Doprinos ruskih emigranata hrvatskoj kulturi

Izložba 'Ruska emigracija u kontekstu hrvatske znanosti i kulture'

U Staroj gradskoj vijećnici u Splitu, u srijedu 23. svibnja 2018. otvorena je izložba „Ruska emigracija u kontekstu hrvatske znanosti i kulture“, koju je uz pokroviteljstvo Grada Splita organizirao Državni arhiv Split.

Od dolaska ruskih emigranata u ova područja proteklo je skoro cijelo stoljeće, a ovo je prva izložba takve vrste. Među mnogim koji su svojim javnim djelovanjem zadužili Hrvatsku, ističu se dva Splićanina kojima je izložba većim dijelom i posvećena. Jedan od njih je Anatolij Aleksandrović Kudrjavcev (1930.-2008.) sveučilišni profesor, književnik i dugogodišnji kazališni kritičar i teatrolog. Rođen je u Splitu, u obitelji ruskog emigranta Aleksandra Kudrjavceva, gdje se školovao u osnovnoj školi i Gimnaziji. Studij Kroatistike završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru, te magistrirao i doktorirao u području komparativne književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 1968. Bio je kazališni kritičar i  feljtonist Slobodne Dalmacije.

Sudjelovao je na znanstvenim simpozijima iz područja književnosti i teatrologije, a bio je i član Društva hrvatskih književnika. Objavljivao je eseje, feljtone i putopise u književnim časopisima i novinama. Bio je jedan od pokretača i urednik kultnog splitskog humorističkog lista 'Berekin', za kojeg je napisao velik broj tekstova, a  pod pseudonimom Žbirac godinama je pisao za 'Pomet', satirički podlistak Slobodne Dalmacije. Biti iskren i beskompromisan i izreći svoje mišljenje po svaku cijenu, a pogotovo napraviti to javno, najsigurniji je način stvaranja brojnih neprijatelja. No, u slučaju Anatolija Kudrjavceva, pokazalo se s godinama, situacija je bila upravo obrnuta: svojom iskrenošću i izricanjem vlastitog mišljenja Tolja je zalužio duboki respekt i široki krug prijatelja. Pišući kazališnu kritiku mnogima je stao na žulj, ali je bitno pomogao kazališnom životu u Splitu, pretvarajući ovaj grad u endemsko mjesto ozbiljne i beskompromisne kritike, koja ne povlađuje nikome, a u krajnjoj liniji koristi kazalištu. Split je imao najvjernijeg kroničara i zaljubljenika, kazalište je imalo glasni kritički sud, a tisuće studenata koji su se u Toljinim predavanjima susreli možda prvi put s pametnim, kritičkim razmišljanjima o kazalištu i dječjoj književnosti imali su profesora koji ih je zapravo učio kritički razmišljati o pravom životu, onom koji izviruje ispod puke pojavnosti stvari.Tragajući za vječnim Splitom i izgubljenim Mediteranom Tolja je obilježio ovaj grad, ali ta ga ljubav nikad nije spriječila da se o predmetu svoga obožavanja izrazi kritički, neuvijeno i u kozeriji bez rukavica. Zaljubljenik u Veli Varoš u kojem se i rodio, svoj je posljednji tekst ispisao upravo o tom dijelu Splita, svega nekoliko dana pred smrt. Za časopis Welcome to Split napisao je tekst o Kamenitoj ulici u kojem stoji: „I današnje ulice Velog Varoša pjevaju svoje stare pjesme, koje treba znati čuti i slušati, pogotovo u njihovoj dnevnoj samoći.“

Za razliku od Kudrjavceva, koji je bio ruskog porijekla, drugi emigrant čija su djela trajno ugrađena u hrvatsku kulturu i Split bio je ukrajinskog porijekla, filmski redatelj i slikar Aleksandar Fjodorovič Stasenko (1933.- 1990.) Fjodorovi roditelji, Sergej i Marija Stasenko je bila obitelj donskih kozaka. Diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Ljubljani. Od 1965–70. godine snimio je jedanaest neprofesijskih filmova (npr. Mrtvo more, 1966; Poker, 1966; Pogled u sumrak, 1967; Sanguina, 1967; Život se nastavlja, 1968; Svi dani kao jedan, 1970). Naslov 'majstora amaterskoga filma' stekao je 1968. Od 1972. u profesionalnoj proizvodnji je režirao dvanaest filmova, pretežito dokumentarnih, koji se, s naglašenom upotrebom krupnih planova, razvijaju do začudnih filmova eseja u kojima prevladavaju teme nostalgije (Posljednji, 1972., o nestajanju pjeskara i njihovih brodova; Kolonisti, 1978., o ljudima iz Dalmacije koji se ne mogu udomaćiti u panonskoj ravnici; Poslije potopa, 1985., o životu posljednjih stanovnika sela potopljenog umjetnim jezerom) i ljudske upornosti (Put, 1977., o probijanju ceste kroz dalmatinski krš; Lov, 1981., o krvavom tunolovu; Jamar, 1983., o rudaru koji sam kopa jamu). Režirao je i kratke igrane filmove Žene (1977), Sve godine u jednoj noći (1980) i Vrijeme heroja (1981).

