Škola za život bi morala omogućiti ući u svijet rada sa što manje stresa
Prekid štrajka prosvjetara, usuglašavanje stavova, pregovaranje, dogovaranje, kompromis, prevladavanje razuma, usklađivanje prava na štrajk i prava na obrazovanje, prebacivanje krivnje za nastalu situaciju, politiziranje, iscrpljivanje, potkupljivanje, ucjenjivanje…, ostavlja gorak okus i pomalo izaziva mučninu, naročito kod roditelja učenika, pogotovo kad su zahtjevi prosvjetara na neki način “potkrijepljeni” plasiranjem učenika na međunarodnom PISA testiranju. Opet smo u drugom dijelu rang liste, posebice po matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti. Pomalo padamo i približavamo se dnu ljestvice uspješnosti, na svakom novom testiranju. Nije to nikakvo čudo s obzirom na razne turbulencije i nesnalaženja u školstvu desetljećima.
Svaki novi ministar “svoju kozu dere” i počinje ab ovo. Koliko ih je ono bilo od samostalnosti, neovisnosti i suverenosti države. Neki su bili dobri, neki bolji, neki loši, neki još lošiji, da bi svaki novi bacao sve propuste, činjenja i nečinjenja na prethodnike, pogotovo na one iz SDP-a, odnosno njihove kvote. Zoran Milanović je nedavno i za ovaj zadnji, najdugotrajniji i “najuspješniji” štrajk javno okrivljen od aktualne predsjednice, koja pojma nema zašto su se u vrijeme Milanovićeve vlade snizili koeficijenti i da su prosvjetari na to dragovoljno pristali, imajući u vidu opću i posebne situacije u državi, u svim područjima, naročito u gospodarstvu. Tada je obećano da će se koeficijenti vratiti na staro, kad se steknu uvjeti za to, odnosno kad se dogode dva uzastopna značajnija povećanja BDP-a, s tendencijom zadržavanja istog ili povećanja. To se nikad nije dogodilo. Uvijek su svi drugi i sve drugo bili preči i imali primat za povećanje plaće, što je u osnovi jedini cilj, kako ispada sada, nakon dogovora Vlade i sindikata. Neki dan su letjeli u nebo, zbog svojih postignuća u smislu podrške roditelja, učenika, drugih sindikata i javnosti, da bi sad bilo što je bilo. Predsjednik Vlade ima u rukama alate s kojima ih je prizemljio, primirio i vratio u razrede, gdje ih čeka puno posla, koji se ne će platiti, jer su im se platili dani štrajka, što je u neku ruku logično i shvatljivo. “Dogovor” je sindikate na neki način posvađao, odnosno podijelio, što je bio i cilj onih koji na kraju o svemu odlučuju. Uvijek se nađe barem jedan štrajkolomac, da ne kažem petokolonaš, najslabija karika ili onaj (oni) sindikalni lider kojima je sindikalni novac njihova prćija i ne bi se složili s tim da iz svoje kase prosvjetarima plate dane provedene u štrajku. U tim razmišljanjima i odlukama je nekako malo pomalo nestajalo dostojanstvo učitelja i profesora kao i dignitet struke.
Ništa od povećanja koeficijenata
U štrajk je krenulo zajedno nastavno i nenastavno osoblje, da bi se u tijeku štrajka razdvojili, ne svojom odlukom, već jednim od uvjeta Vlade i njezina predsjednika. Naš predsjednik Vlade je obrazovan, sposoban državnik, vješt pregovarač i uspješan “dribler”. On dobro zna da je ovo njegova Pirova pobjeda. Sindikalni lideri su isto tako obrazovani, sposobni i vješti, ali nisu imali “državne“ alate u rukama, iako su bili u pravu tražeći ono što su tražili, morali su jednostavno od toga odstupiti i zadovoljiti se povećanjem koeficijenata složenosti poslova na rate, u dvije godine. A što, ako ova vlada ode i dođe neka druga, s ministrom koji ne će imati sluha za potrebe prosvjetara, već će slijepo slijediti zacrtani financijski plan Vlade? Ništa od povećanja koeficijenata, odnosno razrade složenosti poslova i zadataka učitelja i profesora, evaluacijom njihova rada, stavljanjem tog resora na mjesto koje mu pripada i usklađivanjem koeficijenata sa sličnim ili jednako složenim i vrijednim koeficijentima u drugim profesijama. Povećanje osnovice na rate ili odjednom stvaralo bi samo veće razlike. Opet bi prosvjeta bila na dnu, u klasi jednakih.
