Srbi prešućuju brojne zločine nad Hrvatima

Četnici su koljači koje svecima proglašava Srpska pravoslavna crkva

Srpska službena politika ponaša se po principu “držite  lopova”, što znači da stalno proziva Hrvatsku za ono što je ona radila, radi neprestano i radit će i dalje, jer u Hrvatskoj nema političara koji bi im odrješito, jasno i dovoljno glasno odgovorio istom mjerom! Odgovaramo mi obični mali ljudi u svakodnevnom kontaktu s velikosrbima na društvenim mrežama. Međutim, Srbi su toliko medijski instrumentalizirani, a pogotovo istupima svojih političara, da nikakvi argumenti ne pomažu, ponavljaju mantre kojima ih stalno kljukaju njihovi političari i SPC.

Hrvatski političari umjesto da iznose argumente kojih je puna povijest, izabiru šutnju, ne želeći se zamjeriti “braći Srbima” jer još uvijek boluju od yugo sindroma – bratstva i jedinstva! Svaku obljetnicu, svako obilježavanje nekog događaja Srbi koriste za ponavljanje uvijek istih floskula, kao pokvarena gramofonska ploča. Tako je bilo i na obilježavanju ovogodišnje obljetnice proboja iz logora Jasenovac. Izjave hrvatskog političkog vrha već sam kritizirala, a sada ću i izjave srpskog političkog vrha, njihove su ipak mnogo gore! Aleksandar Vučić u povodu tzv. Dana sjećanja na žrtve Jasenovcau spomen parku u Srijemskoj Mitrovici kaže: “Srbija ne će zaboraviti nijedan logor, nijednu grobnicu i nijedan zločin, niti imena onih koji su provodili državnu politiku istrebljenja srpskog naroda u vrijeme NDH. Nerijetko smo se stidjeli da to kažemo, nerijetko smo prikrivali, plašeći se da nekog ne uvrijedimo, plašeći se da nas netko poprijeko ne pogleda ili da nam neku težu riječ ne izgovori“. Dodao je Vučić i ovo: „Nikada ne smijemo i ne ćemo zaboraviti ni Gradinu, Jasenovac, Jadovno, Drakuliće, Motke, Šargovac, nijedan logor, nož, malj, metak, nijednu grobnicu, nijedan zločin, niti jedno ime onih koji su provodili državnu politiku istrebljenja čitavog jednog naroda, srpskog. Nemamo na to pravo jer bi na taj način okrenuli glavu od istine, pravde, slobode, vlastitog postojanja, pa i samog Boga u čije ime su nas ubijali“. Vučić je poručio da šutnje o zločinima nad Srbima više ne smije biti te da se više nikada ne smiju dogoditi Jasenovac i Oluja.

Nekoliko povijesnih činjenica koje demantiraju Aleksandra Vučića. Te Vučićeve priče su čista laž, velikosrpska laž! Manipuliranje u svrhu poticanja mržnje i predstavljanja Srba kao žrtve, a sotoniziranje Hrvata kao zločinaca. Srbi, a i on sam, veliki su slijednici ideje Velike Srbije. U ostvarenju te ideje ne biraju se ni načini, ni sredstva, jer znaju kako cilj opravdava sredstva! Aleksandar Vučić pokušao je zanijekati da pripada četničkom pokretu, ali unatoč snimki koja postoji kao dokaz,  on i dalje priča svoju priču. Godine 1844. napisano je »Načertanije« Ilije Garašanina, prvi dokument o velikosrpskom osvajanju susjednih zemalja. Načertanije negira Hrvate kao narod, jer su oni za njih pokatoličeni Srbi, što je povijesna besmislica. Načertanije je pokazalo da se velikosrpstvo može uspješno skrivati iza jugoslavenske maske, odnosno da ta dva pojma mogu biti sinonimi za tlačenje nesrpskih naroda! Velikosrpska organizacija Crna ruka stajala je iza Sarajevskog atentata na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, putem članova “Mlade Bosne”, što je bio okidač za početak Prvoga svjetskog rata.

