Vijore se sovjetske zastave. Bal vampira se nastavlja
»Nitko nema moralno pravo
nazivati se antifašistom,
tko istodobno nije i antikomunist«.
KUD PLOVI NJIHOV BROD
„Bila je godina 1941. kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne Države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje. Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije. Desetljećima je potom Jadran bio zajednički, Crna Gora uživala je u svom moru, Bosna je dobila izlaz na Jadran, Hrvati i Slovenci nesmetano su lovili „tuđe“ ribe, a brojne tvornice sardina niknule su duž čitave obale, od Crne Gore do Piranskog zaljeva“, piše drugarica Heni Erceg.
Ima potpuno pravo, ova naša vrla novinarka. Baš nam je bilo lijepo! Divota jedna. Pravo, pravcato bratstvo i jedinstvo na djelu. I pravi mali raj na zemlji. Drugovi su se placakali u „srpskom“ moru; drugarice su uživale u ograđenim viletinama. Sagrađenim i izgrađenim baš za njih. Da se ljudski odmore, nakon što su provele godine i godine na borbenim položajima. Po šumama i gorama. Dok se obična „raja“ kupala u lavoru ili, ako su mogli doći na red, u sindikalnim radničkim odmaralištima. Samo su se partijske glavonje, na čelu s velikim vođom, vozikale i plovile po egzotičnim morima. Od jedne do druge nesvrstane zemljice.
– A zar se nešto promijenilo od tada, moja Lucija? I dalje su drugovi tu gdje su i prije bili. I dalje drmaju državom.
I dalje pune svoje džepove, a naše prazne.
I dalje plove po egzotičnim morima…
I dalje slave rođendane svoga, već davno, upokojenog vođe.
I dalje pjevaju: „Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela“.
I dalje cupkaju, uz Žikino i kozaračko kolo.
„Drage drugarice partizanke i dragi drugovi partizani!“– cvrkuće i dalje umilnim glasom, glazbeno točno intoniranim, i jedan naš bivši i vrli vođa.
Ni od tada se, ništa promijenilo nije.
"Zagreb ima trg koji nosi ime čovjeka koji je vodio antifašističku borbu i nadam se da to ime nikada neće biti promijenjeno", govorilo se, ne tako davno, a govori i dandanas, na obilježavanju nekih antifa obljetnica.
Lijepe partizanske kape,zastave bivših republika, slike Tita, pionirske marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…
Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i štancati…
Tako je jedan drug, tzv. antifašista, izjavio:„Mi smo isto koristili ustaše i partizane u predizbornoj kampanji… A da toga nije bilo, nestali bismo možda kao socijaldemokrati.“
Eto, tako nam je to javno obznanio jedan tzv. antifašist. I tako je javno potvrdio da se tema antifašizma, upravo i nametnula, radi očuvanja vlasti i skupljanja poena.
A, onda, da bi drugovi, dugoročno i opstali, trebalo je, pored fašista, proizvoditi i incidente…
Pa protestirati… Pa marširati…
A onda i feštati… I slaviti…
I tako… iz dana u dan.
Zato mi i jest čudno, a i nedostaje mi, moram to priznati, uvijek dežurni i neodvojivi od antifašizma, naš dični Stipica.
Kamo li je nestao, taj počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske?
Kamo li je nestao jedan od vođa Antifašističke lige Hrvatske?
Kamo li je nestao bivši i cijenjeni, drugi po redu, hrvatski predsjednik?
Pa, kamo je, ljudi moji dragi, nestao Stjepan Mesić?
Sve do nedavno Stipica je bio i veliki znalac i veliki mislilac. A u hrvatskim medijima, i sveprisutni lonac i poklopac. No, sada ga, već neko vrijeme, uopće nema u javnosti. Nema mu ni slike ni tona! Ni traga mu ni glasa. Niti od njega niti o njemu. Izgubio se. Ne izlijeće ni iz svake paštete, kako je on to, nekada davno, poetski izrekao, o jednoj našoj bivšoj.
Nitko ga nije niti vidio niti čuo. Nije nam se obratio ni jednim umnim niti toplim priopćenjem. Ništa! Kao da je u zemlju propao!
Ali se zato iz „kuće cvijeća“, oglasila (nije valjda u njegovo ime) neka Ana Karabatić. Obučena kako se i pristojina grobu upokojenog „velikana“. O kome će, tako je bar Karabatička izjavila, načitana k'o kad je načitana. sve proučiti i zapisati.
Baš je ova antifa mladost pametna, vrijedna i radišna. Kaj, ne!?
