Nastaviti dobro raditi

Djetinjim entuzijazmom i jasnim argumentima zarazio bi sve oko sebe

''U našoj kući stvaramo umjetnost'', ponavljao je tata Walt svojoj obitelji, usadivši im to poput mantre, usred Sizifovski teške produkcije Snjeguljice i sedam patuljaka – prvoga dugometražnoga crtanoga filma u povijesti. Na izdisaju Velike depresije, još te davne 1934. tata Walt okupio je tajno sve svoje kreativce i pred njima sam odglumio cijeli film. Dotadašnji crtani filmovi svodili su se uglavnom na petominutnu nisku gegova i njegovu su zamisao o dugometražnoj crtanoj verziji besmrtne Grimmove bajke svi osim njegove velike djece dočekali sa podsmijehom i nevjericom. ''Možemo li čovjeka rasplakati crtanim filmom?'' ovim pitanjem tata Walt postavio je izazov pred svoju obitelj. Tri godine kasnije, nakon povijesne premijere Snjeguljice, mediji su euforično izvještavali kako je plakao čak i Clark Gable. Prvi veliki izazov pred sebe je tata Walt postavio desetljeće ranije, kada je usred svoga najvećega poraza spao na pučku kuhinju. Njegova predanost detaljima i sklonost eksperimentiranju nisu izdržale rokove i prva mu je kompanija neslavno propala.

Prije toga, kao komercijalni crtač, zaradio je dovoljno da izgradi sliku o sebi. Posegnuo je za priručnikom o animaciji, osjetivši neodoljiv poziv te tada moderne umjetnosti koja mu je nudila mogućnost da preživi kao dječak. Viziju je učvrstio kratki povratak Marceline, bajkoviti gradić na putu između New Yorka i L.A.-aja, mjesto gdje je pronašao ukradeno djetinjstvo. Ideje su nakon toga nadirale u bujicama i nije im se imalo smisla odupirati. Posudivši kameru od šefa počinje snimati crtane filmove. Sposobnošću da svoje vizije sprovede u filmove postigao je ubrzo mitski status među crtačima. Ograničen crtač nije se nikada bojao tražiti bolje od sebe; bio je dovoljno pametan da obuzda taštinu kada su u pitanju nadareni kreativci i iskusni poduzetnici neophodni za uspjeh o kakvome je sanjao. Djetinjim entuzijazmom i jasnim argumentima zarazio bi sve oko sebe, postavljajući izazove koje bude umjetnike. Okupio je oko sebe kreativce kojima je uzbuđenje stvaranja umjetnosti bilo važnije od novca. Zajedno s njima, tražio je i pronašao ono što nitko dotada nije ni pomislio, novu formu umjetnosti – dugometražni, pričom vođen film. Svjedoci tvrde da je posjedovao sjaj u očima kojega je nemoguće bilo ugasiti. Ekstrovert, gladan tenzija, nikada se nije predavao, uvijek ispred svega gurajući svoje ideje. No, kako i djetinji snovi imaju svoju cijenu, njegovu masku vedrine često je topila izmučena mračna duša. Proživljavao je toliko toga u sebi i htio da i drugi to osjete gledajući crtane filmove. Kroz svoja djela oslikavao je teško djetinjstvo.

Brutalni otac nije mu dozvolio biti djetetom pa je ga je mudri Walt odgodio i na njemu izgradio umjetnost, bogatstvo i svjetsku slavu koja ne blijedi više od pola stoljeća otkako nas je napustio. I nakon povijesnoga trijumfa Snjeguljice i sedam patuljaka, te davne '37. pa sve do pred svoju smrt, te ranohipijevske '66., tata Walt svoj je studio uvijek doživljavao mjestom rađanja velike umjetnosti. Rokove, bankrot i zaradu uvijek je gurao u sjenu ideje i želje da je sprovede u vrhunsko umjetničko djelo. Za mitsku Snjeguljicu izrađeno je više od 200 000 odvojenih crteža, što je od svakoga crtača zahtijevalo dvanaest sati neprekidnoga crtanja na dan; nijedna scena i nijedan sloj nije učinjen u žurbi. Walt nije srljao sa svojim umjetnicima čak ni kada su ga nepunih 10 mjeseci prije premijere upozoravali kako još nijedna scena nije kompletirana. Svoje crtače odista je držao svojom obitelji, sve dok mu dio njih nije uzvratio štrajkom, zajedno sa čitavom vojskom njegovih radnika. Sračunali su da je zarađivao i do sto puta više od nekih svojih radnika. Iscrpljivao je svoje kreativce čak i vikendom, uzimajući im slavu i novac, dok je sve ostale djelatnike smatrao manje važnima, tumačeći to nužnom hijerarhijom. U njegovome carstvu, samo su pripadnici kreativnoga tima i strateškoga poslovnoga pogona mogli priuštiti odlazak u luksuznu kantinu i opuštanje na bazenu. Roy, njegov stariji brat, vjerovao je u Waltov entuzijazam, postavljajući se kao zaštitnik djetetu čak i kad se ono ponašalo poput tiranina. Sa svojim crtačima nije više igrao odbojku. Mickey mouse, njegov alter ego, osvanuo je na štrajkaškim plakatima, zadajući mu udarce od kojih se nikada nije opravio, niti ih je u potpunosti shvatio.

