Andrej Plenković je izgubio kompas

Je li išta ostalo od demokratskog pravnog ozračja

 

 

Nakon autorativnog isključenja iz Predsjedništva HDZ-a dvojice bivših ministara vanjskih poslova gospodina Davora Ive Stiera i Mire Kovača od strane Andreja Plenkovića, koji predvodi vladinu koaliciju, čini nam se danas umješnim postaviti pitanje kojim smjerom i kojim kompasom Andrej Plenković nastavlja i vodi ne samo Hrvatsku vladu već i kakvo ozračje stvara potezima svoje politike na stanje duha, njegovanju demokratskih formi javnog upravljanja interesima hrvatskog naroda i hrvatskih građana, konačno koje su reperkusije te vladavine na gospodarsku i svekoliku stabilnost Republike Hrvatske.

Ante Glibota

 

Od očekivanog i instruiranog Europejca, koji je proveo vrijeme po europskim prijestolnicama, veleposlanstvima i Europskom Parlamentu, prirodno je bilo, da smo se mogli ponadati, da je u tom vremenskom periodu aktualni hrvatski predsjednik Vlade naučio uzuse demokratskih formi, da je prihvatio i naučio demokratski abecedar u stvarnosti, a kojim se diče pojedine predvodnice Europske unije, ističući u svim prigodama univerzalne i demokratske dosege demokracije europske civilizacije. Riječ je o uzusima tih istih predvodnica, koje one i djelotvorno provode u svojim strukturiranim demokratskim formama i procesima, društvima, gdje važe ne samo deklarativne, već i nominativne i striktne forme pravne države, ali i respekta osobnosti, individualnosti razmišljanja, pravo na razlike, prava na različitost mišljenja, što je također bitna, sveeuropska spoznaja i stečevina: respekt bližnjega ili drugoga!

 

Nažalost, ne ostaje nam nego da konstatiramo, da od tog svega nadanja Plenković, sve ove ili takve europejske stečevine totalno ignorira, da su izvan njegovog političkog habitusa, koji ga kroz vrijeme koje provodi na čelu Vlade i HDZ-a situiraju kao izrazito bahatog, egocentričnog i nedemokratski inspiriranog političara. Dakako, nitko ne može takove karakterne osobine uključivati u javne funkcije, a pogotovo izvršne funkcije Vlade RH. Možda bi mu javnost dijelom to mogla i oprostiti, da je takva osoba uspješna u svom poslu. Plenković uz sve te karakterne osobine, pokazuje da imamo u čelništvu Vlade RH i izrazito nesposobnog predsjednika Vlade! Njegovom vladavinom, bolje kazano inercijom i nevladanjem, bez globalne vizije socijalne države, ne provođenje neophodnih i prijeko potrebnih reformi društva, nepostojećoj sustavnoj gospodarskoj viziji i politici, cjelovito odsustvo i zanemarene vanjske politike, a isto tako, zanemarene, isplahnute hrvatske kulturne politike…, uveo je beznađe, nered u komunikacijama između Vlade i Predsjednice Republike, uveo na velika vrata depresiju na hrvatski državni prostor, doveo do neviđenih, dramatičnih gotovo tektonskih pomaka na bježanja hrvatske populacije izvan Domovine, a u prvom redu visokoobrazovne i mlade populacije iz republike Hrvatske, dovodeći tako ne samo u opasnost biološku opstojnost Hrvatske države, već zapravo, trasirao i put njenom nestanku!