A tek njena svečana obleka!? Zategnuta bijela bluza, svezana crvena marama oko vrata… i crveni cvijet u kosi.
Dijeli nam, tako, dijeli Karabatička osmjehe i obznanjuje svoje omladinske i partijske planove. Prava pravcata crvena djevočka.
Ali, što se to dogodilo s Mesićem? – pitanje je sad.
Nije ga bilo ni na svečanoj akademiji u povodu Dana pobjede u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ni u Jasenovcu. Ni u Kumrovcu. Ni u Srbu.
Ali, nikad ne reci… nikad. Jer, Stipica nije nestao. Nije se izgubio. I, evo nam ga opet!!!! Evo, opet, našeg vrlog i vječnog Stipice!
Izgleda mi kao da je promijenio i košuljicu. I nekako se uvukao…sam u sebe. Prestao je pjevati i Juru i Bobana. Prestao nam je komentirati i podastirati istinu o Titu i Jasenovcu. I nazočiti svakom vašaru taštine i svakom balu vampira.
Valjda se pripremao za uvođenje, u svoje naredno djelovanje, nekog novog koncepta. Za nove nastupe i za stare govorancije.
Kao pravi, pravcati i vječni antifa drug.
Pa se, odjedanput, izvukao i iz skrovišta. Na svijetlo dana. Ohrabren novim Vladinim odabirom nove koalicije i novih ministara.
Pa se, onda,u tren oka prebacio, za svaki slučaj, preko granice. Da malo ispipa situaciju. U zlu ne trebalo. Ali, nije propustio, a da ne udari, radi pribavljanja novih mogućih poena, po Hrvatskoj i po Hrvatima, po pokojnom predsjedniku Tuđmanu i po novoj vlasti i Predsjednici.
A ostali predavači? Sve umniji od umnijih. Sve pošteniji od poštenijih. Sve borbeniji od borbenijih.
Sve zajedno… Na jednom mjestu. I sve sami provjereni i rođenjem potvrđeni antifašisti.
Tu je i Markovina, i Ivančić. I još neke bošnjačke novinarske perjanice.
A koliko se iz priloženoga da vidjeti, Stipica može mirno spavati. Ako zagusti ovdje, kod nas, uvijek će imati mjesta među mladim bošnjačkim antifašistima. Jer, sve je po njegovom guštu. Komplimenti i pohvale na njegov račun sipaju se kao iz rukava. Doduše, s one druge strane.
Pa, ljudi moji dragi, dočekali su, konačno i oni, da im voda teče na njihov mlin. I to, molit ću lijepo, od jedne takve veličine i od jednog takvog državnika kakav je „naš“ i njihov Stipica. I nije šala doživjeti nešto takvo – od državnika njegovog kalibra. Jer, takav se još nije rodio. Niti će se uskoro roditi.
Dva je puta bio biran za predsjednika (Bog sami zna kako su to mogli naštimati); bio tajni a kasnije i javni svjedok u Haagu protiv države kojoj je na čelu; dilao zaštićena dokumenta stranim agentima; proglašavao svoju državu agresorom na drugu; spremao u svoje džepove, iz dijaspore poslane čekove, za obranu zemlje i kupovinu oružja; pričao bizarne i neprimjerene viceve o našem prvom predsjedniku Tuđmanu; pjevao ustaške pjesme; optuživao Hrvatsku da je izvršila agresiju na
B-H…
– Ma, radio je on, draga moja, sve onako kako su mu gazde naredile. Ta, gazdama je, upravo s takvima, lakše manipulirati. Nije li tako, Lucija!?
–Istina je, moja Monika! Istina. Ali, sve se nešto bojim da se i nama, takvo vrijeme ubrzo primiče. Jer te gazde, i s nama, imaju neke svoje planove. I neke nove planove i računice.
Zato drugovi i dalje šire i ponavljaju o nama laži.
I dalje nam, najljepši trg u Republici Hrvatskoj, nosi ime Josipa Broza.
I dalje ga antife, svih boja i opredjeljenja, grčevito brane.
I dalje odjekuje:
„Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“.
I „Mi smo Titovi, Tito je naš! “
Jer, “Trg maršala Tita je barometar i bilo Zagreba po kojem se vidi koliko se grad sjeća svoje herojske prošlosti”, kliču drugovi.
‒Pa što čekamo, moja Lucija? Krajnje nam je vrijeme da kažemo pravu istinu o svim komunističkim zločinima u Hrvatskoj; da kažemo istinu o žrtvama komunističke vladavine tijekom 45 godina njihove diktature; da osudimo sve komunističke zločine i zločince.
