Ekshumacije partizanskih žrtava (8)

Za pokop žrtava i poginulih potrebno je formirati jedinstveno groblje

Govor na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Muzeju Mimara, Zagreb, 30. rujna 2016.

Iako je prema posljednjem Zakonu prihvaćenom u Saboru 12. prosinca 2012. godine obveza lokalnih zajednica (gradova i općina) da osiguraju mjesto na groblju gdje će se žrtve pokopati ukoliko dođe do ekshumacije žrtava na njihovom području, kao i voditi brigu o grobištu i spomen obilježju to baš i ne daje očekivane efekte, a po meni nije ni u redu troškove održavanja groblja i spomen obilježja prevaliti samo na lokalnu sredinu. Uobičajeno je u našoj civilizaciji i tradiciji za pokop umrlih organizirati sprovod, blagosloviti grob, na grobu postaviti spomen obilježje na kojem piše i tko je u grobu pokopan. Svi mi s posebnom ljubavlju i dostojanstvom, s bolom i tugom i posebnim osjećajem i pijetetom pokapamo svoje najmilije, a tako će i vjerujemo i naši potomci, rodbina i prijatelje i nas ispratiti na jedno od groblja i posljednjih počivališta. Kad mi naše najmilije na takav ljudski i civilizacijski način pokapamo red je da se konačno i nakon 7 desetljeća od njihove smrti i s istim dostojanstvom i mi odnosimo i prema onima kojima su njihovi ubojice to pravo uskratile.

Mišljenja sam, ako ekshumirane žrtve samo premjestimo na novo lokaciju bez da se zna gdje su, kada i od koga ubijene, ako ih pokopamo bez sprovoda i svećenika, nismo ništa bolji nego su bili ti koji su ih poubijali i nastojali da im se ime i spomen zatre, kao da nisu ni postojali.

Dakle, iako spomenuti Zakon nigdje ne navodi da je ekshumirane žrtve potrebno i dostojanstveno i sa sprovodom pokopati, to ne znači da im tu posljednju ljudskost mi, odnosno Republika Hrvatska, kao članica EU-a i pobornica europskih civilizacijskih vrijednosti nije dužna iskazati. Pitanje je na koji način se u Republici Hrvatskoj za to izboriti? Kako se izboriti za nešto što je samo po sebi razumljivo?

Od 16 izvedenih istražnih radova realiziranih od 18. listopada 2011. godine do 10. prosinca 2013. godine na 13 mjesta bile su žrtve Drugog svjetskog rata i poraća. Na jednom mjesto bili su posmrtni ostaci iz rimskog doba, a na dvije lokacije nisu pronađeni posmrtni ostaci. Ukupno je ekshumirano 315 tijela, od toga 299 muškaraca, 8 žena, a za ostale nije utvrđen spol. Nijedna žrtva od ranije navedenih nije pokopana sa sprovodom, pa nam je dužnost na ljudski i dostojanstven način pokopati ih, a to tražiti i od drugih. Također brojne su žrtve ekshumirane u ranijem razdoblju pa nam je i njih dužnost na kulturan i civilizirani način sa sprovodom pokopati.

Upravo stoga jer smatram da je ljudski i civilizacijski čin svakog čovjeka na dostojan način pokopati dao sam i naziv ove moje teme. Kako je Republika Hrvatska na neki način slijednica, kako god to gordo zvuči, nasljednica države u kojoj je vlast masovno kršila ljudska prava i ubijala svoje podanike red je i od te Države, Republika Hrvatska da se u skladu s prihvaćenim deklaracijama Europe i ponaša, a ne da pokuša tu svoju obvezu „proslijediti“ na lokalne zajednice. Hoće li i dalje na ta pitanja Vlada Republike Hrvatske, Sabor i Predsjednica odgovarati kao Pilat „pranjem ruku“ i ponašati se prema žrtvama ratova i prošlih totalitarnih režima na način kao da ih se to ne tiče ili će se u skladu s prihvaćenim deklaracijama i normama ljudskog ponašanja, koje su svi članovi spomenutih institucija iz svojih obitelji i ponijeli iz svojih domova, i pokopati nisam u mogućnosti odgovoriti, a vjerujem ni svi ostali.

Kako proteklih 25 godina Republika Hrvatska nije smogla snage stvoriti sustavno rješenje kojim bi se svim žrtvama omogućio isti „status“, tj pravo na dostojan grob, hvalevrijedan je prijedlog Komisije HBK-a i BK BiH za hrvatski martirologij, da se za potrebe neidentificiranih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća osnuje jedinstveno groblje- koje su članovi Komisije nazvali „Svehrvatski grob“. Iako se nadam da će Republika Hrvatska konačno preuzeti ulogu i biti Država za sve njezine građane i s istim se pijetetom prema svim poginulim, nestalim i umorenim odnositi, znam da se za to treba založiti i sve u ranije spomenutom lancu na to podsjećati i u to ih uvjeriti, a to će biti sve dotle dok Republika Hrvatska ne uspostavi jedinstveno groblje za sve žrtve i stradale.

(Nastavak slijedi)

Franjo Talan