Most je Runtića po-kupio "pod zidom" kako bi imao 15 mandata
Što ti je demokracija, još i recimo parlamentarna. Prema Mostu i SDP-u i još ponešto stranaka i strančica nevrijednih spomena, te „medijske septičke jame“ posebno na Hateveju, jedan glas koji je presudio u neizglasavanju nepovjerenja ministru Zdravku Mariću elementarna je katastrofa po nju. Njen smak u Hrvatskoj, kaljuža, močvara i tko zna kakva gadost sve ne. Ma ustvari je propala, nema je više. Međutim, da je jedan glas prevagnuo na štetu ministra Marića, e tada bi demokracija cvala! Slavilo bi ju se na sve mile načine. Čiji bi glas pritom presudio potpuno bi im bilo nevažno. Ovako je realno na djelu obični linč jednoga zastupnika, nota bene nezavisnoga, a takvim su ga, osim ostaloga učinili njegovi bivši drugovi. I još dva, tri. Među nama govoreći, članak 75. Ustava RH, stavak 1. kaže: “Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat“. Gdje je dakle linč, bilo kojeg, zastupnika onda utemeljen, zbog opredjeljenja u nekom glasovanju. Nije u Ustavu nije, nije u demokraciji, bit će da je u novom totalitarizmu.
SDP u Hrvatskom saboru inače ima 37 zastupnika i s tim brojem ne može izglasati ništa, pa ni zajedno sa strankama kojima je Zoran Milanović na prošlim izborim velikodušno i na veliko donirao mandate. Ako ćemo o moralu, izdaji u politici i sl., onda su izdajice u ovom slučaju mostaši, četrnaest izvornih i jedan „pretrčali“ „zidaš“ Hrvoje Runtić, o čijem je moralu bolje šutjeti, jer bismo ga mogli zakopati u živo blato. Most ga je po-kupio „pod zidom“ kako bi imao petnaest mandata. Mostaši su u ovom slučaju, po drugi puta, rušili svoju vlast, glasali protiv sebe i svojih prethodnih uvjerenja – ugovora u koalicijskoj, „suradničkoj“ vladi i protiv koalicijskog partnera. Jednostavno, stali su na stranu oporbe, čineći to rušilački, nedemokratski, izaleđno… Tu je glib i sumrak demokracije. Sjediti u vladi, špijati partnera i čekati pogodan trenutak za krknuti mu nož u leđa i oteti vlast, stvarno je previše. U tzv. „normalnoj“ demokraciji koja je, kao parlamentarna, najčešće i koalicijska („suradnička“ je balkanska izmišljotina) nema igara iza leđa, barem ne tako opakih. „Mlađi“ partner, kad više ne prolazi njegova politika, ili, ha, ucjene, jednostavno izlazi iz vlade – na svjetlu dana. Time (i)zaziva izbore ili nova partnerstva, novu koaliciju, formiranje manjinske vlade. Jedino što ne može, ne može sjediti u vladi, a biti za oporbu – glumiti duha iz „močvare“, a biti u njoj do grla. Onda ta priča o „samo“ jednome glasu, pa kako se slaže većina…, kao to je nedemokratski. A što je onda demokratski? Možda javno glasanje na sjednicama „centralnih komiteta“ od Pekinga, preko Moskve i Havane do Zagreba, od 1917. do 1989.? Zanimljivo, i ovo je na zahtjev mostaša bilo javno, obična prozivka, iako se i po „točkicama“ elektroničkog glasovanja moglo ustanoviti kako je tko u Marićevom slučaju glasao. Psihijatar se odlučio na najprimitivniji oblik glasovanja, pojedinačno, glasno izjašnjavanje „za“ i „protiv“ svjestan činjenice kako je to, barem za neke zastupnike, značilo dodatnu psihičku torturu. Zbilja bolesno.
Parlamentarna demokracija je i „zavrtanje ruku“
S koliko se glasova inače odlučuje u parlamentarnim demokracijama zapadnog tipa, gdje je pojedinac temelj. Jednoglasno ili s glas, dva tri, razlike, valjda je svakome jasno. A kako se odlučuje citirat ću, doduše blagi primjer s vrha, oprostite, dna najveće i najvažnije „demokratske močvare“. „U tjednima uoči glasanja razgovarala sam s osamnaest senatora, gotovo svi su bili republikanci. Kao državna tajnica, s Kongresom sam surađivala u brojnim pitanima, osobito oko proračuna State Departmenta, ali ovo je bilo moje prvo iskustvo zavrtanja ruke u ime Bijele kuće otkako sam otišla iz Senata… Na svojoj smo strani imali i vrhunskog senatskog makera, potpredsjednika Bidena (vidi pod „Šeks“ o. a.)… Bili smo sve bliži dvotrećinskoj većini u Senatu koja je po Ustavu potrebna da bi se ratificirao sporazum, no posljednje glasove je bilo teško pronaći…“ (Hillary Rodham Clinton, Teške odluke– memoari, Profil knjiga, Zagreb, 2016.). Citiram samo kako bih neznalicama dočarao atmosferu parlamentarne demokracije, a tamo nit' Grmoje, Bulja, Marasa, Bunjca…, a i tema je bila nekako „malo“ važnija: ratifikacija novog Sporazuma o smanjenju strateškog naoružanja. S Rusima dakako. Ulog toliki, a „ruke se zavrću“ i nikome ne pada na pamet govoriti o „kaljuži“.
