Šime Letina o Boži Dugeču

Podnio je teret hrvatske borbe u želji da hrvatskom narodu pomogne da što prije ostvari svoju slobodnu državu

Iznenadna smrt profesora Bože Dugeča ostavila je u srcima njegovih prijatelja i suradnika duboku bol i tugu, a u hrvatskim redovima intelektualnu prazninu koju će biti teško popuniti. Poput munje pronijela se je vijest o njegovoj smrti među iseljenim Hrvatima na svim kontinentima, uključujući i neka mjesta u Hrvatskoj gdje je Dugeč bio poznat i obljubljen. Prof. Božo Dugeč rodio se je 5. siječnja 1932. u Sedramiću blizu Drniša. Osnovnu školu završio je u Drnišu, gimnaziju u Dubrovniku, a Filozofski fakultet (hrvatski jezik s književnošću i ruski jezik) u Zagrebu. Od svojih najranijih dana Božo je pokazivao ljubav prema Hrvatskoj i svom hrvatskom narodu, a poštovanje i pravičnost prema drugima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost i uvjerenja. Njegovi rodoljubni i beskompromisni stavovi bili su magnet u okupljanju prijatelja i suradnika, ali isto tako u očima karijerista i oportunista njegova ljubav za Hrvatsku bila je razlogom za ocrnjivanje, sumnjičenje i optuživanje. U svom zalaganju za ljudsko dostojanstvo i pravdu stvarao je prijatelje i neprijatelje. Još kao student zagrebačkog Sveučilišta nije zbog svojih stavova mogao dobiti mjesto u studentskom domu i zato je, da bi preživio i uspješno završio školovanje, bio prisiljen obavljati najteže fizičke poslove (istovar ugljena iz vagona i slično).

Božo Dugeč

Poslije završenih studija, kao profesor hrvatskog jezika službovao je po raznim mjestima u Hrvatskoj. U svom radu nikada nije pomišljao na osobne probitke, već je nastojao svojim učenicima pružiti što bolju i širu naobrazbu i ojačati u njima osjećaj nacionalne pripadnosti. Među učenicima i u puku Božo Dugeč je bio cijenjen i obljubljen, ali ne i u redovima vladajuće manjine, poltrona i karijerista. U vrijeme Hrvatskog proljeća bio je na strani onih koji su željeli Hrvatsku izvesti na put slobode i demokratskog rasta. U Donjem Miholjcu bio je izabran za predsjednika ogranka Matice hrvatske. Držeći za ono vrijeme neobično smione govore na osnivačkim skupštinama Matice hrvatske širom Slavonije (Našice, Valpovo, Virovitica, Donji Miholjac, Ilok i dr.) i zalažući se za pravo hrvatskog naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini, postao je trn u oku režimskih slugu i meta okorjelim Jugoslavenima i oportunistima za bjesomučne napadaje. Poslije zloglasne sjednice u Karađorđevu 1971. bio je optužen za širenje hrvatskog nacionalizma. Zbog napada i prijetnji da će biti uhićen opravdano je odlučio pobjeći u Njemačku. U odsutnosti je bio osuđen na tri i pol godine strogog zatvora. Čim je stigao na slobodu, iako je morao raditi teške i opasne fizičke poslove u jednoj čeličani, uključio se aktivno u hrvatsku osloboditeljsku djelatnost. Jugoslavija je vidjela u njemu i njegovoj upornosti vlastitu opasnost i zato je 1978. od Njemačke bila zatražila njegovo izručenje. Ono što je u domovini pritajeno priželjkivao i zbog diktature poluotvoreno zastupao, došavši u Njemačku počeo je otvoreno isticati i propagirati.

Zajedno sa svojom suprugom prof. Malkicom Dugeč bez odugovlačenja pridružuje se nacionalno svjesnoj hrvatskoj emigraciji koja otvoreno zastupa i brani ideju hrvatske državne nezavisnosti i narodne slobode. Njih dvoje, bez prigovora pomažu jedno drugome, i cijelo vrijeme nosili su teret hrvatske borbe u želji da hrvatskom narodu pomognu da što prije ostvari svoju slobodnu državu i da se oni, umorni, ali sretni i zadovoljni, povrate u nju. Božo i Malkica shvaćali su teško i mučno stanje u kojem se nalazi hrvatski narod, ali njihova vjera u pobjedu bila je puno veća od poteškoća s kojima su se susretali i svakodnevno hrvali. U njihovu radu Hrvatska je bila i uvijek ostala na prvom mjestu.

Prof. Božo Dugeč je bio razborit u svojim nastupima i u svom djelovanju. Nikada nije nepromišljeno podcjenjivao niti precjenjivao snagu jugoslavenske tamnice. Na proslavi Desetog travnja u Münchenu 7. travnja 1979., govoreći o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti, o našim uspjesima i problemima, o situaciji u kojoj se nalazimo i iz koje želimo izaći, između ostalog Dugeč je rekao i ovo: "A to je vrlo mučan položaj, jer protiv sebe imamo dobro organiziranu propagandnu mrežu jedne diktatorske tvorevine, s brojnim agentima i ubojicama, a s druge strane – nadzor i sumnjičavost organa sigurnosti u zemljama privremenog boravka…, ali se ne moramo i nećemo se nikada pomiriti sa stanjem u kakvom se danas nalazi naša Domovina i hrvatstvo. Za volju nekih velikih ideja, mira u svijetu i 'statusa quo' mi nismo spremni robovati i mi ćemo prinijeti baklju 'balkanskom buretu baruta' i time otvoriti vrata pakla, pa makar nestali do posljednjega". ("Republika Hrvatska", br. 121., str. 17.-18.).

Božo Dugeč je bio hrvatski rodoljub i intelektualac u pravom smislu riječi. Po naravi je bio blag, tih i miran, ali u obrani svojih hrvatskih i političkih stavova uporan i logičan. Bio je dosljedan sljedbenik Starčevićeve političke doktrine. Nikada nije zagovarao nasilje i nepravdu, ali je vjerovao da svi ljudi, pa tako i Hrvati, imaju pravo boriti se svim prikladnim sredstvima za svoj opstanak i svoju državu. Bio je dva puta sabornik HNV-a, dužnosnik UHE, a u času svoje smrti bio je dužnosnik HRD-a "Dr. Ante Starčević" u Stuttgartu. Pisao je u raznim hrvatskim listovima i časopisima. Prije dolaska u emigraciju u Hrvatskoj je bio dopisnik "Večernjeg lista". U časopisu "Republika Hrvatska" objavljivao je političke i satirične članke u kojima je oštro šibao po neprijateljima hrvatske državne nezavisnosti i slobode. Za njega se s pravom može reći da je živio i radio za Hrvatsku. Ona je bila njegov ponos, a njezina sloboda bila bi mu nagrada i plaća koju bi dobio za svoj trud i žrtve. Nije dočekao čas hrvatskog oslobođenja ni zvuke hrvatske na domahu Slobodne Hrvatske i on sada s osmijehom na licu prati hod hrvatskog stroja koji se je uputio u pravcu hrvatskog svanuća.

Preminuo je iznenada u rano jutro 17. ožujka, u vrijeme kad su sabornici Osmog Sabora HNV-a napuštali Stuttgart u kojem su kroz nekoliko dana raspravljali o svojoj i Božinoj Hrvatskoj. Pored supruge Malkice i najbliže rodbine, 22. ožujka 1990. Ispratilo ga je na vječni počinak mnoštvo Hrvata i njegovih osobnih prijatelja iz Domovine i hrvatske dijaspore.

Dragi Božo, počivaj u miru!

Šime Letina