 

Dovoljno je vidjeti sve te ‘fikuse’ s kojima se okružio u Vladi, pa da se vidi, da iz tako okupljene družine, nema ni traga velikim idejama ili koncepcijama potencijalnih i nužno potrebnih transformacija i hrvatskog gospodarstva i hrvatskog društva. Plenković je doveo svoje pobočnice iz Beograda! Potpredsjednicu Vlade za vanjske poslove Pejčinović i potpredsjednicu vlade Dalić, zaduženu za gospodarstvo, koja je zbog njene zlo-aktivnosti morala podnjeti ostavku. Plenković je to također trebao učiniti, jer je on predvodio kao predsjednika Vlade sve ono što je Martina Dalić radila i dakako opetovano i javno te sve njene aktivnosti pokrivao, što potvđujemo i ovdje sa poznatim i kompromitantnim dokumentima. Ne samo faktualno, već i njegovim javnim izjavama! ‘Jedan je grabio, drugi je držao vreću’, kako bi se to pučkim jezikom naš narod izrazio. Svoju saučesnicu, ortakinju, je bacio u provaliju, prisilio na ostavku, a on sada mirno pere ruke, što samo po sebi govori također nešto više o osobi.

 

Jedan mi je značajan hrvatski TV novinar prepričao, kako mu je predsjednika Vlade kazao doslovno, ‘samo ti njih deri (njegove ministre), ali mene nemoj napadati’. Ako je to istina, u što ne sumnjam, to baca i potpuniju svijetlost na takvu jednu ciničnu osobnost, već preciznije situira sliku jednog izopačenog javnog službenika i političara. Tko je vidio uspješnu Vladu, gdje svakim danom vidimo dezavuiranje poteza njegovih članova od strane predsjednika Vlade, posredništvom izabranih medija, uvodeći strahovladu, bez respekta članova vlade, javne prijetnje, packe, prijetnje zastupnicima u Saboru, da se neće više naći na zastupničkim kandidacijskim listama stranke koju vodi, ukoliko ne glasuju Istanbulsku konvenciju… To je stil predsjednika Vlade, to je on !

 

Andrej Plenković ne traži efikasne suradnike, koji se trebaju respektirati, on traži bespogovornu poslušnost, koja udovoljava svim njegovim hirovima i njegovom nemjerljivom egu, kultu njegovog ega. On traži u članovima VRH, zastupnicima u Saboru ‘otirače’ o koje će očistiti svoju obuću, kako bi on ostao čist! Vidjelo se to i u govorima na posljednjem okupljanju u Ciboni, jer je zaista bilo nepodnošljivo slušati kako HDZ-ovi ministri i zastupnici, koji stoje u redu kao na kongresima KPJ veličajući značenje, signifikaciju, uspjehe ‘velikog vođe’, a stranački ‘prvaci’, “perle“ poput Dubravke Šuice, Jandrokovića, Kuščevića, Kalmete, pofarbane svim bojama … su svoju srčanost izražavali i dodvoravali na način da se sticao dojam da se nalazimo na dolasku Titove štafete na stadionu JNA, ili pak da se nalazimo na nekom zboru komosmolaca u Sjevernoj Koreji, kako su ti vrli HDZ-ovci pričali i gradili kult genijalnog vođe Plenkovića, svjedočeći mu njihovu odanost. Podla servilnost njegovih okruženja ide do tih granica, da se u postvašarskom saboru HDZ-a čak statistički obrađuje i analizira koliko je puta ‘veliki genijalni vođa’ dobio pljesaka, odobravanja, kvaliteti drukanja, što zorno pokazuje da se zapravo već nalazimo u zoni opasnih psihičkih devijacija, koje bi se tijekom vremena mogli pretočiti u forme diktatorijalnih metamorfoza i izopačenosti svih vrsta, uz ove već danas nazočne i spomenute koji ne ostavljaju trunku sumnji. Bilo je tu i skupnih izlazaka i pražnjenja dvorane za vrijeme Plenkovićeva autosatisfakcijskog panegirika, ali nitko se nemože oteti dojmu, da je on definitivno “pročitan“, da sva drukanja i posložena navijanja, ga više ne će spasiti na čelu HDZ-a, i dakako, na čelu vlade RH.

 

Treba ipak istaknuti da je tu bio i časnih osoba poput Drage Krpine, jednog od osnivača HDZ-a, koji je odmjerio Plenkoviću od ‘šake do lakta’ kako to i zaslužuje, ali isto tako i Davor Ivo Stier i Ivana Maletić, spasivši na taj način duh poruka i misli utemeljitelja HDZ-a i prvog poglavara i obnovitelja nove hrvatske države Franje Tuđmana. Bilo je tu još ponekih, ali ne brojni stranački pobočnici rekavši Plenkoviću da je Vladu i HDZ pretvorio u klientilističku organizaciju ortačkog kapitalizmu interesnih grupa, što je nespojivo sa duhom stranke, koju je stvorio Franjo Tuđman. 

