Žigmanov: Ovu bi knjigu, poradi spasa digniteta književnosti, trebalo spaliti!
Javnosti se obraćam na ovaj način jer ne postoji druga mogućnost prikaza moje diskreditacije kao visokoobrazovane osobe, djelatnika u hrvatskoj kulturnoj udruzi u Novom Sadu i pisca više književnih djela, a od strane Tomislava Žigmanova te preko njega i od hrvatskih institucija ovdje (poznata praksa s osobama koje ne podilaze Žigmanovu, nedavno je to bio slučaj sa dr.sc. Aleksandrom Prćić).
Otvoreno pismo Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr.
Riječ autora zbirke pjesama 'Pjesme koje treba spaliti'
Zbirka pjesama na hrvatskom jeziku pod nazivomPjesme koje treba spaliti (izdavač HKUPD „Stanislav Preprek“, Novi Sad, 2017) je izbor pjesama iz mog pjesničkog opusau kojoj je većina pjesama već ranije objavljena na srpskom jeziku u zbirci pjesama pod nazivom Salauka (izdavač Bistrica, Petrovaradin, 2013.). U toj zbirci je i 77 pjesama po izboru dr. Jasne Melvinger, od kojih je također većina i u ovoj zbirci pred Vama.
Zbirku Salauka je uredio Ivan Balenović, književnik iz Petrovaradina, koji između ostalog, piše:
Uz zbirku priča „Za sve je kriv moj deda“ Tomlekin nam se i zbirkom pesama otkriva kao zreo i kvalitetan književni stvaralac, s čijim radovima ćemo se i u buduće sretati.
Poeziju Tomlekina krasi bogatstvo inspiracija i pesničkih motiva, od detinjstva do današnjih dana. Kroz pet zastupljenih ciklusa pratimo pesnikovo najranije životno doba, njegov zavičaj, školovanje, odrastanje i sve vrtloge koji dolaze s godinama. Značajno mesto u ovom pevanju imaju satirički, ljubavni i erotski motivi.
Počesto nam se može učiniti da iz pesništva koje je pred nama izranjaju veliki pesnici poput Lorke, Jesenjina, Zmaja, Antića…, ali to je privid. Tomlekin neosporno peva samo i jedino svoju sopstvenu poeziju.
Uz mnoga druga afirmativna mišljenja Salaukaje očito sasvim pristojno književno delo, ali sa tim se ne slaže ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, predsjednik hrvatske političke stranke DSHV, zastupnik Hrvata u Narodnoj skupštini Republike Srbije, u to vrijeme i podpredsjednik Savjeta Vlade Hrvatske za Hrvate izvan Hrvatske te još mnogo čega ovdje s hrvatskim predznakom, Tomislav Žigmanov.
U Časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“, dvobroj 1-2 iz 2016. godine Tomislav Žigmanov, kao glavni i odgovorni urednik tog časopisa, daje „književni prikaz“ zbirke Salauka (str. 319.), koji je bez presedana u kritičkim književnim analima jer odiše beskrajnom osobnom mržnjom prema autoru zbirke. Žigmanov tu mržnju otkriva kroz niz uvreda i diskvalifijkacija autora, pa čak i njegove supruge (koju inače ne poznaje), koje sa književnom kritikom djela nemaju nikakve veze, a uzrok mržnje otkriva riječima da je autor osoba znana po tome što svoje uvelike praznoslovne uratke emailom šalje diljem svijeta, u kojima se bez ikakvih kompetencija i racionalnih uvida okomljuje na događaje i procese unutar hrvatske zajednice u Vojvodini, iako peva na jeziku većine, svjedočeći tako licemjerni pristup spram vlastitih identitetskih sastavnica. Moje „identitetske sastavnice“ od kako sam rođen i kršten nisu upitne, a bliski rod s poznatim hrvatskim književnikom Miroslavom Mađerom svakako ih može samo potvrditi.
Moje „praznoslovne uradke“, kako Tomislav Žigmanov naziva moja otvorena pisma o stanju u hrvatskoj zajednici ovdje, u kojima činjenice i istine nitko, pa ni Tomislav Žigmanov, nije niti jednom mogao demantirati, kao ni moje nacionalno opredjeljenje bez obzira na kojem jeziku su objavljeni moji radovi, definiše „književnu kritiku“ moje poezije u golu nemoć i bijedu Tomislava Žigmanova, jer on na kraju te „kritike“, zaslijepljen osobnom mržnjom prema meni piše:
Ovu bi knjigu, poradi spasa digniteta književnosti, trebalo spaliti!
Ako kulturni i politički lider Hrvata u Republici Srbiji kaže da treba spaliti pjesme kao što su Hrtkovci, Oda srijemskoj zemlji, Boje ravnice moje, Vršidba u Hrtkovcima, Pamtimi sve druge moje pjesme, jer ih je napisao „nepodobni“ Hrvat iz Hrtkovaca na srpskom jeziku (što bi bilo da su pjesme, primjerice, na francuskom jeziku?!), onda sa takvim liderom mnogo toga nije u redu, a hrvatskoj zajednici ovdje pod njegovim vođstvom prijeti opasnost da potpuno zapadne u moralnu, kulturnu i političku hipokriziju i mračna vremena kada su se knjige spaljivale.
Da je Tomislav Žigmanov imao samo zle namjere pokazuje to što se obrušio na moju poeziju, teren koji „običan puk ne razumije“, a on je „ekspert“ u toj oblasti, do haiku poezije na bunjevačkoj ikavici. O desetak mojih romana se nije usudio govoriti jer su pitko čitka i razumljiva svakom. A nonsens je da je Žigmanov, pored toga što književna dijela Hrvata u Srbiji napisana na srpskom jeziku smatra nenapisanim, ipak u svom „časopisu za književnost i umjetnost“ „Nova riječ“ dao „književni prikaz“ Salauke!!!
Draga čitateljice i dragi čitatelju, pred Vama su te pjesme „koje treba spaliti“, pa procijenite sami da li ih zaista treba spaliti. Zahvaljujem se na pomoći u odabiru pjesama, lekturi, uređenju mojih pjesničkih zbirki, kritičkoj riječi i recenzijama, dr. Jasni Melvinger, Ivanu Balenoviću, dr. Dragani V. Todoreskov, mr. Pavelu Domonjiju, preč. Marku Kljajiću i drugima.
Branimir Miroslav Tomlekin