''Kod mene nema otkaza'', rečenica je koju je prestao izgovarati. U doba igre i umjetnosti, pazio bi na ruke svojih crtača poput opsesivnoga roditelja; nakon štrajka, nije se više zaustavljao po hodnicima. Povlačio se u svoje odaje i ondje više izgarao nego stvarao. Nije više osobno pronalazio meštre koji će njegove kreativce podučavati ekspresionizmu, kubizmu, anatomiji, divnim pogodnostima technicolora i glumačkoj ekspresiji. Nije više dovodio životinje u studio, balerine za pokrete, poput one po kojoj su kreirali Snjeguljicu, nije se više bavio svjetlom i sjenom, niti glumcima za patuljke; tim animatora nije više slao na tečaje glume, niti je zajedno s njima proučavao lica u ogledalu. Nije više bilo eksperimentiranja kao prilikom stvaranja Fantazije (1940.), kada je dovukao vrhunske znanstvenike da se djetinje zaigraju po pitanju svemira i čuvene skladatelje koje je, vodeći priču iz realizma u nadrealizam, poveo gdje nikada ranije nisu bili. Nije se više oduševljavao, kao kad su stvarajući Pinokija, posvjedočili prvim animiranim podvodnim scenama. Anatomije životinja za Bambija i Dumba nisu se više proučavale uz njegovo pjevušenje. Eksperimentacija koja krasi spomenutih prvih pet dugometražnih crtića odredila je Waltovo kreativno zlatno doba, nakon kojega se on više nije igrao umjetnosti, već se bavio prozivanjem komunista u svojim redovima i uvijek iznova mrmljao kako minijaturnim Oscarima omalovažavavaju crtane filmove kao umjetničku formu. Još usred njegovoga Zlatnoga doba, produkcije dugometražnih crtanih filmova postale su neizdrživo skupe.

Prijetnje bankrotom natjerale su ga da se nađe djetetom u televizijskoj produkciji; uvijek svjestan da sat otkucava, zatvorio se u hotelskoj sobi u New Yorku i pronašao sebe u dokumentarcima o životinjama, započevši niz sa izvrsnim Seal island, nadahnutom pričom o tuljanima. Serijalom o slavnome Davy Crocketu stvorio je jedan od prvih masovno obožavanih televizijskih fenomena, dok ga je opsjednutost  vlakovima – igračkama koje nikada nije imao, vratila u djetinjstvo, onda kada mu je ono najviše zatrebalo. Slavni Salvador Dali prvi je primijetio da takva perfekcija ne pripada modelima; perfekcija kakvu ne možemo naći u stvarnome svijetu dovela je do rađanja Disneylanda – mjestom kakvim svijet doživljavaju djeca. Od Parobroda Williea, iz davne 1928. kojim je svoga Mickeyja učinio besmrtnim globalnim fenomenom, preko niza revolucionarnih remek djela, pitanje koje si je najčešće postavljao bilo je: ja sam čovjek koji sam sanjao postati, a što sada? Supruga Lilian podarila mu je kćer, drugu je posvojio, i njima za ljubav ekranizirao omiljenu im Marry Popins, i nakon toga, tek je jednom pred kraj svojih dana zastao na hodniku, osvrnuo se za svojim crtačima i s osmijehom im uputio: ''Nastavite dobro raditi!''

Branimir Čakić i Nikola Šimić Tonin