 

Osobno, nikada nisam bio član ni jedne stranke, moja je jedina stranka Hrvatska, što desetljećima ističem, iako sam do sada redovito glasovao za HDZ, ali dok je Plenković na čelu Vlade i HDZ-a, za takvu stranku više ne želim dati moj glas. Pa da i raspolažem milijunima glasova ni jednoga glasa njemu ne bih udijelio! Ovo isto dijele i mnogi drugi državotvorni Hrvati i domoljubi, bliski prijatelji, znanci.

 

Kao posljednji živući član grupe hrvatskih intelektualaca zatvorenih 11. siječnja 1972., iz koje je potekla i iznjedrena ideja i samih protagonista obnove Hrvatske države, u kojoj su bili Franjo Tuđman, Marko Veselica, Šime  Đodan, Vlatko Pavletić, Vlado Gotovac, Ante Glibota, Hrvoje Šošić, Jozo Ivičević, Zvonimir Komarica i Ante Bačić, mogu reći da Hrvatska kakovu percipira Andrej Plenković i njegova ortačka družina nije i ne može biti moja Hrvatska, a ona i ne može i nije ona Hrvatska, koju bi najveći dio hrvatskog naroda i hrvatskih građana želio vidjeti, a pogotove ne i moj pokojni prijatelj Franjo Tuđman. To bi trebao shvatiti i sam Plenković, koji je udružio HDZ sa strankama nespojivim sa duhom ideja utemeljitelja HDZ-a, za koje nije dobio potvrdu glasačkog tjela. Jer je normalno kada se ulazi u nove asocijacije, da se traže i potvrde takvih temeljnih promjena orijentacije, koje se reflektira na strategiju vladanja. On vidno misli isključivo o samoodržanju na vlasti, da spasi svoju kožu, kao da je glasačka masa zanemarljiva kategorija na njegovom političkom propinjanju i zadržavanju piramide vlasti, koja mu ostavlja svu slobodu skrivanja tajnih i znanih ortačkih udruga, klijentelizma i marifetluka svih vrsta. Ustvari ovdje je riječ o najjednostavnijoj uzurpaciji, jer Plenković se odmetnuo, postao uzurpatorom, bez demokratskog pokrića. Osobno mu želim poručiti, da povlačim moj glas za njega, da ga ne smatram već prilično vremena dostojnim premijerskoj funkciji VRH, jer me je kao glasača i građanina Hrvatske totalno iznevjerio, pa njemu i njegovoj stranci, dok je on vodi, više ne želim dati moj domoljubni glas. Plenkovića smatram jednim političkim transvestitom, politički i moralno netransparentnim i u konzekvenciji nedoličnim da predsjedava hrvatsku Vladu i bilo kakvu političku stranku u Hrvatskoj.

 

Do sada smo to mišljenje striktno djelili samo sa hrvatskom javnošću, ali od sada ćemo naše analize o njegovoj vladavini i njegovim ‘demokratskim’ uzusima podjeliti i na europskoj sceni pa i šire, kako bi i europska i šira javnost dobila saznanja o kakvoj vrsti svata je riječ. Jer ne dao Bog, da jedna takva izopačena politička figura ne bi eventualno postala dijelom upravljanja ili ekzekutive EU-a, a budući je i on sam i njegov medijsko plaćenički krug već lansirao u tom duhu i probne balone, treba mu reći, da to ne će proći! Shvatili su to i europski diplomati, kada su vidjeli kako je egocentrični i samodopadni Plenković inzistirao da u završnom dokumentu s nedavnog sastanka u Sofiji, na formulaciji o njegovom nominalnom imenu kao domaćinu sljedećeg sastanka iste skupine, umjesto da to bude samo država Hrvatska, ne nominativno jedan političar, šef države ili vlade, kakav je i uzus u toj vrsti deklaracija. Andrej Plenković je zapravo stavio znak jednakosti između sebe i hrvatske države i “privatizirao“ u tom činu Hrvatsku, kao što je francuski kralj Luis XIV., govorio u svom vremenu: L’Etat c’est moi (Država, to sam ja !). Zapravo on je tražio da se samozaštiti, otvori kišobran, jer mu je već gorila vatra ispod nogu, prijetnja da bude prije toga smjenjen, eventualno uhićen, zbog njegovih nepodopština oko Agrokoru i još ponegdje s Martinom Dalić i ostalim članovima udružene zločinačke organizacije. DORH je imao sve elemente u rukama, Predsjednica RH također, ali i oni nisu ispunili njihove ustavne prerogative, što im je bilo za činiti, po dužnosti!