„Bolja“ demokracija
Nego kad ne valja ova „močvarna“, možda je ovakva demokracija bolja? Nevažno na kojem kongresu KPSS-a Staljin je bio jedini kandidat za genseka (generalni sekretar KP SSSR-a, kao i uvijek, a glasanje je i ovdje, vidi vraga, bilo „za“ i „protiv“ – a, čak i tajno. Staljin nije morao čuvati stolicu pa je samo duhom u dvorani bio nazočan, a možda iza zastora, u drugoj prostoriji, što je znao činiti. I kako bijaše zericu te „demokracije“ stotinjak delegata se odlučilo zaokružiti „protiv“. Bidan gensek nije znao tko su ti pa je dao pobiti oko dvije trećine dotičnoga Centralnoga komiteta, od, ako sam zapamtio, preko tri tisuće članova. Ovdje su u bitnome mostašima, partijašima i najvećem dijelu medije, koju ćemo od sada imenovati Cloacom Maximom, oči i um žare u istom smjeru – u virtualnosti u potpuno istom. Ne ćete vi meni glasati „protiv“. Samo Sibir je daleko, a „otok Goli“, kako ga je nazivao Aleksandar Ranković ne radi. Još.
Neka živi močvara
Malo o potpuno neodgovarajućoj terminologiji koja se ovdje glede sasvim obične, trivijalne parlamentarne demokracije koristi i njome bude niske i sirove strasti pučana. Prva je „močvara“ te njeno „isušivanje“. Jadna močvara je sinonim za – različitost (!) tzv. bioraznolikost i pametni ljudi, države, nastoje još rijetke zaostale zadržati, drhte nad njima, pa i stvoriti, vratiti u prirodu nove. Zlatnim polugama bi platili Lonjsko polje i Kopački rit. Dao Bog da „politika“ po tome što više sliči „močvari“. Tad će u njoj biti mjesta i za Bunjca i za Marasa, da ih ne nabrajam jer kad bi se „isušila“ politika gdje bi, recimo Maras primao plaću? Bi li doktor Bunjac mogao uskočiti u Hrvatski sabor kao zamjena kandidatkinje koja se biračima lažno predstavljala..
Drugi pojam je „trgovina“. Strava i užas – trgovina u politici, a i obrnuto. Pa još „interesi“, pa interesne skupine, pa stranke i Partija, pa konkurencija… E to stvarno, mislim ponajprije „trgovinu“ treba zabraniti kao takvu, pa je ne će biti ni u politici. Na čemu bi onda stajao svijet. Na plećima titana Marasa, Bulja, Bunjca… Ah, dosta je takav jedan, recimo Grmoja. Zapravo da čovjek ne povjeruje u ono što mu se događa pred očima, što sluša, čita…
Umjesto „močvare“, „kaljuže“, „trgovine“ kao pojmova koji eto „određuju“ ovdašnju politiku treba se opredijeliti za sintagmu koju je neki dan na Hateveju u „Hrvatskoj uživo“ kod Sanje Mikleušević, sav sretan izgovorio novinar HR-a Milorad Šikanjić. Radi se o „hrvatskoj političkoj septičkoj jami“, tvrdi taj presretan, prije svega a i inače, zbog istupanja Zlatka Hasanbegovića iz HDZ-a. E to onda zbilja treba i isprazniti i kemijski otrovima tretirati. Tako žestoko svoje „konzumene“ podučava medijska Cloaca Maxima iz Hrvatske u kojoj je najvažniji dio kanalizacije baš Hatevej koju si sami plaćamo. Na moju veliku žalost u istu, potpuno nalik mostaškoj terminoilogiji se „navukao“ i Zlatko Hasanbegović. Zna li on, sluti li barem, kako je baš „desnica“ kod ovih i onih prva na redu za „isušivanje“, a kao što se vidi raspoloživih sredstva imaju. Baš kad, nakon poduljeg vremena, pomislim eto „desnica“ (ma što to u suvremenosti značilo) „namuzla“ punu kantu punomasnog, zdravog, mlijeka, ritne se, desnom nogom i sve prolije, nu o tome poslije.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više