Da provedemo LUSTRACIJU…
Ako želimo biti uljuđena europska država.
‒Osudili smo nacizam, fašizam i ustaške zločine. A zašto nismo, na isti način, osudili i komunističke zločine, koji su i mnogobrojni, i ne manje strašni, od onih drugih. Već osuđenih?
Pa i Parlamentarna skupština Vijeća Europe, osudila je zločine totalitarnih komunističkih režima.
Rezolucija 1481 (2006)* Strassbourg, 25. 1. 2006.
I Hrvatski sabor je 10. srpnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine u kojoj ističu kako su: “Jedinstveni u osudi svakog pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili u vrijeme totalitarnog komunizma u današnjoj Republici Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji”.
Ali u svemu ovome nešto me posebice zbunjuje. Kako to da su nasljednici i slijednici onih, za koje je Europa bila „truli zapad“, a sve što je dolazilo iz njenih institucija, bilo zabranjeno i neprijateljsko, kako su, ti isti, preko noći, najedanput, postali najveći Europejci?
Stvarno mi tu nešto ne štima. Molim, objasnite ovom neukom puku, ali, molim lijepo, bez vaših uobičajenih muljanja i laži, kako zadrti Europejci, promotori ljudskih prava i svih europskih vrijednosti, mogu u isto vrijeme biti i zadrti pobornici zločinačkog komunizma?
„Trg je naš!“, urliču na skupovima. Vijore se sovjetske zastave, nose kape JNA i troroge kape partizanke, s „lepom zvezdom petokrakom“, drže govori, pjeva se i skandira: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Drugovi i dalje marširaju Hrvatskom… I bal vampira se nastavlja…
„Dok je bilo Tite, sve nam je bilo bolje“, ponavljaju drugovi do besvijesti. Pa su, da bi opstali, morali ljude pumpati lažima. Izmišljati ustaške zmije i ustaše, povampireni nacionalizam i fašizam. Morali su udahnuti život dragom im SDP koji je već, nakon Milanovićevog debakla, bio na izdisaju.
„Ali, dok je bilo Tita, bilo nam je bolje. Sve je bilo budzašto“, ponavljaju drugovi kao pokvarena ploča.
‒Bolan Haso, jesi li čuo, ćevapi i piva pola marke?
‒ Već mi curi voda na usta. A đe to, Mujo, majke ti?
‒Niđe, niđe, moj Haso. Al' je jeftino.
Jest, jest. Bilo je bolje. Ali, bilo je: „komu ništa, komu sve“.
„Drage drugarice partizanke i dragi drugovi partizani!“– cvrkutao je i nekada prije, a i sada, umilnim glasom, glazbeno točno intoniranim, još jedan naš bivši vrli vođa. Dok su u prvim borbenim redovima bile i sve naše dike.
I tako iz godine u godinu. I ništa se, pod milim Bogom, od tada promijenilo nije.
Zagreb, još uvijek, ima trg koji nosi ime maršala Tita.
U Zagrebu, još uvijek protestiraju i marširaju antifa lige, borci ovi i oni, te neka nova ljevica, te LGBT udruge, te Babe i raznorazni bapci i komarci. I svi ujedaju. I svi su tzv. antifašisti.
I svi urliču: „Mi smo Titovi, Tito je naš“.
–Pa, o čemu, onda, mi sada raspravljamo i pričamo, moja Lucija?! I dandanas se u Hrvatskoj prešućuju komunistički zločini, iskrivljivaju činjenice, onemogućavaju otkrivanja masovnih i pojedinačnih grobišta…
Unatoč prihvaćanju Europske deklaracije.
I umjesto da se osude svi komunistički zločini; umjesto da se osudi diktator (nalogodavac), Titovi nasljednici komunističke ideologije, slave ubojicu i odaju mu počast. Ulice i trgovi nose njegovo ime. Slavi se njegov rođendan. Slave se i datumi kada su počinjeni najveći zločini protiv hrvatskog naroda. A sljedbenici komunističke ideologije i njihova djeca su, i dandanas, na rukovodećim mjestima u društvu. Od obrazovana, kulture, sredstava javnog priopćavanja, zdravstva, turizma do privrede. I bore se svim sredstvima protiv istine o komunističkim zločinima. I tjeraju svoje… Što jasno govori o kakvim se likovima radi i kakve su im namjere. Ali, iako su nam sve pokušali uništiti, sami su sebi zabili autogol. Jer i car im je ostao gol!
„Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno. A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja. Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik – on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka. On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti. Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga“, Ciceron.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više