 

Pogled na njegovo okruženje je isto tako znakovit. Imenovao je i ministricu vanjskih poslova, i dopredsjednicu vlade totalno nesposobne sročiti dvije prostoproširene rečenice, totalno odsutne na javnoj sceni, ali dobro informirani kažu zato, navodno sa podebljanim bankovnim računima. O njenoj percepciji vanjske politike da i ne govorimo, zapravo radi se o totalnom rasulu vizije hrvatske vanjske politike, ona jednostavno nije ni opipljiva, nite se o njoj što čuje, zna, o njenim premisama, konceptima, strategiji. Pojavljuje se kao fikus na sjednicama Vlade i to su svi njeni dometi. Kad nemate, ili ne želite ništa javno reći, a vršite visoku javnu funkciju, onda to zaista postaju problematične situacije. Ona ne reagira na izazovne i otrovne čine i strjelice koje se upućuju i pojavljuju u susjedstvima RH, bez bilo kakvih reakcija, a koje nedvosmisleno postavljaju upitnost naše države, njene granice, njenu pravednu borbu za neovisnost, a koje traže jasne javne reakcije od svake države, koja drži do njenog digniteta i u prvom redu od resornog ministra vanjskih poslova. S obzirom na njezin beogradski i drugi background nije ni čudo da se tako ponaša, zar se treba zamjeravati bivšim, ili već skorim, sutrašnjim poslodavcima, koji izdašno podebljavaju njezine već konzistentne bankovne račune. Na istom je tragu bila i zaigrana hotmailica Martina Dalić, njezina bivša kolegica, potpredsjednica VRH zadužena za gospodarstvo, koja je došla također direktno iz Beograda u Vladu na poziv njenog ortaka Plenkovića.

 

Premijer se okružio udbaško, kosovskim strukturama, famoznom ‘Sovom’ i sovićama ili proizišlih iz istog miliea u svom savjetništvu, kako u Vladi, tako isto i u HDZ-u, pa i nekim od njegovih najvažnijih ministara. Razumljivo je da se upitamo kako se to sve zgodno posložilo, konačno ne treba li trag tražiti takvom ponašanju u samom njegovu izvorištu. Pri tome ne treba ovdje ignorirati i samu činjenicu da i otac predsjednika Vlade dolazi upravo iz tog istog miliea. Nije, naime, nepoznanica da je on bio nastavnik predvojničke obuke na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Isto tako nema sumnje, da nitko u takvoj funkciji nije mogao biti predavač predvojničke obuke do provjerenog kosovsko-udbaškog kadra, bivših oficira JNA, ideološki neupitnih i odanih tadašnjem sustavu vrijednosti… On će to svoje iskustvo svoje nastavničko stanje predavača predvojničke obuke zgodno transformirati u novim uvjetima u komunikacijsko-medijskog stručnjaka, konačno promijeniti to nazivlje stručnjaka za predvojničku obuku pa i promijeniti i državu skrasivši se u novim uvjetima u Sloveniji, postavši regionalni expert za ‘komunikacije’. Majka predsjednika Vlade, kako bi to kazao bivši predsjednik Vlade Zoran Milanović, ‘vojni lekar’, bez obzira na ideje koje Milanović ima, nisu ni malo bezazlene, jer je bivši predsjednik Vlade Milanović u materiji bio savršeno i vrlo dobro informiran, i vrlo je dobro znao o čemu on govori, to dakako nije bila samo neka izborna fora, za žednu galeriju, već potvđuje i daje suptilno naslutiti stanje duha obitelji iz koje predsjednik Vlade Plenković potječe.

