Posprdno nazivanje zemlje u kojoj žive

Stvarnost Bosne i Hercegovine je takva da je zasigurno vodi u nestanak

Nema zemlje u svijetu tako pogrdno nazivane od svojih naroda kao što je to daytonska, dvoentitetska, sa tri suverena i konstitutivna naroda, Bosna i Hercegovina. Teško je i nabrojiti sva ta ružna i pogrdna imena, kojom Srbi, Muslimani ili današnji Bošnjaci, te Hrvati, kite zemlju koju međusobno dijele vlasničkim listom 1/3. Svi ti „cvjetovi" kojom su okitili, već dovoljno šarenu beha zajednicu, učinili su je crnom točkom na karti svijeta  koju svi zaobilaze.

Sve je to razlog jednima, Bošnjacima, da je izdaju Turcima, drugi, Srbi, Rusima, a treći, Hrvati, Europljanima. Svi joj daju imena kako bi je time oteli ili omrzili onom drugom. Pa je Bosna i Hercegovina  turska, srpska, hrvatska, balijska, četnička, ustaška, „bure baruta", „krčma pogašenih svjetla", „građanska", „cjelovita", daytonska, postdaytonska, tvorevina, nakaza, „Holbrookova", dvoentitetska, „Ashdownova", „Petritscheva", 81. pokrajina Osmanskog carstva, Erdoganova, „Bildtova", američka, protektorska, nemoguća, moguća u nemogućnosti. S vremenom na vrijeme je nazivaju  neodrživa, privid, mrtvac, održiva, ruglo, fantom, sramota svijeta, sablast, islamska, katolička, pravoslsvna, sekularna i tako u nedogled. Bosna i Hercegovina je i vic, i apsurd, i prokletstvo. No u pojedinim trenutcima njene sadašnjosti Bosna i Hercegovina je uistinu to kako je izdajnički ili posprdnički zovu. Svačija i ničija, a time i najmanje ono što je bila, i što bi samo trebala  biti, i bošnjačka, i hrvatska, i srpska.

Bosna i Hercegovina je svjetski raritet koja je žrtva uvijek onog drugog naroda, uvijek je onaj drugi ne voli, mrzi, razbija, a zapravo ona je sviju njih zajedno, jer uistinu je svakom od njih apsolutno neprihvatljiva ovakva kakva se nalazi na priključenim aparatima Svjetske zajednice, čiji se interesi više sudaraju na njenim prostorima od samih interesa naroda čija je. Smrtonosni udarac Bosni i Hercegovini kao zajednici suverenih i konstitutivnih, jednakopravnih i ravnopravnih naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba, udarili su Muslimani kada su odlučili da ne priznaju svoj odgovor, i odgovor izašlih Hrvata, koji je potvrđen na referendumu. Bio je to početak neviđene muslimanske laži i krađe Bosne i Hercegovine, prisvajanja i otimanja, uvod u krvavi i brutalni građansko vjerski sukob.

Muslimansko udaljavanje Bosne i Hercegovine od referendumskog odgovora, kojeg su Hrvati svojom izlaznošću i glasovanjem ZA učinili odlučujučćm za međunarodno priznanje, bio je prvi muslimanski udarac noža u leđa Hrvata i znak veoma politički prljave i izdajničke, unitarističke i islamističke politike, i prema hrvatskom narodu i prema Bosni i Hercegovini. Bio je to početak muslimanske agresije na Bosnu i Hercegovinu, iza kojeg je slijedilo i muslimansko ubojstvo srpskog svata, kao uvod u međunacionalni i međureligijski beha rat za teritorij. Muslimanima je referendum bio samo smokvin list za rat kojeg su već u Islamskoj deklaraciji planirali i označili islamistički izgled Bosne i Hercegovine, koja bi u konačnici trebala biti 81. pokrajina sultanova Erdoganova carstva.

Nepriznavanjem Bosne i Hercegovine kakva je definirana referendumskim pitanjem Muslimani su se pokazali kao narod koji je ne priznaje u nacionalnoj i vjerskoj izmiješanosti, i da se nikada nisu europeizirali i prihvatili europske vrijednosti demokratskog uređenja društava. Priznali su da ne prihvaćaju, da su im strana najviša dostignuća demokracije, referenduma. I stoga su i danas tako radikalno protiv referenduma, iako taj oblik demokracije, volje naroda, nema alternativu za budućnost bilo kakve Bosne i Hercegovine, pa i ovakve kakvu je ne voli i ne želi ni jedan njen narod. Gaženje Bosne i Hercegovine onakve kakvom su je definirali referendumom, koji je trebao biti temelj moderne europske, zemlje Hrvata, Muslimana i Srba, pokušavaju sakriti političko propagandnom agresijom na susjedne zemlje, proglašavajući njih agresorima. Time se, zapravo, potvrđuju da su oni prvi, i još uvijek jedini agresori na srpsku i hrvatsku Bosnu i Hercegovinu.

Bosna i Hercegovina je, stoga, sve više žrtva islamskog vjerskog radikalizma i bošnjačko-turskog nacionalizma koji se širi otkako je zemlja predana u amanet sultanu Erdoganu, diktatoru koji na granicama svoje zemlje ponovno vrši genocid nad Kurdima, poslije onog u kojem je smaknula 2 milijuna tog naroda, a kojeg je demokratski svijet napokon nazvao pravim imenom, genocid, i osudio ga. Bošnjaci ga i ne smiju niti žele nazvati takvim, pravim imenom, genocid. Sve su to, i niz drugih, razlozi zašto Bosnu i Hercegovinu i njeni narodi, a i svi drugi u svijetu nazivaju svakakvim imenima. Jer, svako od njih opisuje je onakvom kakva uistinu i jest. Najzaslužniji za tu nakaradnost zemlje, i u nazivu i u njenoj stvarnosti su Muslimani, odnosno Bošnjaci. A stvarnost Bosne i Hercegovine je takva da je zasigurno vodi u nestanak. Spasiti je može jedino konfederalno tronacionalno entitetiziranje. Svaki narod koji odbija takav spas Bosne i Hercegovine, najveći i najbrutalniji je njezin ubojica. On je i naziva takvim posprdnim imenima.

Vinko Đotlo