U sklopu obilježavanja 70. obljetnice smrti blaženog Miroslava Bulešića, u Lanišću, mjestu njegova mučeništva, u predvečerje same obljetnice, u srijedu, 23. kolovoza 2017. godine, u župnoj crkvi sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile, upriličeno je predstavljanje Duhovnog dnevnika bl. Miroslava Bulešića te predstavljanje foto monografije o njegovoj beatifikaciji.
Duhovni dnevnik temeljni je skup Blaženikovih zapisa koji su imali značajnu ulogu i u procesu beatifikacije. Na tekstovima Duhovnog dnevnika za potrebe kauze za beatifikaciju dugi je niz godina radio nekadašnji vicepostulator pokojni Vjekoslav Milovan, a ovo, prvo tiskano izdanje priredio je sadašnji vicepostulator u kauzi za kanonizaciju vlč. Ilija Jakovljević.
Mučeništvo dolazi od grčke riječi 'martus', što znači svjedok (martirion = svjedočanstvo). Teologija mučeništva utemeljena je na smrti Isusa Krista koji je za nas položio život te samim time postao prototip mučenika. Mučenik je svjedok koji nasljeduje Krista sve do darivanja vlastita života da potvrdi istinitost evanđelja. Odlika je kršćanskih mučenika u tome što umiru iz ljubavi prema Bogu i bližnjima te upravo zbog toga postaju uzorom i nadahnućem. U povijesti se počelo govoriti o dva oblika mučeništva, o bijelom i crvenome mučeništvu. Crveno ili krvno mučeništvo čin je polaganja vlastita života, točnije – umiranje, tj. prolijevanje krvi radi vjere u živoga Boga. Bijelo, duhovno ili nekrvno mučeništvo nutarnje je žrtvovanje koje se očituje u življenju kreposnog života, obdržavanju Božjega zakona i življenju triju evanđeoskih savjeta ili tri zavjeta – čistoća, poslušnost i siromaštvo.
U svako vrijeme, u početcima kršćanstva, u vrijeme bl. Miroslava Bulešića, ali i u naše vrijeme svaki je kršćanin bio i jest pozvan posvjedočiti svoju vjeru. Posvjedočiti ju prvenstveno načinom života, djelima, riječju, svojom duhovnošću i tako postići bijelo mučeništvo. Osim toga, svatko je pozvan i na crveno mučeništvo, ali je pitanje tko će ga postići. Bl. Miroslav Bulešić bio je svećenik kojega je Gospodin pozvao na crveno mučeništvo, ali prije toga pozvao ga je da bude svet kao što je Otac nebeski svet i da tako postigne bijelo mučeništvo. Vrijeme i okruženje u kojemu je živio nije bilo nimalo jednostavno ni lagano. Ratno stanje, prijetnje koje su mu pristizale, rana smrt oca, nisu ga poljuljale u vjeri već su u njemu učvrstile odluku da živi za Boga i povjeren mu narod. Put kojim je trebao proći kako bi ostvario bijelo mučeništvo nije bio jednostavan. U svojim duhovnim zapisima, ali i u pismima, spominje trenutke suhoće, slabosti, klonulosti, ali nikada sumnje u Boga i njegovu volju već, naprotiv, unatoč teškoj situaciji pokazuje ustrajnost i nepokolebljivost u vjeri. Njegov nutarnji odnos s Gospodinom isijavao je odlučnošću, principijelnošću, zrelošću, mirnoćom i, napose, ljubavlju.
O tome je javno progovorio na Božić 1944: „Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Ja, znajte, da ću se držati uvijek vjere, svojeg poštenja, koje neću prodati za nikakvu zemaljsku cijenu, bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova. Kud i kako je On išao, onuda i onako idem i ja.“ Miroslav Bulešić je tijekom cijelog života bio obilježen trima progoniteljima: fašistima, nacistima i komunistima od kojih je na kraju i izgubio život. Crkva je bila kamen smutnje za mnoge.
Mladomisnik župnik Bulešić je činio sve što je mogao da olakša patnje i tjeskobe što su pogađale njegove župljane. Često je dolazio u Poreč u biskupski ordinarijat s popisom odvedenih ljudi od Njemaca i Talijana, molio biskupa da za njih posreduje. Tako je mnoge spasio od sigurne smrti. Partizani su don Miroslava optuživali da surađuje s Nijemcima i odvraća mlade, posebno djevojke, da ne ulaze u njihove redove. Upućivali su mu teške prijetnje pa i smrću. O tom strašnome stanju zapisao je u svome dnevniku 22. ožujka 1944: „Bože moj, što se tu događa. Kako je velika Tvoja pravednost, a neizmjerno Tvoje milosrđe. Vidiš moju zapuštenu župu. Neka ne dođe na nju Tvoja prestroga kazna…. A mene, Bože, ako je Tvoja volja, prištedi da budem u Tvojim rukama oruđe da se širi Tvoja ljubav i nauka. Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz tvoju milost i ako me ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude volja Tvoja. Daj da ne smalakšem nipošto. Da ne skrenem krivim putem. Daj mi srčanost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem narodu…. Ako bi to morao biti moj zadnji spis: svima pitam oproštenje i svima opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše moje i mojih vjernika…. Blagoslovi, Bože sve Tvoje ovčice, koje si meni nedostojnom izručio i daj da među njima zavlada dobrota, sloga, bratska ljubav osnovana na temelju Boga.“
No njegovo mučeništvo nije nastupilo te godine već kasnije, a u međuvremenu o toj spremnosti svjedoče i druge njegove molitve. Tako već 1945. zapisuje: „Drugi me mrzili, imali volju i želju da me smaknu. U Tvojim sam rukama. Ako Ti, Bože, dozvoliš, mi ćemo prestati. Neka bude volja Tvoja. Daj mi jakost da ustrajem. Ako hoćeš moj život, ne štedi me!“ Te iste godine piše Duhovni testament gdje zapisuje: „Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put.“ Kada su Miroslava odvraćali od puta u Lanišće jer su se pojavile prijetnje kako će ondje padati krvavo kamenje, odgovorio je: „Jedanput treba umrijeti.“
Blaženi Miroslav Bulešić je primjer svećenika koji živi iz vjere. Sav njegov život je usmjeren k Bogu i ima smisao u Bogu. On vjeruje u svoje zvanje i svoje poslanje. Jer je otvoren Bogu, a Bog je ljubav, blaženi Miroslav Bulešić je otvoren i čovjeku. Istinska vjera ne može biti statična. Ona je dinamična. Ne traži sebe i svoju udobnost. On traži Božju slavu. Bog je u središtu svih njegovih pothvata. „Dođi kraljevstvo Tvoje“ mladomisničko je geslo blaženoga Miroslava Bulešića. To je njegov životni program. I on ga je doista pretočio u život. U svome duhovnome dnevniku on poručuje svim svećenicima: „Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, koji liječimo, podižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom.“
„Tko može žudjeti mučeništvo?“ bio je upit kardinala Franje Kuharića na 50. obljetnici Bulešićeva mučeništva. „Samo onaj koji je prožet Bogom. Koji je prožet do dna srca i duše Duhom Svetim. Koga nosi ljubav. Mučeništvo je ljubav. Mučeništvo je pobjeda nad svim mržnjama.“
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više