Četnički pokret je bio instrument vladajućih u Srbiji sa kojim su htjeli ostvariti Veliku Srbiju. Od samog osnivanja prate ih zvjerstva, ubojstva i klanja,  koja su ostajala za njima. Već u tijeku Prvoga svjetskog rata Velike sile, Engleska, Francuska i Rusija dijelile su Austro-Ugarsku monarhiju. Londonskim ugovorom, potpisanim  26. travnja 1915. privolile su Italiju da uđe u rat na njihovu stranu, a za uzvrat dali joj Istru, otoke Cres i Lošinj, Zadar, Palagružu i Lastovo. Tu je Srbija očekivala dio kolača, ali nije dobila koliko je očekivala. Zato je dobila u jugoslavenski zagrljaj Hrvatsku 1918. godine.

Hrvatske žrtve centralističkog, unitarističkog, velikosrpskog jugoslavenskog režima

Prosinačke žrtve – Među dijelom hrvatske javnosti nezadovoljstvo novom državom iskazalo se na samom početku zajedničke države, pa 5. prosinca 1918. građani izlaze na ulice Zagreba tražeći stvaranje samostalne hrvatske države, što je ugušeno u krvi. Poznate prosinačke žrtve. Na Trgu bana Jelačića ležala su tijela 15 domoljuba. Pali su kao prve žrtve surovosti režima velikosrpske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Atentat u skupštini – Već  u prvim danima nakon završetka rata, pale su prve žrtve, a past će još i u samoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela.

Sibinjske žrtve- Dana 19. veljače 1935. u Sibinju pored Slavonskog Broda mučki su ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatski raspoloženog režima Kraljevine Jugoslavije. Ubijeno je njih osmero,  a dan kasnije još šestero iz obližnje Gornje Vrbe i Ruščice. U nedjelju, 17. veljače 1935., održana je u Sibinju po odobrenju vlasti proslava Papinog dana (proslave godišnjice izbora pape). Župnik Mihovil Praskić krenuo je praćen sa desetak zaprežnih kola s župljanima njegove župe i ostalim vjernicima u Oriovac posjetiti tamošnjeg župnika, svoga znanca i prijatelja. Prolazeći kroz Andrijevce, Stari Slatinik, Brodski Stupnik i Radovanje, sudionici tog pohoda pjevali su pjesme nacionalnog sadržaja te izvikivali podršku dr. Mačeku i slobodnoj Hrvatskoj. Srpski žandari maltretirali su sutradan stanovnike zbog toga, uhićivali i seljaci su se pobunili. Žandari su pucali na nenaoružane seljake i to dum, dum mecima te osmoricu ubili

Senjske žrtve – Dana 9. svibnja 1937. u Senju se u organizaciji HSS-a održao narodni zbor u spomen Matiji Gupcu i braći Radić, a okupilo se nekoliko tisuća ljudi. Političari su držali govore protiv tadašnjeg protuhrvatskog režima, a u povorci se među mnogima našao i kamion sa 33 mlada Gospićana i Gospićanke. Pjevale su se hrvatske domoljubne pjesme, a u jednom trenutku, po naredbi zapovjednika žandara, kaplar Besedić počeo je pucati, a za njim se povelo nekoliko desetaka žandara. Mnogi su ranjeni, a sedam Gospićana poginulo je. Taj tragični događaj ostao je zabilježen u povijesti kao “Senjske žrtve”, žrtve državnog terora Kraljevine Jugoslavije. Nitko nikada nije osuđen za smrt nedužnih i nenaoružanih ljudi. Svi ti događaji odvijali su se kada nije bilo ni ustaša, ni NDH, ni srpske ugroženosti, već naprotiv ugrožen je bio opstanak hrvatskog naroda u toj i takvoj državi.