 

U ovom ozračju treba gledati i odluke koje je Plenković stvorio oko Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, stavljajući na čelo jednog poslušnika, bez autentičnog značenja i mišljenja, trivijalnog pedigrea, iako nominalno predsjedava na čelu HAZU-a, koja nije imala u svojoj dugoj povijesti takovog minornog i nedoraslog funkciji predsjednika, kao što je Zvonko Kusić. On je tijekom svog dvokratnog mandata u HAZU-u bio samo uspješan u zaglupljivanju hrvatske javnosti statistikom brojem skupova, sastanaka ili organiziranih seansi, veselica, kao da se važnost i kreativnost, reputacija jedne znanstveno-umjetničke nacionalne institucije dobiva statističkim nabildanim brojem susreta ili pak svijedoči o kvaliteti, snazi znanstvenih i kretivnih ideja inspiriranih znanstvenim i umjetničkim, misaonim, literalnim, standardima i razmišljanjima. Takva nas njegova svjedočanstva i manija statistikom skupova HAZU-a podsjeća na ispunjenje sovjetskih petogodišnjih planova, gdje su se primjerice planovi transporta mjerili prenošenja vode u cisternama iz jednog grada u drugi iz iste rijeke i tako ostvarivali ‘velike uspjehe sovjetskog naroda’, premašivali planovi ‘petoljetke’. On je okupio oko sebe ekipu lukrativnih bussines akademika (Zvonimir Kusić, Jakša Barbić, Velimir Neidhardt …) dovodeći HAZU na nivo rugla u hrvatskom društvu, stavljajući upitnom njegovu financijsku samostalnost, kojim su se suprotstavilo nedavno 40-ak redovitih članova HAZU-a javnim prosvjedom protiv načina i autoktatskog upravljanja Kusića i njegovih business akolita u HAZU-u, predodređujući također, tako da se između trojke nasljeđuju, ali se nadamo, da u toj vremešnoj strukturi i instituciji, ima još dovoljno razuma, da se ovom business trojcu HAZU-a čvrsto i odupru i stavi kraj.

 

Dakako, sam Kusić, je bio već prije tog imenovanja protiv bilo kojeg lustracijskog procesa, o čemu sam svojevremeno u nekoliko prigoda i sam pisao. On je bio spreman samo posvijetliti ne lustrirati petokraku zvijezdu i Titove zločine proglasiti neupitnim, a svojim postupkom ne samo da je konsternirao veliki dio članova svoje matične institucije, već i cjelokupne hrvatske javnosti! U tome mu je bio pobočnik i predsjednik Matice Hrvatske Stjepan Damjanović, koji je u zajednici s Igorom Zidićem uništio kroz minula desetljeća Maticu hrvatsku, da je ona više neprepoznatljiva legendarna kulturna institucija hrvatskog naroda, a bila je kulturni i povijesni Olimp, prvijenac hrvatskog naroda, stijeg hrvatske kulture, koji su Igor Zidić i Stjepan Damjanović i društvo njihovih netalentiranih pajdaša, neradnika, lijenčina, pretvorili gotovo u prašinu. Što je Hrvatska javnost otkrila pri TV objavama Povjerenstva u istoj prigodi, sa stupifikacijom, da predsjednik Matice hrvatske, kao i predsjednik HAZU-a, ne samo nije u stanju izreći par prosto-složenih rečenica, već da on ne poznaje ni hrvatsku povijest, a stavljena im je zadaća da prosuđuje o najdelikatnijoj materiji vezanu za recentnu hrvatsku povijest. Da priča bude još tragikomičnija taj isti Damjanović pokretač je ‘Komunikološke škole MH’. Dovoljno je vidjeti početnu stranicu te škole na web stranici MH, da vas natjera na smijeh, ali i nažalost i na suze, što se sve nakupilo u nekad sjajnoj kulturnoj instituciji, čiji sam gotovo prije pola stoljeća bio i radni član, obnovitelj, gdje sam već 1970. godine na centranoj izbornoj skupštini MH, predlagao Franju Tuđmana za predsjednika Matice hrvatske!

