Ribari se nikada i nijednom nisu borili za Hrvatsku
Istoj komunističko-revolucionarnoj vrhuški na ovim prostorima žednoj krvi pripada i uz rame maršala Josipa Broza Tita stoji Ivo Lolo Ribar, koji je u pismu upućenom otcu 3. listopada 1943. povodom pogibije svoga mlađega brata Jurice kod Kolašina napisao: »Njegova krv traži osvetu!«
Svoj »urbi et orbi« najavljeni naum o vraćanju poprsja najbližega Titova suradnika Ive Lola Ribara, gostujući nedavno u televizijskoj emisiji »Nedjeljom u 2«, zagrebački je gradonačelnik i ostvario u utorak 10. listopada, kada se poprsje ponovno pojavilou parku na uglu Prilaza baruna Filipovića i Selske ceste u Zagrebu. Tom je prigodom gradonačelnik istaknuo da je »Ivo Lola Ribar jedan od najvećih heroja Drugog svjetskog hrvatskog antifašističkog rata«. Napomenuo je da je na povjesničarima da utvrde istinu o njegovoj smrti u Glamoču. »I Vijeće koje je premijer formirao za suočavanje s totalitarnim sustavima imat će i tu svoju zabilježenu ulogu«, rekao je i ponosno, pomalo i bahato, izjavio: »Kada budete raspoloženi, ispričat ću vam i kako je Ivo Lola Ribar ubijen jer nešto sam ja iz povijesti i naučio. Sramotno je da je njegov spomenik netko trgao. Svi spomenici, svih sustava, trebaju stajati tamo gdje su i bili. I ne samo to. U Zagreb ću vratiti svih sedam sekretara SKOJ-a.«
Ne želeći polemizirati sa zagrebačkim gradonačelnikom u njegovoj očito dosljednoj nedosljednosti, koja je, zapravo, odraz najobičnijega političkoga pragmatizma, dobro ga je podsjetiti na neke povijesne činjenice o Ivi Loli Ribaru.
Prvo, njegova izjava kako »svi spomenici svih sustava trebaju stajati tamo gdje su bili« potpuno je deplasirana jer su npr. ne samo svi spomenici »narodnih neprijatelja« porušeni, nego su preorana i groblja na kojima su oni bili, što je, najblaže rečeno, civilizacijska sramota počinjena uz suglasnost Ribareva političkoga idola – »najvećega sina svih naroda i narodnosti«.
Drugo, u Ribarevoj političkoj misli, koju je širio u stalnom kontaktu s Josipom Brozom Titom i po njegovim uputama kroz tekstove u »Mladosti«, »Studentu«, »Omladinskoj borbi« i »Borbi«, te u govorima na različitim komunističkim sastancima, konferencijama i savjetovanjima diljem Jugoslavije, nikada, pučki rečeno, nije bilo ni »H« od samostalne, ili barem samostalnije, Hrvatske, kao što je to bio slučaj s Andrijom Hebrangom, koji je još prije završetka rata stao na »žulj« »ljubičici bijeloj« (npr. prosinca 1943. kada je zagovarao cjelovitost Hrvatske i Dalmacije ili travnja 1944. kada je zagovarao »slobodnu i ujedinjenu Hrvatsku« ne spomenuvši Jugoslaviju)!
Treće, istoj komunističko-revolucionarnoj vrhuški na ovim prostorima žednoj krvi pripada i uz rame maršala Josipa Broza Tita stoji i Ivo Lolo Ribar, koji je u pismu upućenom otcu 3. listopada 1943. povodom pogibije svoga mlađega brata Jurice kod Kolašina napisao: »Njegova krv traži osvetu!«
Četvrto, kao što je Ribar bio očaran Titom, tako se i Tito divio onodobnomu mlađahnomu komunistu. Naime, kada je Tito 1937. došao na čelo KPJ, da bi od nje stvorio »istinsku marksističko-lenjinističku revolucionarnu partiju«, kako je to doslovce zapisao Jozo Petričević u tekstu »Ivo Lola Ribar u Zagrebu«, susreo se u stanu glazbenika i skladatelja Pavla Markovca u Zagrebu sa 21-godišnjim Ribarom. Tadanji je student Beogradskoga sveučilišta toliko bio fasciniran vođom jugoslavenskih komunista (usputno, poznato je na koji je on, bez pretjerivanja, krvav način došao na tu dužnost) da ga je kasnije opisao kao svojevrsnoga »Übermenscha« (Natčovjeka): »Biti s tim divnim čovjekom svega nekoliko sati, znači osjetiti u sebi izvanredni priliv snage. Ja takvu karakternost crta, blagost očiju i u isto vrijeme brigu i razumijevanje za ljude i njihove probleme još nisam susreo.« Petričević je također, želeći istaknuti i Titovu očaranost mladim komunistom, cijelo poglavlje o Ribaru naslovio »Titov izabranik«.
Peto, tražiti od Vijeća zasuočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima pod vodstvom predsjednika HAZU-a dr. Zvonka Kusića da istraži okolnosti Ribareve pogibije najobičnija je glupost i to ne vrijedi komentara. Istina, u jugoslavenskoj/hrvatskoj historiografiji još uvijek nije posve razjašnjeno jesu li Nijemci iz obavještajnih izvora saznali za podatak da partizanski zrakoplov treba poletjeti s Glamočkoga polja 27. studenoga 1943. ili su ga posve slučajno, ne znajući tko je u njemu, bombardirali i uništili neposredno prije polijetanja. Kako god bilo, zrakoplov sa šefom vojne misije Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije pri Savezničkoj komandi za Srednji istok u Kairu Ivom Lolom Ribarom s glamočkoga uzletišta nije poletio. Tako je poginuo »jedan od najvećih heroja Drugog svjetskog hrvatskog antifašističkog rata« 27-godišnji Zagrepčanin, fanatični komunistički političar, član Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) i Centralnoga komiteta Saveza komunističke omladine Jugoslavije (CK SKOJ), sljedbenik »najtvrđe« staljinističke linije i zagovornik unitarističke Jugoslavije.
Zaključno, dok je razumljivo i prihvatljivo opravdano micanje naziva trga zločinca maršala Tita u hrvatskoj metropoli, istodobno je nelogično i nerazumljivo vraćanje u bilo kojem obliku (naziv ulice ili trga, bista i slično) »Titova izabranika«. Nije riječ samo o nelogičnosti, nego i neujednačenom odnosu prema članovima zločinačko-komunističkoga »dream teama«. No sva je sreća za hrvatski narod da zrakoplov s Glamočkoga polja nije poletio jer tko zna koliko bi još bilo »hudih jama«?
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više