To ne bi trebalo lakonski shvaćati, kako se onomad predsjednik Vlade izjasnio o sindikatima, koji ne kuže što hoće. Vjerujem da je riječ o lapsusu linque. Vjerojatno je htio reći olako ili olakotno. U cijelom tom događanju i privođenju kraju nema pobjednika. Gubitnici su svi, a najviše učenici. Kad god se nešto negdje odrađuje to nije ni približno jednako onome kad se radi redovno, po planu i programu. Sada sve ovisi o savjesti, organizaciji ravnatelja škole, dobroj volji nastavnika, njihovoj profesionalnosti, etici i savjesti, kao i dogovoru s roditeljima.
Postavlja se opravdano pitanje: Je li do ovoga trebalo i smjelo doći? Naravno da nije. Krenulo se od jednog cilja, pravedne i poštene evaluacije, zasluženog mjesta u društvu, dostojanstva učitelja i nastavnika i digniteta struke, a završilo s par stotina kuna, na rate tijekom duljeg vremena. Nakon sveg odgovor se nameće sam po sebi kao i realizacija nekog sasvim drugog cilja, povećanja plaće, ali ne svima, po istom ključu. Izigrano je nenastavno osoblje. Nije zadovoljno u većini, niti nastavno osoblje. Što se onda postiglo?
Eksponirali su se neki novi i potvrdili stari sindikalni lider i istaknuli neki pojedinci, iz struke. Lijepo je i drugarski da su se štrajku priključili i vjeroučitelji. Nekada to nije bilo tako. Sjećam se “pugelnica“, od 2.000 kuna koje su vjeroučitelji primili, zajedno s ostalima koje nisu štrajkali. Zapravo je to u većini slučajeva bila obična farsa. Mnogi od nas koji su službeno štrajkali su radili, jer nisu htjeli sjediti u zbornici, dok su s “njihovom” djecom u razredu ne štrajkači, obično oni koji su svaki mjesec barem tjedan dana bili na bolovanju. Takvima je “smrdio“ rad u razredu (nastava). Prvom prilikom su “zbrisali” na unosniji posao, često u politiku, ili su postali ravnatelji škole, što su si na vrijeme osigurali članskom iskaznicom HDZ-a. Tko jer nama drugima kriv, koji smo taj poziv izabrali, radili ga srcem i dušom, stručno i odgovorno, 40 i više godina, da sada sa svojom mirovinom jedva proživljavamo, dok oni koji su u školu zalutali, negdje i bez diplome, ušavši u politiku danas imaju tri puta veće mirovine.
Gospodo na vlasti, sjetite se svojih učiteljica, učitelja, profesorica i profesora
Što je bilo bilo je. Umjesto pločica nekad, danas imamo tablete, ali učitelj i profesor je još uvijek bitan činitelj u odgoju i obrazovanju svakog učenika. Gospodo na vlasti ili pri vlasti, kao i iz oporbe, sjetite se svojih učiteljica i učitelja, profesorica i profesora, makar na tren. Ne dopustite da sada u poznim godinama moraju raditi, bilo što, kako bi preživjeli. Mnoge od vas su baš vaši učitelji usmjerili u zvanje i zanimanje, koje vam je potrebno da bi obavljali posao političara, odgajali su vas da budete pošteni, istinoljubivi, pravedni, odgovorni, socijalno osjetljivi, dosljedni i vjerodostojni ljudi, koji rade za dobrobit pojedinca i cijelog društva. Nemojte im se rugati, govoriti kako se lakonski odnose prema svom poslu i potrebama, kao i traženju svojih prava. Ne tjerajte ih da to traže na ulici. Nisu to ničime zaslužili. Ne dopustite da njima manipuliraju “lideri” s plaćom od tri tisuće eura, sinekurama i benefitima, od njihovih članarina. Ne dopustite da ih se smješta na marginu društva. Oni su najobrazovanija i najodgovornija, najpoštenija, najskromnija, grupacija djelatnika, profesionalaca i stručnjaka, u našem društvu. Oni jedini “stvaraju” ljude i to pametne i dobro odgojene ljude. Pitanje je samo: Trebaju li ovoj državi takvi “misleći” ljudi, ili im trebaju roboti, uslužni radnici, službenici kojima sve obavlja kompjutor, a oni samo stišću gumbe (naredbe) često puta ne znajući, bez ikakvog razumijevanja i shvaćanja što rade. Takvih ima jako puno u raznim upravama, ministarstvima i agencijama. Mnogi od njih imaju veći koeficijent nego učitelji, sa srednjom spremom, često nestručnom.