 

Naravno, Plenković je imenovao to Povjerenstvo kao farsu, ne kao ozbiljnu nakanu da se ispita i razriješi jedna općehrvatska dilema, koja zapravo nikada nije ni trebala to postati, da je bilo senzitivnih i odmjerenih političara. Tu je bio i još jedan dični “prvak“ predvodnik u Povjerenstvu etiliziranini ravnatelj Leksikografskog Zavoda Hrvatske, Antun Vujić, ideolog SDP-a, koji je ne samo pisao zadnju izbornu strategiju SDP-a, koji se već istakao u njegovom ‘ravnanju’ da je pojedine domoljubne Hrvate isključivao iz Hrvatskoga biografskog leksikona, jer nisu odgovarali po domoljubnom mirisu standardima SDP-ovog bivšeg ministra kulture i SDP-ovog ideologa, koje bi ih jednostavno prekrižio, bez obzira na njihove znanstvene i druge profesionalne dosege za hrvatski narod ili za univerzanu kulturu i bogatstvo njihovih profesionalnih karijera. Istovremeno je postavio, čitav i ogromni broj anonimusa koji ni po znanstvenim i stvarnim kreativnim kriterijima se nikada ne bi mogli približiti u jednoj ozbiljnoj publikaciji kojom su svojevremeno upravljali sjajni leksikografi Tomislav Ladan ili pak Miroslav Krleža. U takve i slične imenovane ‘prvake’ i ruke je postavio predsjednik Vlade Plenković prosudbe o toj najdelikatnijoj materiji, znajući precizno što će biti zaključci takvog nakaradnog Povjerenstva, koji su posloženi u svom najvećem dijelu od falsifikatora povijesnih istina, trabanata ili apologeta bivšeg komunističkog sustava, izuzev par časnih iznimaka. Iluzorno je bilo za očekivati da će on učiniti jedan jedini pomak ili korak o sveobuhvatnoj i nužnoj lustraciji, jer je i njegovo okruženje, njegovi najbliži suradnici su bili osvjedočeni doušnici udbaško-kosovske provenijencije, pa i njegova i njihovenajbliže obitelji bi trebale također proći kroz taj isti filtar i biti i te kako lustrirani, što je u izvjesnom smislu također dio Plenkovićevog problema.

 

Razumljiva je dakle njegova intencija i naputak da se spriječi ne samo lustracija u Hrvatskoj, kao i forme demokratskog izražavanja hrvatskog građanstva. U tome se svijetlu trebaju i gledati Plenkovićevi naputci u stranci, da se spriječe na sve moguće načine i dva referenduma, slobodno i najpravičnije izražavanje demokratske svijesti u jednom demokratskom društvu. On to ne želi, već daje striktne instrukcije, da se to onemogući svim načinima,i svim članovima da u tome sudjeluju, jer njega demokracija ne interesira, jer je on ustvari izdanak jednoumlja! Tko razuman može odbijati referendumska pitanja, kad biračko tijelo izražava potrebu takve verifikacije? Nitko politički razuman, a ni politički obrazovan ne može si dopustiti takav luksuz! Podsjetimo gospodina Plenkovića da je i jedan Dražen Budiša, bio također protiv referenduma o samostalnosti RH, da je potom doveo sa koalicijom SDP na vlast Ivicu Račana, koji su ga totalno marginalizirali, a birači te ‘detalje’ ne zaboravljaju, pa je stvorio u narodu takovu reputaciju, da ni u svom zavičajnom kraju poslije nije mogao dobiti više od koji postotak biračkih glasova, ispod izbornog praga, koja ga je odvojila od bilo kakve izvršne ili političke vlasti, jer mu je nedostojao politički refleks i rezon, politička statura, državnička statura! To se dogodiilo i Ivi Sanaderu s Pupovcem, srpskim etno-busnissmenom u Hrvatskoj. To će se također dogoditi i Andreju Plenkoviću, uz dodatak da bi zbog svojih sudjelovanja u aferi Agrokor, trebao u svakom respektabilnom pravnom poretku u zajednici s Martinom Dalić i njihovim ortacima već boraviti u Remetincu, ne na Markovom trgu. Naravno, samo kada bi Hrvatska bila pravna država, a ona na žalost to nije! Jer hrvatsko sudstvo nije nezavisno, već je teledirigirano od izvršne vlasti i zbog toga je Hrvatska zakrčena i u problemima iz kojih se ne će izvući sve dok ljudi poput Plenkovića, Šeksa ‘Sove’ i drugih ‘sovica’, Božinovića, vuku konce u hrvatskoj politici i drže svoje prste u hrvatskom pravosuđu, policiji, represivnim strukturama…