Ostaviti trag u vremenu o vlastitom postojanju težnja je kojoj pojedinac rado udovoljava svom umješnošću koju posjeduje. Aleksandar F. Stasenko svojim je rijetkim talentom ostavio trag koji je postao kulturno dobro i baština naroda kojemu je pripadao, budući da je bio filmski režiser izuzetno istančanog nerva za režiju, montažu, fotografiju. Kako nije rijetko da ljudi iznimnog talenta iskušavaju i druga područja umjetnosti Stasenko je bio i slikar, čija je inspiracija uvijek osobni doživljaj. Crteži u tušu i pasteli te ulja na staklu, nastalih od 1968. – do 1988. godine, kazuju da u njegovu slikarstvu ne treba tražiti ono čega nema, jer njegov je najbolji izraz bio film.

I ako se o pripadnicima ruske emigracije u Hrvatskoj, koji su nakon Oktobarske revolucije potražili svoje privremeno ili stalno utočište u Hrvatskoj, tada u sklopu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, već pisalo, šira javnost, a pogotovo ona mlađih naraštaja, o tom djelu populacije zna vrlo malo ili gotovo ništa. No, evidentno je da društvena previranja koja su zadesila Rusiju početkom 19. stoljeća i koja su na početku rezultirala Oktobarskom revolucijom – državnim prevratom i korjenitim, revolucionarnim društvenim i političkim promjenama, dovela do građanskog rata koji je trajao od 1918. do 1922. godine i koji je odnio mnogobrojne živote (oko 5 milijuna poginulih) i doveo do egzodusa oko 2 milijuna stanovnika nekadašnjeg Ruskog carstva. Izbjegli pred boljševicima i Crvenom armijom, ruski su emigranti potražili utočište i novi dom u gotovo svim krajevima svijeta, a dio njih, oko 40.000 ljudi, prihvatila je tadašnja Kraljevina SHS. Iako je na području Kraljevine SHS već bilo nekoliko tisuća ruskih ratnih zarobljenika, većina izbjeglica počela je pristizati 1919. godine, uglavnom preko luka Boke kotorske, Dubrovnika, Splita i Bakra. Raseljeni su po cijelom teritoriju tadašnje Kraljevine, pa tako i u Hrvatskoj. Ti se ljudi nisu mogli svrstati u ekonomsku emigraciju, niti su u Hrvatsku došli 'trbuhom za kruhom', već su iz Rusije izbjegli prvenstveno zbog političkih razloga, zato jer nisu htjeli živjeti u sovjetskoj Rusiji.

Neki su prošli kroz Hrvatsku na putu prema daljnjim odredištima, a oni koji su se zadržali osnovali su svoje udruge, škole i organizacije, mnogi još vjerujući da će se ubrzo vratiti u svoju domovinu, nakon sloma revolucije. Većina emigranata bili su obrazovani ili visoko obrazovani, znanstvenici, inženjeri, profesori, arhitekti, slikari, pisci, glazbenici i pripadnici aristokracije, jednom riječju društvena elita. Bilo je među njima i vojnika i časnika, kao i pitomaca Vojnih akademija, koji su došli zajedno sa svojim nastavnicima i koji su svoje obrazovanje tek trebali steći. 

Doprinos ruskih emigranata hrvatskoj likovnoj kulturi – slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi, fotografiji i filmu neosporan je, premda široj javnosti također malo poznat. Uz navedene sfere likovne kulture, valjalo bi dodati i druga područja umjetničkog izraza – npr. plesnu umjetnost (balet i koreografiju), a također glazbu, te književnu i filmsku umjetnost.  O tom njihovom doprinosu najbolje govore i mnoge brojne studije, povijesna građa i enciklopedistika toga vremena. Svakako valja istaknuti njihov doprinos na razvoju znanosti, niz je sveučilišnih profesora, medicinara, inženjera, matematičara, kemičara te likovnih umjetnika, glumaca, glazbenika, plesača i brojnih drugih koje bi bilo teško i nabrojati. Svi oni ostavili su neizbrisiv trag svaki na svoj području djelovanja.

Ova izložba se može doživjeti i kao priča o mnogim ljudskim sudbinama u jednom turbulentnom vremenu, ali je ona prije svega, posveta neslomljivosti duha i dostojanstvu jednog naroda, koji izaziva najdublje poštovanje.

Nives Matijević