Prisjetite se one poznate mudre izreke: Ako Atenjani ne budu imali postolare, biti će bosi, ako ne budu imali krojače, biti će goli, a ako ne budu imali učitelje, ne će ih biti. Za razmišljati je i činjenica koliko djece Hrvata svukud po svijetu idu u strane škole. Malo pomalo zaboravljaju hrvatski jezik, ne uče o našoj povijesti, kulturi, književnosti i pomalo nestaju kao Hrvati. Ovdje će se eventualno pojaviti kao turisti. Za to nisu krivi učitelji, već politika, koja naše ljude tjera iz zemlje, u Europu i svijet, gdje će živjeti životom dostojnim čovjeka. U tomu je velika uloga učitelja, u jačanju domoljublja, stvaranju osjećaja pripadnosti svojem narodu, osjećaja dužnosti prema svojim precima, osjećaja vraćanja nekakvog “duga” državi koja je ulagala u njihovo obrazovanje, koje ponekad nije adekvatno potrebama gospodarstva i društva, jer su područje školstva i nositelji obrazovanja, bili zadnja rupa na svirali, svakoj vladi. Obrazovanje nije uvijek niti produktivno, jer se dovoljno ne pridaje važnosti primjeni naučenog u svakodnevnom životu. Neka znanja ostaju sterilna, što zorno pokazuju najnovija PISA testiranja. Naši učenici ne znaju misliti, ne znaju odvajati bitno od nebitnog, ne razumiju razmjerne odnose između pojedinih veličina, ne shvaćaju ovisnost veličina, ne znaju procjenjivati približne i rezultate, ne znaju poopćavati, donositi pravila (zakonitosti) i zaključke, pogotovo od kada su uvedena razna pomagala u nastavi.
Svojevrsna škola za život bio je i ovaj štrajk
Možda se nekome danas čini glupim onaj primjer: Pješak u jednom satu prođe pet kilometara, u dva sata 10 km, u tri sata 15… Ako se kreće jednoliko napiši jednadžbu ovisnosti puta o vremenu, ili koliko će vremena potrošiti da prijeđe zadani put. Ako se peče kolač po receptu, s određenim sastojcima, koliko kojih sastojaka treba da se masa kolača udvostruči, utrostruči ili smanji na pola. To će kalkulator izračunati, ali ne će nikome reći zašto je to tako. Učitelj i profesor će to učeniku reći i on će upamtiti da nije dobro razmišljati, ako raste (pada) jedno raste i drugo (pada), već treba naglasiti koliko puta, toliko puta. U obrnutoj proporcionalnosti: ako 60 radnika obavi posao za 5 dana, koliko će dugo taj posao raditi 10 radnika, rade li jednakim učinkom, što je u praksi nemoguće. Kao i račun diobe, koliko tko radi, toliko će biti plaćen, uz određene varijable i konstantu (po formuli). Učenik mora znati napraviti formulu, iz dobivenih podataka (primjera). Ako mu to radi kompjutor, ne treba misliti, zapravo ne zna što radi. To nije škola za život. Škola za život bi morala omogućiti ući u svijet rada sa što manje stresa, sa što više zadovoljstva i motivacije za permanentno (cjeloživotno) obrazovanje. Ne učiti uz prisilu, silu, ucjene i za ocjenu. Učiti jer se želi znati i moći snaći u svakoj situaciji, moći misliti svojom glavom, samostalno odlučivati i živjeti životom dostojnim čovjeka. Svojevrsna škola za život bio je i ovaj štrajk. Mnoge pouke bi se mogle izvući iz toga. Najvažnije je kome se to isplatilo? Možda onima koji su bili na suprotnim stranama, a sad se oslovljavaju imenima? Stvarno nas podcjenjuju.
Ne trebaju nam predstave. Imamo ih previše na drugom brdu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više