Jugoslavija (Kraljevina SHS) je stvorena 1. prosinca 1918., a već četiri dana kasnije na glavnom zagrebačkom trgu ležala su tijela pobijenih Hrvata. Srbija je dala navijestiti što će nova država Jugoslavija biti za Hrvate – klaonica i mjesto zatiranja. To je i bila cijelo vrijeme postojanja do njenog raspada u krvi 1990. godine. Četništvo je bilo oslonac velikosrpskog režima i kao takvo direktno podržavano od njega. Četnici su i članovi srpske vojne organizacije sa izrazitim velikosrpskim, nacionalističkim i šovinističkim  ciljem. I nisu ubijali samo nesrbe, već su ubijali i Srbe, pa i samog kneza i kneginju!

Biseri srbijanske premijerke

Premijerka Srbije Ana Brnabić, koja negira genocid u Srebrenici, dijeli lekcije o Jasenovcu i Bleiburgu. „Za nevjerovati je, ali živimo u vrijeme kada mnogi umanjuju Jasenovac, a veličaju Bleiburg”, rekla je ona i dodala: „Zahtijevamo od vlasti država članica Europske unije da ne dozvole neonacističke proslave slijednika ustaškog pokreta, jer je upravo EU nastao na temeljima antifašističke borbe i uništenja političkih tvorevina nacizma”. Po njezinim riječima, ne smije se dozvoliti da se zločin zaboravi, premda su “desetljećima razni – i ljudi i sustavi – pokušavali da na razne načine zataškati činjenice o masovnosti i surovosti jasenovačkog sustava ustaških koncentracijskih logora“. To je, po njezinoj ocjeni, dovelo do toga da se danas “relativizira karakter Nezavisne Države Hrvatske kao jedne od najužasnijih tvorevina nacističkih vlasti u Europi toga vremena“. Što se srbijanska premijerka ima miješati u unutarnje uređenje države Hrvatske? S kojim pravom? Nije Hrvatima glavni grad Beograd, ne pita se više Beograd, iako Milorad Pupovac pita Beograd, ide na instrukcije u Beograd! I da hrvatski saborski zastupnici štite interese Hrvatske, pozvali bi ga na odgovornost i zbog prelaska državne granice sada u vrijeme zaraze koronavirusom. I Brnabićka i Pupovac „zaboravljaju“ da nisu Hrvati dolazili ratovati u Nedićevu užasnu nacističku tvorevinu, nego su četnici ratovali u Hrvatskoj, klali i činili strašna zvjerstva. Malo je kome poznato da su četničke organizacije stvarane u Hrvatskoj odmah nakon uspostave i proglašenja Kraljevine SHS,u dosadašnjoj jugoslavenskoj historiografiji nametnuto je mišljenje da su četnici za vrijeme Drugoga svjetskog rata, odnosno nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske nastali i bili reakcija na ustaške represalije prema Srbima. To povijesno nije točno i ne odgovara povijesnoj istini, ustvari radi se o namjernom i politički tendencioznom iskrivljivanju povijesti u ideološke svrhe u cilju ocrnjivanja Hrvata i zatiranja ideje hrvatske državnosti. Nitko ne može tvrditi da su četnici u NDH nastali kao reakcija na ustaško ponašanje prema pravoslavnima, štoviše ustaška reakcija 1941. uvelike je potaknuta ponašanjem Srba i četničkih organizacija u vrijeme Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije. Postoji mnogobrojna dokumentacija koja je dokazuje postojanje četničkih organizacija u Hrvatskoj, duboko u hrvatskom etničkom prostoru odmah od 1918.

Tvrdnja da su četnici odgovor na ustaške represalije je lažna! Upravo obrnuto!I ne rade trenutno Hrvati reviziju povijesti kako neki “ugroženi” kukaju, a pridružio im se nažalost i hrvatski „premijer“, nego su je Srbi, jugoslaveni i komunisti već odavno lažirali, Oni nas već 75 godina lažu. Vrijeme je da istina konačno izađe na svijetlo dana. Povijest je postojala i ne može se mijenjati, može se samo lagati.

Lili Benčik