Tko će već jednom uzviknuti: Dosta!

Zgražanje predsjednice države nije dovoljno da se preko toga olako prijeđe

Od kad je svijeta i vijeka, od prvobitne zajednice, kroz sva iduća doba i društvena uređenja, sve do današnjih dana, drugog desetljeća 21. stoljeća, najviše je diljem ovog planeta, zastupljena filozofija: “Ja tebi, ti meni”, u svim kulturama, civilizacijama, na svim meridijanima i paralelama. To je dokazana utilitarna politika, bez obzira o svjetonazoru, vjeri političkom opredjeljenju, stranačkoj pripadnosti, društvenoj klasi, obrazovanju, odgoju, zvanju, zanimanju i funkciji, pojedinca ili interesne skupine, na svim razinama odlučivanja, rada, djelovanja i življenja, posebice u tranzicijskim državama, kad socijalizam “postaje” kapitalizam, uz stara pravila rada, djelovanja i ponašanja, stare običaje, navike i dobro poznata “vječita” lica, koja se preko noći prestrojavaju, hoće, mogu i “znaju” služiti svakog gospodara, ukoliko dobro plati, makar i za Judine škude.

Uz časne izuzetke, jedino  takvi pojedinci i na takav način su se mogli brzo obogatiti, steći “ugled” i moć, koja je u nekih postala svemoć. Oni su jedini i pravi su gospodari zemlje, države i slobode, sakriveni iza demokracije i svake vlasti. Paralelno s uspostavom ove države, obranom njenog suvereniteta i poslijeratnom obnovom i izgradnjom, razni i različiti, “sposobni” likovi, veliki “domoljubi” i Hrvatine, su stvarali svoja carstva. U to su vrijeme pravi domoljubi, Hrvati, Srbi i ostali građani Republike Hrvatske krvarili i ginuli po mnogim ratištima, odlazili u progonstvo, rasipali se diljem Europe i svijeta. Nagomilanim, sumnjivo stečenim bogatstvom, “sposobne” i “domoljubne” Hrvatine su kupovali moć i postajali društvena elita, koja danas ima privilegirana mjesta u crkvi i državi, na raznim eventima, dernecima, obljetnicama, proslavama, pa čak i u lokalnoj crkvi, na nedjeljnoj misi, gdje obvezno primaju Svetu pričest, nakon noći provedene uz pevaljke, ne više i ne  samo u nekoj zadimljenoj balkanskoj krčmi, već i po “elitnim” restoranima i hotelima, širom Lijepe naše, i u Zagrebu.

To je postala normalna stvar, tradicija. Onaj tko to ne prakticira i ne konzumira nije pravi Hrvat, kao što nije pravi Hrvat niti onaj koji se nije okoristio ratom, poraćem, privatizacijom, tajkunizacijom, politikom, politiziranjem, strančarenjem, nepotizmom, klijentelizmom i korupcijom. Ne postoji niti jedno područje, grana, segment, molekularni ili atomski dio, bilo čega i koga, što nije prožet lažima, obmanama i krađama. Krade se sve od igle do lokomotive, od školskih testova, svjedodžbi, diploma, znanstvenih radova, znanstvenih titula, radnog mjesta, tvrtke, zelja i krumpira na polju, hrastova i ostale građe iz šuma, jasenova sa stoljetnih međa seoskih imanja,  žita u silosima, stoke po ispašama, šunki, kokoši, grožđa iz vinograda, vina iz podruma, bakrenih kotlova za pečenje rakije iz natrešnica…

Priča mi kolegica kako su joj hametom posjekli šumu u jednoj noći. Ostalo je samo tanko okljaštreno granje. Kad sam je pitala je li prijavila, ona kaže: Komu, molim te lijepo. Svi su oni umreženi. Svi su oni svoji. Nekada, ne tako davno u tim selima se nije ništa zatvaralo, zaključavalo i po noći spremalo u podrum. Krađa nije bilo, osim kad je možda netko zalutao u selo, nekakav bjelosvjetski skitnica, niškoristi ili Cigani koritari… Jedni su drugima davali, posuđivali sve što je trebalo, a najvažnije je da su svi svima vjerovali. Došli su neki novi, drugačiji ljudi u ta naša sela i nametnuli svoje običaje, svoju vlast, svoj govor i svoje  narječje. To nekima od njih nije dovoljno, već se rugaju “domorocima” kako govore. Mrzak im je kaj, lokalni izričaj i starinske riječi koje ne razumiju. Međutim, nije im nimalo mrsko kad koristeći svoje veze i stranačku pripadnost isposluju i dobiju sve što požele, dok starosjedilac, za jednake potrebe i njihovu realizaciju čeka godinama. Takav obrazac se nažalost može prenijeti na cijelu našu zemlju. 

