Srednjovjekovni utvrđeni gradovi – kamene utvrde – bili su u posjedu hrvatskih velikaških obitelji
Izložba Srednjovjekovne utvrde na rijeci Krki u svjetlu arheoloških i arhivskih istraživanja je rezultat projekta „Identifikacija, evidentiranje i digitalizacija arhivskog gradiva o rijeci Krki i njezinom porječju“ (II. faza: Srednjovjekovne utvrde na Krki), koji zajednički provode Javna ustanova Nacionalni parka Krka i Državni arhiv u Šibeniku. Na izložbi su obrađene srednjovjekovne utvrde u obuhvatu Nacionalnog parka Krka na kojima je Javna ustanova Nacionalni Park Krka tijekom proteklih godina sustavno provodila arheološka istraživanja, arhitektonska i geodetska snimanja te konzervatorske radove. Saznanja o životu na rijeci Krki i njezinim tvrdim gradovima u kasnom srednjem vijeku upotpunjuju dragocjeni podatci iz različitih povijesnih izvora.
Niti jedna od četiriju rijeka u Dalmaciji nema toliko utvrda na svojim obalama koliko ih ima Krka: duž čitava njezina toka, od izvora do ušća, nalaze se brojna utvrđenja ili fortifikacije. Srednjovjekovni utvrđeni gradovi – kamene utvrde – bili su u posjedu hrvatskih velikaških obitelji. Osim što su imale obrambenu funkciju, neke od tih utvrda bile su i jezgre naselja. Velikaška obitelj Šubić sagradila je utvrde Trošenj-grad (Čučevo) i Rogovo na desnoj obali Krke, dok su utvrde na lijevoj obali rijeke – Nečven, Bogočin i Kamičak – bile u posjedu drugih obitelji: Nelipića, Martinušića, Bogetića, Utješinovića i Mišljenovića. Nelipići su posjedovali i najljepšu među utvrdama, Ključicu, podignutu nad kanjonom rijeke Čikole.
Vojno graditeljstvo, ako ga uspoređujemo s drugim građevnim vrstama, ima posebna obilježja. Mnogobrojni detalji, bez značenja za druge vrste građevina, uvjetuju fortifikaciji njezin oblik, položaj, namjenu i nastanak u sredini koja je vremenski i prostorno određena. Za svako povijesno razdoblje važni su odnos utvrde prema prirodnim zaprekama, izloženost naselja koje ona štiti – odatle usmjerenost obrambenih dijelova u smjeru odakle prijeti neprijatelj, prilagođenost očekivanoj vrsti i snazi neprijateljskog oružja, a isto tako i međusobna povezanost obrambenih objekata i njihov odnos prema predziđu na granicama. Rijetke su građevne vrste za čiju bi se izgradnju trošila tolika novčana sredstva i angažirala tolika radna snaga kao kod utvrda a da bi pri tome ostale izvan svakidašnje upotrebe. Uz to, u svakom su se trenutku mogle donijeti odluke o njihovoj pregradnji ili pak rušenju. Neophodnost postojanja i odvojenost od svakidašnjice nameće se kao važan problem prezentiranja i čuvanja utvrda, ali on nije jedini.
Još od pretpovijesnih vremena izgrađena su na pomno biranim mjestima i doimlju se kao da su ih graditelji sagradili za vječnost. Ona su kao oružje, veoma često kao sredstvo obrane, rijetko napada, u ratnoj igri, u kojoj opstaju ili padaju s braniteljima koji se bore. Jedan presudan trenutak u bitci ili taktički potez može ih sačuvati li pretvoriti u ruševine. Tako je bilo i s utvrdama uz rijeku Krku. Utvrde u gradovima Kninu, Drnišu, Skradinu i Šibeniku opstale su u višestruko izmijenjenim oblicima, dok su ostale padale sa svojim braniteljima i više se nisu oporavile. Premda su izgubile svoju prvotnu namjenu, sve te nekadašnje opsjene sigurnosti koje označujemo različitim vrstama fortifikacija danas svoj opstanak opravdavaju, sačuvane ili u ruševinama, ne samo pukom materijalnom prisutnosti, nego i svojom povijesnosti, estetskim vrijednostima, funkcionalnim oblicima i, osobito, svojom respektabilnosti. Premda su odavno izgubila svoje primarno značenje, utvrde su i dalje su u središtu pozornosti u potrazi za novim identitetom i namjenom.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više