 

To pokazuje i najnoviji slučaj Zdravka Mamića, kako nalozi o osudi dolaze iz centrale i ljude osuđuju bez dokaza! Ilustrirat ćemo to u jednom slučaju oko Agrokora ali i SMS-ove, mailovi, poruke koje je sam predsjednik Vlade Andrej Plenković primjerice uputio Anti Ramljaku 13. listopada 2017., u 3 :17pm, a koji bez gramatički ispravaka integralno glase : 

»Tempirat cemo uhicenje za naredni

tjedan. ovo sa blogom je preslo sve mjere.

Gledaj da ne budes u hr »

Ramljak mu uzvraca: »Idem u srbiju, kod Brnabicke.

Navodno je bio i IT tamo. Valjda za azil«

 

Što ove poruke, koja se nalazi i u rukama DORH-a, zorno kaže, da u Hrvatskoj nema nezavisnosti sudstva, jer predsjednik Vlade RH, tempira uhićenje građana RH! Ulazi li ta odluka u prerogative njegovih ustavnih odrednica i ovlaštenja? Zasigurno ne, to je najstrože zabranjeno! Bivši predsjednik Sabora Petrov, podnosi kaznenu prijavu, a drugi Predsjednik Sabora Jandroković traži uhitbeni nalog i tjeralice za osumnjičenim, a samo dan poslije ta javna tražnja se izvršava. To su sve javno dobro poznate činjenice. Tko može dakle više spomenuti nezavisnost hrvatskog pravnog sustava i njegove ustavne zagarantirane nezavisnosti, o podjeli uloga u pravnoj državi, o trojedinstvu vlasti? Nitko! Ovo istovremeno znači, da u takvoj jednoj banana državi, svi potencijalni investitori se izlažu ekstremno nesigurnoj pravnoj zaštiti, pa dakle, nije ni čudo, da stranci ne žele investirati u Hrvatsku, označivši je kao jedno trusno, nesigurno pravno područje. Investirati svoj novac u Hrvatsku, značilo bi se izložiti i najvećim poslovnim rizicima. To su i između inih razloga, da se nalazimo na zadnjim mjestima rasta, zaposlenosti, perspektivnosti, i dakako demografske katastrofe i rasula u čitavom EU-u. Razlog je u prvom redu, da nema poduzimanja gospodarskih, pravnih, socijalnih reformi, koje bi te nedostatke u efikasnosti prije svega pravnog sustava i korupcije jednostavno iskorijenila, a vladini čelnici prednjače u tome.

