavko Novokmet, generalni konzul RH u Stuttgartu te održao izuzetno sadržajan i nadahnut govor uz temu obaju jubileja osvrnuvši se na začetke hrvatske nastave u Baden-Württembergu te teška vremena borbe za hrvatski jezik koja su urodila Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika jezika objavljenom17. ožujka 1967. godine u tjedniku Telegram s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova.

Prenoseći pozdrave ministra obrazovanja i znanosti RH Pave Barišića, g. Karin je naveo kako jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego i identiteta, a proslava jubileja u Stuttgartu ima svoje utemeljenje na činjenici da je upravo Stuttgart, u kojemu se nalazi i Centar Hrvatske nastave, primjer gradova s najbolje organiziranom hrvatskom nastavom u inozemstvu. To nije slučajno, budući da Ministarstvo šalje „odabrane“ učitelje na rad u hrvatsku nastavu s djecom hrvatskih građana. U ime predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića i svoje osobno ime, državni tajnik Zvonko Milas pozdravio je sve prisutne čestitkama na obama jubilejima te istaknuo veliku važnost njegovanja hrvatskoga jezičnoga identiteta.

Najpoznatija hrvatska emigrantska pjesnikinja prof. Malkica Dugeč, svojom je nazočnošću bila prava „zvijezda“ večeri zorno osvjedočivši kako je to biti „u slobodi bez domovine“ u prikazanom  dokumentarnom filmu o “Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”.

Krasnoslovima i interpretativnim čitanjem na temu hrvatske abecede – “Hrvatska od A do Ž”, nastupili su učenici hrvatske nastave koordinacije Baden-Württemberg. Bila je to vrlo lijepa izvedba koja je izmamila dugi pljesak oduševljene publike. Cjelokupni program upotpunio je glazbeni puhački sastav Zagorje Brass Quintet izvedbama hrvatskih skladbi – I. Tijardovića: „Splitski akvarel“, J. Gotovac:  “Ero s onoga svijeta”, A. Kabiljo: “Jalta, Jalta”, I. Zajc: “U boj , u boj” te “Croatio, iz duše te ljubim” uz čiju se izvedbu i zapjevalo.

Na kraju službenog programa, uslijedilo je uručivanje malih znakova pažnje gostima te zahvala gđe Prpić koja je ujedno bila i moderatorica programa. Potom je upriličen prigodan domjenak za uzvanike. Ova manifestacija kao uzoran pokazatelj da hrvatski standardni jezik, utmeljen na načelima Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, ima svoj punopravan i neosporiv status, zaslužuje mali osvrt na nastanak toga važnog dokumenta, ali i nekoliko svjedočanstava iz perspektive njegove neposredne suvremenice prof. Malkice Dugeč.

Lucija Šarčević i Malkica Dugeč

Deklaracija je nastala kao kulminacija teškog i mučnoga razdoblja za hrvatski jezik koje je uzrokvao Novosadski dogovor, dokument od deset zaključaka o jeziku, kojega su 1954. godine sastavili jezikoslovci i književnici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hrvatske te Crne Gore. Sastanak se održao u Novome Sadu ciljem donošenja zaključaka o potrebi jedinstvenoga pravopisa i jezičnoga ujednačivanja hrvatskoga i srpskoga jezika te stručnog nazivlja.

Matica srpska pozvala je na suradnju istomišljenike iz Matice hrvatske. Politička situacija je bila nepogodna i uvelike se odrazila na pitanje naziva jezika. Naziv hrvatski jezik nestaje iz javne uporabe, a zamjenjuju ga jednočlani ili dvočlani nazivi u kombinaciji sa srpskim jezikom: hrvatskosrpski jezik, hrvatski ili srpski jezik dok se u izvandomovinstvu koristi naziv srpskohrvatski jezik, naziv koji je polako iščeznuo u potpunosti 90.-ih godina. Ne ulazeći u detalje, važno je napomenuti da je u Novome Sadu dogovorena i ravnopravnost pisama -latinice i ćirilice te izgovora – ekavskoga i ijekavskoga. Unatoč postignutom dogovoru Matice hrvatske i Matice srpske glede izradbe zajedničkoga pravopisa, nastale su velike nesuglasice u svezi s tumačenjem i primjenom zaključaka samoga Dogovora te je došlo do stvaranja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.

Deklaracija je objavljena u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. godine, a potpisale su je osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Tekst Deklaracije sastavila je tjedan dana ranije u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika (Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić), a Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. godine prihvatio i razaslao na potpisivanje. Već 15. ožujka Deklaraciju je potpisalo tadašnje Društvo književnika Hrvatske, a ubrzo zatim i druge ustanove.

Kao „autentičan svjedok toga vremena“, prof. Dugeč je iznijela svoj „doživljaj i viđenje“ Deklaracije u tekstu: „Misli uz 43. godišnjicu objave DEKLARACIJE o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“:

»Toga značajnog dana, 17. ožujka krenuh kao i svaki dan prema Gimnaziji gdje sam radila. Usput kupih Telegram i odmah preletjeh očima naslove. Ugledavši tekst Deklaracije odlučih da ću ga pročitati na prvom školskom odmoru, što sam i učinila te uzbuđena otišla do direktora i zapitala ga, da li tekst Deklaracije smijem pročitati u razredu svojim maturantima. Pročitao je cijeli tekst i savjetovao mi da još malo pričekam, da odgodim čitanje Deklaracije u razredu a što se kasnijim tijekom događanja pokazalo uputnim, jer su ubrzo nakon njene pojave u javnosti uslijedile kritike, osude i javni napadaji na potpisnike kao i na sve one koji su ju odobravali. U strahu da će ostati bez radnog mjesta ili biti uhićeni,neki pojedinci su javno povukli svoj potpis. Mnogi su izbačeni iz SKH (Savez komunista Hrvatske), mnogima je onemogućen javni rad. Zahtijevalo se da sve važnije ustanove i organizacije pa i škole osude Deklaraciju. To je trebala učiniti i Gimnazija na kojoj sam radila zajedno sa svojim suprugom prof. Božom Dugečom. Na školskom stadionu pred mnoštvom učenika direktor je, kako bi učenike poznao o čemu se tu uopće radi, počeo čitati Deklaraciju. Nije još bio ni završio a stadionom se prolomio urnebesan pljesak. Eto,tako je Gimnazija „osudila“ Deklaraciju.«

O Deklaraciji kao jednom najvažnijem jezičnom, povijesnom, političkom i kulturnom dokumentu je puno pisano, ipak dokument zaslužuje jednu sustavnu i temeljitu historiografsku obradu. A pjesnikinja prof. Dugeč  u“slobodi bez domovine“ će istaknuti u spomenutim „Mislima“: Nije samo velika sreća uslobodi, u svojoj vlastitoj neovisnoj državi govoriti, pisati i živjeti svoj hrvatski jezik, već je još veća sreća i čast pripadati narodu čije ime on nosi: hrvatskom narodu!

Lucija Šarčević