Staziću, Istru je fašistima dao tvoj Nikola Pašić, a vratilu ju je Katolička Crkva
Opskurni harlekin hrvatske političke scene (da ne kažem neku težu riječ) Nenad Stazić, koji nije u stanju govoriti bez mržnje, suvislo, pristojno i civilizirano, pa čak niti gledati kao čovjek (nego iskolačenih očiju iz kojih sijevaju bolesna srdžba i gnjev), ovih je dana opet podigao buru jednom svojom izjavom. Po njemu, Istra bi trebala postupiti kao Katalonija, raspisati referendum o samostalnosti, jer (kako harlekin Stazić reče) „nju je Hrvatskoj pripojio Tito“. Naravno, to je bezočna LAŽ, ali ovakav nastup harlekina Stazića nakon svega što je u svojoj političkoj karijeri izblebetao, ne iznenađuje. Prije svega, Tito i Partija imali su na umu jedino Jugoslaviju, nikakvu Hrvatsku i svaki teritorijalni dobitak tada je bio u korist Jugoslavije, jer Hrvatska u toj državi nije imala svoje samostalnosti. Ima li koga danas da mu to nije jasno?
Stazić pripada Partiji koja je sljednica zločinačke KPJ, odnosno SKJ, istoj onoj Partiji koja je pod krinkom „antifašističke“ borbe tijekom i poslije rata ubijala istarske domoljube – antifašiste koji nisu bili komunisti, pa među njima i blaženog Miroslava Bulešića, svećenika koji je u sjedinjenu Istre s maticom, pored brojnih drugih katoličkih svećenika, također odigrao značajnu ulogu.
Istarski „antifašist“, krvnik Slavko Sanković, 24. kolovoza 1947. godine, u župnom stanu u Lanišću, hladnokrvo je zaklao svećenika Bulešića, na način kako se kolju životinje u krivolovu – s dva precizna uboda u vratne žile – pred očima „Narodne milicije“ i rulje s kojom je skupa krenuo u krvavi pohod. Zločinac je nakon toga mirno izašao iz kuće, u pojilu ispred nje oprao nož i krvave ruke, pohvalio se kako je „uzeo dušu“ Bulešiću (izrugujući se njegovim riječima koje je ponavljao u posljednjim trenucima života, govoreći „Bože, primi dušu moju“) i zaprijetio onima oko sebe u čijim je očima vidio osudu i užasavanje nad počinjenim zločinom.
Očevici tvrde kako je, kad je župnik Cek otvorio vrata župnog dvora, krv zaklanoga svećenika Bulešića tekla sve do predsoblja, a poprskala je i zidove na mjestu umorstva. Rulja je krvnički pretukla i izaslanika Svete stolice monsinjora Jakoba Ukmara i ostavila ga u krvi misleći da je mrtav. I sve to pred „Narodnom milicijom“. Kasnije, na sudskom procesu, krvnik Sanković i ostali napasnici kažnjeni su prekršajno, a svećenici i vjernici koji su branili crkvu u Lanišću od nasrtaja razularene „antifašističke“ gomile, na višegodišnje ili višemjesečne zatvorske kazne i trajno obilježeni kao „narodni neprijatelji“. Da Nenad Stazić ima imalo karaktera, ljudskog poštenja i časti, pazio bi kad govori o Istri i imao u vidu što su sve tamo počinili njegovi „antifašisti“, a naročito bi vodio računa o detaljima vezano za vraćanje Istre u okrilje Hrvatske. Ne bi tako olako, javno i bezočno lagao i to usred Hrvatskoga sabora. Ako ni zbog čega drugoga, zbog pijeteta prema žrtvama njegove Partije.
Bez presudne uloge koju je u tom procesu odigrala Katolička crkva, Istra bi teško bila vraćena i to je nesporna povijesna činjenica koju ne mogu osporiti ni mnogo pametnije glave od Stazićeve. Ostalo je, naime, toliko dokumenata i izvornih pisanih materijala o tomu, da je svaki pokušaj negiranja te uloge ustvari smiješan. Hrvatsko katoličko svećenstvo imalo je razumljiv otklon prema svakom političkom angažmanu, jer Crkva u Istri je izvukla stanovite pouke, kako iz vremena fašističkog terora, tako i onoga koji su provodili komunisti (u razdoblju neposredno poslije kapitulacije Italije i poraću), međutim, isto tako, nije moglo mirno promatrati kako se oko Istre plete mreža s ciljem trajnog odvajanja od Hrvatske.
Kod najuglednijeg istarskog svećenika tog vremena, monsinjora Bože Milanovića, po Titovoj direktivi, došao je osobno Edvard Kardelj i molio za pomoć povodom predstojeće Mirovne konferencije u Parizu, na kojoj se među ostalim trebalo odlučivati i o Istri.
Na kraju je postignut dogovor. Svećenici nisu mogli dopustiti da ovi većinski hrvatski krajevi završe ponovno u granicama Italije i radi svoga naroda, prihvatili su se složene i teške zadaće DOKAZIVANJA ETNIČKE STRUKTURE ISTRE – što je bio ključan preduvjet za opredjeljenje Saveznika po tom pitanju. Komunisti ne samo da nisu imali nikakvih podataka, nego su raspolagali takvom kadrovskom strukturom da u tom smislu nisu mogli napraviti ništa. Postoje brojni izvori koji detaljno opisuju proces prikljupljanja i obrade građe koju su katolički svećenici iz Istre objedinili u „Spomenici“ u okviru svoga „Zbora svećenika Svetoga Pavla za Istru“ – a koju je potpisalo ukupno 55 svećenika, među njima i Bulešić, kao tajnik Zbora.