 

Kako drugačije protumačiti ovu poruku koju izmjenjuje Martina Dalić i Plenković, očito oboje nervozni u saznanju da se otkrila njihova prljava rabota vezana na Agrokor, gdje bi čelnici VRH i njihovi ortaci, da postoji pravna država bili već odavno u Remetincu. O tome svjedoči prepiska Dalić-Plenković, a koja bez gramatički i inih ispravaka integralno glase:  

Martina Dalić: »Rijesimo se ramljaka i posaljimo nekog tko ce uistinu unistit dokaze a ne otkrivati afere. Jer u situaciji smo u kojoj je k pustio sve u vecernji a nasi poslovi nisu zavrseni; ako trag dovede do nas trag novca mi padamo. Ne samo ja vec i ti. Ja uvijek mogu reci da si ti idejni zacetnik.«

Odgovor Plenkovića: »Martina smiri se! Nista nije izgubljeno niti gotovo. Uostalom u ovom si kao i svi mi. O R cu zazmisljati ujutro«.

 

Kako smo zapravo u banana republici, naravno ortaštvo, klijentelizam ima otvorene široke staze, sve se nastavlja u duhu business as usual.

Što reći od ostatku zemlje, kad predsjednik Vlade i predsjednici Sabora, prednjače u nepoštivanju Ustava, u ovim prije spomenutim i eklatantinim primjerima kršeći ustavne odrednice RH i poglavito članak 116., koji implicira neovisnost i samostalnost sudbene vlasti, što za sobom nalaže i povlače i određene posljedice, o kojim bi se i sama Predsjednica RH trebala, kao garant ustavnih zasada, izjasniti i pozvati javno na poštivanje ustavnih predispozicija i tužiteljstvo da ureduje.

  

Mi možemo danas ustvditi dok jedan mentalni sklop poput Plenkovića i njegovih pomoćnika upravlja Hrvatskom, da će hrvatska država sve više tonuti, jer oni uopće nemaju vizije, a isto tako ni solucije kako razriješiti sve veću krizu društva, kako pokrenuti gospodarstvo, kako zaposliti nezaposlene, kako riješiti ozbiljnu socijanu krizu, preko 330.000 blokiranih građana, pad kupovne moći i opće nazočno siromaštvo hrvatskog puka. Što je još važnije svijest koji ova vlada i Plenković produciraju ne odgovara ni demokratskim poželjnim standardima, već vuče zemlju u polemike, kontroverze i permanentne sukobe, umjesto da svojim odlukama vodi računa o temeljnim nasljednim povijesno-socijalnim odrednicama hrvatskog naroda, i prilagođava svoju politiku, koja bi mogla otvoriti pozitivne sinergije među hrvatskim građanstvom, otvoriti perspektive razvoja hrvatske države. Plenković i njegova vlada ih samo stimulira nerazumnim odlukama, bježeći od jedne na drugu temu s novim kontroverzama kako bi jednostavno prikrili hrvatski realitet katastrofalnog stanja, skrivajući tako svoju nesposobnost da razriješe globalnu socijalnu, gospodarsku i političku krizu, koju ova Vlada permanentno producira svojim neučinkovitostima i svojim marifetlucima, što ostavlja vrlo ružnu sliku o ovoj Vladi i njenim čelnicima.

 

Na kraju, došlo je vrijeme da njima treba reći otvoreno, ne samo Plenkoviću već i njemu sličnim, izišlih iz udbaško-kosovskih kalupa i mentalnih komunističkih sklopova, ne, Hrvatska vas ne treba! Mi trebamo vjerodostojne, poštene političke lidere, lidere sa znanjem i konzistentnim političkim i moralnim angažmanom, koji će se znati izvrsno okružiti s talentiranim ljudima, s iskustvom, poštenim domoljubima, i tako odgovoriti vjerodostojno narodnim izazovima, u prvom redu trajnim interesima hrvatske države. U ovom traženju trebaju reći svoju riječ i hrabri hrvatski branitelji, čije se svijetle stečevine i ogromne žrtve na ovakav katastrofičan način također dovode u upitnost. Jer Hrvatska ne treba fulirante, lopove, neoudbaše, transvestite svih boja, koji ne vode računa o hrvatskim državnim interesima, koji degradiraju civilnu dimenziju javne i političke vizije i budućnosti hrvatskog građanstva, hrvatske države!

 

Ante Glibota, dopredsjednik Europske Akademije Znanosti, Umjetnosti i Književnosti (EASAL) u Parizu