Dovoljno se samo sjetiti tko vlada i upravlja Zagrebom, ostalim većim i manjim gradovima i županijama. Najnoviji primjer je Zlatni rat. Koncesiju je dobio, ne zna se tko, a ne domaći ljudi, odnosno mjesna uprava. Vrlo brzo će se pokazati tko velik i moćan stoji iza tog projekta, kao imnogih drugih, koji se sad pod egidom i maglom Agrokora događaju diljem Lijepe naše. Liste klijenata stranih banaka s visokim brojkama strane valute, na računima na prvi pogled vrlo impresivne.  Svega i svačega tu ima, naročito političara, članova njihovih obitelji (uže i šire), njihovih kumova, prijatelja, ortaka i drugova. To su zapravo liste srama. Malo tko na tim listama može transparentno objasniti one goleme brojke eura, dolara, franaka, jena… To svi znaju i nikom ništa.

Svako malo pronađe se nekakav Pedro, koji jedno vrijeme visi, poduprjet jakim stupovima, da se ne bi slučajno poskliznuo s postolja, pri čemu bi se uže zategnulo, što nije  bila ničija namjera. Namjera je da se narod malo zabavlja i na tren povjeruje u pravnu državu. Nakon nekog vremena se pronađu “valjani” razlozi, da se postupak prekine ili obustavi, jer je bilo grješaka u provođenju,  što se uredno, po dogovoru provodilo, kako bi se proces otegnuo, ili u nedostatku valjanih dokaza obustavio. Nismo mi baš tako bedasti, naivni i glupi i neobrazovani, da ne kužimo što se događa.

Svježi je primjer: deložacija iz njenog stana jedne građanke zbog nekih 13.000 kuna duga, dok su Kulmerovi dvori puni i netaknuti, a spominjuju se deseci milijardi duga u eurima, vezanih za te dvore. Zgražanje predsjednice države, nije dovoljno da se, na to zaboravi. Osim tog ekstrema imamo puno drugih primjera. Busajući se u jaka domoljubna prsa uzimaju si pravo prvenstva i odlučivanja u svemu, na temelju moći stečene bogatstvom i korištenjem tog resursa za vlast, lokalnu, županijsku i državnu. Takvima se klanjaju lokalni i ostali  stranački čelnici, lideri, pa čak i neki državnici. Nije rijetkost da “tajkunski” lopov sjedi u prvom redu na nekoj svečanosti, uz državnu elitu, poznate, cijenjene i uvažene osobe, iz javnog i političkog života. Ima i obrnutih situacija, da poznate, javne i političke  osobe, dolaze na neke fešte i događanja “sposobnih” biznismena i bogataša, od kojih običan svijet okreće glavu i zgraža se nad njihovim ponašanjem. Ne, nije to nikakva zavist, niti poznati  hrvatski jal. To je osjećaj srama i spoznaja kako se sve izokrenulo i preokrenulo.

Ima li itko u ovoj državi  dovoljno znanja, sposobnosti, snage, volje, smjelosti i hrabrosti da vikne: Dosta! Dosta je bilo! Pritom bi se trebala podvući debela crta iza svega, nastojati narodu i državi vratiti sve oteto i pokradeno. Zacrtati jedan novi, drugačiji, pošteni, humani i slobodni smjer kretanja društva i države, stvoriti okruženje u kojem će svatko  moći živjeti, htjeti ostati, željeti osnovati  obitelj i znati stvarati nove vrijednosti, u sreći, zadovoljstvu i radosti, poštujući sebe i one oko sebe, koliko god bili drugačiji. Nije to nikakva utopija. Platforma za to postoji u svim resursima, samo treba htjeti raditi, biti pošten, biti iskren sebi i drugima, ne imati veće oči od želuca, ne žmiriti, biti empatičan, pravedan i domoljuban.

Ankica Benček