Bicikl, taj tihi suputnik

Izgubljena socijalna komponenta likovne umjetnosti

Slikar i novinar Nedjeljko Krčar iz Varaždina (1950.) istaknuti je likovni umjetnik. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u domovini i inozemstvu. Zatječemo ga u pripremi u pripremi nove samostalne izložbe u varaždinskoj Galeriji HDLU-a.

• Kako gledate, vidite, doživljavate suvremenu umjetnost?

– Danas je kompleksno pitanje što je suvremena umjetnost. Po mojem mišljenju neke čvrste definicije nema, jer odgovora je mnogo i, začudo, svaki može biti točan. I u slučaju da razmišljamo na tradicionalan način, kao i ako se povodimo životom današnje virtualne agresivnosti. Elektronska industrija naglo je promijenila našu percepciju. Tome je onda pridonijela sve veća razlika u standardu života, sve do preživljavanja. Empatija kod ljudi gotovo da je nestala. Počela je sa sramom prema drugima da nešto nemamo, da imamo nedostatno za životne potrebe, a kod nekih da se više ne mogu mjeriti s drugima. Srednji školovan sloj ne stoji dobro, a on je bio najveći konzument kulture i umjetnosti.

• Vi smatrate da u suvremenoj umjetnosti nema recenzenata.

– Zato su se ugasile brojne privatne galerije putem kojih su ljudi, kupujući,  sebi i drugima uljepšavali svakodnevicu, govorim o likovnoj umjetnosti, propitivali svoj odnos prema njoj, kao dio analitičkog stručnog tijela. Uspoređivali su svoj odnose s recenzijama likovnih kritičara, koje je danas malo ili je nema,  i to je donekle određivalo vrijednost. Vladao je ponos kod ljudi u odabiru tog umjetničkog djela, bilo za poklon, bilo za postavljanje u stan ili poslovni prostor. Likovni umjetnici su nešto značili, bez obzira koliko je malo čovjek platio to djelo. Danas gotovo da ne posjećujemo jedni druge, pa su ta autorska djela na zidovima ili u prostoru postala gotovo bezvrijedna. Nema nikog da, zajedno s vlasnikom, uživa u njima. To je ta socijalna komponenta likovne umjetnosti, a to je zapravo i život umjetnosti. Ona ostaje  u galerijama tek statička, mrtva slika koju nosimo sa sobom i koja brzo blijedi. Ona je opipljiva tek ako se širi među ljudima. Danas  novac, koji se obrće, zatim  preostale prodajne galerije,  koje su se uspjele snaći i prilagoditi rastućim razlikama kod ljudi i , vani, aukcijske kuće, određuju umjetnost. A umjetnost zapravo opstaje u svakodnevici ljudi, inače će ostati tek suhoparan pojam, činjenica koja nakon izložbe blijedi u nama.

• Kako vidite problem ili pitanje nagrađivanja?.

– Nekad je umjetnik zarađivao od prodaje svojih radova. Čak se i plaćalo za izlaganje u nekim galerijama, kao tržišna propaganda. Onda je došla recesija, ne samo kod nas, što je našim autorima uvelike smanjilo polje djelovanja, pa je izlaganje umjetnicima bio trošak, nekad preveliki. Došlo je do situacije da izvedbeni umjetnici u kazalištu, na filmu, glazbenici dobivaju plaćeno za svoje nastupe, dok likovni umjetnik ne dobiva ništa, samo ima trošak. A galerije su financirane za programe i svi u lancu imaju svoju zaradu, osim onoga za čiji program se dobiva dotacija, autor izložbe. Čak se i za performanse  plaćalo autoru. Danas se uvidjelo da umjetnik ne može sigurno računati  na prodaju, pa se u proračun izložbi ugrađuje i njegov honorar. Pomalo se shvaća da i on daje predstavu koja se zove izložba. I Ministarstvo kulture RH je prepoznalo potrebu i odobrilo tu mogućnost u kalkulacijama proračuna za donirana sredstva. No, sve je to još uvijek premalo.

• Utjecaj Elektronske industrija i njezina percepcija.

– Razvoj računala i programa, kao i galopiranje rasta društvenih mreža omogućilo je ljudima drukčiji vizualni doživljaj. Njihove mogućnosti,  naročito kod mladih, promijenile su pogled na umjetničko djelo. Elektronska slika postaje „ono pravo“, a originalno djelo nešto što tek treba dobiti elektronski oblik. Mnogi umjetnici su prihvatili filmski ili izričaj stripa da bi se približili novoj generaciji na tržištu.

• Uskoro izlažete?

– U studenom  imam samostalnu izložbu u Galeriji HDLU u Varaždinu, koja je smještena u Kuli stražarnici Staroga grada. Izložit ću radove iz novog ciklusa pod nazivom „Moj i tvoj bicikl“. I u tom ciklusu nisam samo promatrač života, već i njegov sudionik, a tema je vezana uz život mnogih od nas. Bicikl nije više samo prihvatljivo prijevozno sredstvo, već je naš tihi pratitelj, suputnik na duljim i kraćim izletima izvan stana, izvan mjesta u kojem živimo, iz virtualnog u stvaran svijet. Bicikl je gotovo nezamjenjiv u svakodnevici, odmor ili bježanje od sve težeg svakodnevnog života. Biciklom se odlazi u kupovinu, na ljubavne sastanke, k prijateljima ili tek da se osjeti mir prirode. On je i sugovornik u tihoj vožnji, tješitelj u očekivanju nadolazećeg, potpora pri nenadanim susretima. Bicikl uvijek ima posebno mjesto u čovjekovoj psihi, u osjećajima, ma koliko ga ne primjećujemo.

Zato se moji bicikli pojavljuju u tematskim scenama. Baš kao što ga upada u oko naslonjen na zid kuće, na ogradu ili stup, uz drvo ili položen u travi. Slike su rađene u različitim tehnikama, akrilu, pastelu, ulju kao i  na različitim podlogama, papiru, platnu ili mediapanu, što omogućuje veliku slobodu izbora. Namjeravam postaviti i dvije, tri skulpture u prirodnoj veličini. One, kao i materijal od kojeg su izrađene, neka budu iznenađenje. Iako me skulptura, kao opipljiva dimenzija, izuzetno privlači i ponekad okupira  posljednji put sam izlagao jednu instalaciju ljudskih figura  u prirodnoj veličini 2000. godine , a prošle godine tek tri minijature na izložbi bivših profesora i učenika Prve varaždinske gimnazije, povodom obilježavanja 380. godišnjice postojanja?

Miroslav Pelikan