IDS favorizira manjinske Talijane

Od kako Istrom vlada IDS po Hrvate je gore nego za 21-godišnje Mussolinijeve vladavine

 

 

Istarski demokratski sabor je, uz pomoć vladajućih iz Zagreba, većinski hrvatski narod u Istri sveo na status manjine. Ono što nije uspjelo Benitu Mussoliniju od 1922. do 1943., za vrijeme talijanske okupacije ovoga dijela Hrvatske, uspjelo je IDS-u za vrijeme hrvatske vlasti u državi Hrvatskoj!

Prava manjina dovedena su do apsurda, jer jedna nacionalna manjina izbacuje jezik i kulturno nasljeđe matičnoga naroda zemlje, u kojoj sama ostvaruje punu kulturnu autonomiju i sva svoja ljudska i manjinska prava prema najvišim danas u svijetu poznatim standardima zaštite! Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je diskriminirajući (pozitivna diskriminacija) i potpuno je nepotreban. Prema Ustavu u RH vlada sloboda, jednakost i nacionalna ravnopravnost.

 

Pitanje br. 1: Zbog čega onda posebno prava manjina, kada vlada nacionalna ravnopravnost matičnog naroda i manjina?

Ustav RH

Članak 3.

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Članak 5.

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.

Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

Članak 14.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.

 

Pitanje br. 2: Zašto poseban Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina kada u temeljnim odredbama Ustava RH piše: »Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.«

Navedene su sve manjine kojima se jamči ravnopravnost i ostvarivanje nacionalnih prava s građanima hrvatske narodnosti. Nema  nikakve potrebe za posebnim ustavnim zakonom o pravima manjina kada su ravnopravni građani RH i imaju sva prava zajamčena Ustavom RH kao i građani hrvatske narodnosti. Svi navedeni članci Ustava RH definiraju hrvatsku državu u kojoj su „Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost…“ temelj za tumačenje Ustava.

 

Pitanje br. 3: Čemu onda poseban Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, kada svi u RH imaju ista prava po članku 14. kada „svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.“

 

Pitanje br. 4: Zbog čega onda članak 15. Ustava RH, ako su već u temeljnim odredbama Ustava RH nabrojane sve nacionalne manjine kojima se „jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.“?

Članak 15.

U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina. Ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje se ustavnim zakonom koji se donosi po postupku za donošenje organskih zakona. Zakonom se može, pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor. Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija. I ne samo da je članak 15 Ustava RH nepotreban, već je i diskriminirajući, što je ustvrdila i Venecijanska komisija.

Venecijanska komisija kao savjetodavno tijelo Vijeća Europe prije nekoliko godina donijela je preporuku da države članice Europske unije nisu dužne imati zasebne parlamentarne zastupnike nacionalnih manjina. Ta preporuka pojašnjava se činjenicom da zemlje članice Europske unije imaju riješeno pitanje nacionalnih manjina te je njihova prisutnost u parlamentima potpuno nepotrebna i kontraproduktivna, jer time pripadnici nacionalnih manjina kao građani ostvaruju dvostruko pravo glasa.

Venecijanska komisija je savjetodavno tijelo Vijeća Europe za ustavna pitanja. Osnovana je u svibnju 1990. godine. U trideset godina svoga postojanja Komisija je daleko premašila svoju prvotno zamišljenu ulogu, pružanje ustavnopravne pomoći zemljama u tranziciji. Izrasla je u respektabilno stručno tijelo, koje svjedoči i sudjeluje u gotovo svim procesima ustavnih reformi koje su se odvijale i koje se odvijaju u Europi od pada komunizma do danas.

 

Primjer diskriminacije i nakaradnosti Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama

 

U skladu s odredbama članka 19. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Pripadnici nacionalnih manjina, biraju najmanje pet a najviše osam svojih zastupnika u posebnim izbornim jedinicama, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor, a čime ne mogu biti umanjena stečena prava nacionalnih manjina. U članku 19. Ustavnog zakona, u utvrđivanju jamstva pripadnicima nacionalnih manjina na pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru, uvedena dva modela pozitivne diskriminacije za nacionalne manjine, koji se razlikuju ovisno o tome, sudjeluje li određena nacionalna manjina u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sa više ili manje od 1,5 posto. Navedenom odredbom propisano je da se pripadnicima nacionalnih manjina koje na dan stupanja na snagu izmjena Ustavnog zakona u stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5 posto stanovnika jamči najmanje tri zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, temeljem općeg biračkog prava, a sukladno zakonu kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor. S obzirom na to da je moguće da pripadnici nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5 posto stanovnika ne bi svoje pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru mogli ostvariti (samo) posredstvom općeg biračkog prava, sukladno odredbi članka 15. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske, novom odredbom članka 19. stavka 3., osiguralo im se i posebno biračko pravo. Znači pripadnici manjina imaju veća prava od većinskog naroda i to se omotano u celofan naziva pozitivna diskriminacija?

 

Dakle Ustavni zakon jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost. Zastupljenost  ne znači da predstavnici nacionalnih manjina imaju i ostvaruju opći politički mandat te da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat. Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor nije definirao pojam zastupljenosti te utvrdio znači li zastupljenost da zastupnik nacionalnih manjina ima opći politički mandat i ako da, kad i pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine ostvaruje opći politički mandat, a kad ta zastupljenost znači savjetodavni karakter bez prava općeg političkog mandata. Političkom trgovinom zastupnici nacionalnih manjina uspjeli su u Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor ostvariti pravo na izbor osam zastupnika nacionalnih manjina i to

– pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor;

– pripadnici mađarske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici talijanske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor i

– pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor izigrava i poništava volju birača.

Zastupnici nacionalnih manjina su  njime dobili na političkom značaju  koji ne bi trebali imati i dodatno pokazuju kako se i izigrava i poništava volja birača i odstupa od utvrđenog ustavnog načela općeg i jednakog biračkog prava iz članka 72. Ustava RH.

Članak 72.

Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem.

Zastupnici nacionalnih manjina nemaju niti ostvaruju opći politički mandat da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

U Europskoj uniji zajamčena zastupnička mjesta, prema Europskom centru za pitanja manjina (ECMI), imaju manjine u Belgiji, Danskoj, Finskoj, Sloveniji i Hrvatskoj. U Belgiji i Finskoj samo je jedno mjesto rezervirano za manjinske zastupnike, u Sloveniji dva, u Danskoj četiri, a u Hrvatskoj čak osam. Najsličniji Hrvatskoj je slovenski model u kojem se zastupnici talijanske i mađarske nacionalne manjine biraju relativnom većinom u posebnim jedinicama iako su malobrojniji od Srba, Hrvata i Bošnjaka, a pravo na zastupnika ostvarile su kao autohtona manjina.

Na privilegiranost i nadzastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u hrvatskom političkom životu upozorila je prošle godine i građanska inicijativa Narod odlučuje prikupljanjem potpisa i pokušajem održavanja referenduma, među ostalim, usmjerenog na reduciranje prava i broja manjinskih parlamentarnih zastupnika. Inicijativa nije uspjela prikupiti dovoljan broj potpisa za održavanje referenduma koji je imao za cilj sprječavanje neopravdano ogromne uloge manjinskih parlamentarnih zastupnika u hrvatskom političkom životu.

Htjelo se onemogućiti njihovo sudjelovanje u kreiranje parlamentarne većine tako da se Ustavom regulira kako oni ne mogu glasovati o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna, odnosno, smanjiti broj zastupnika nacionalnih manjina na najviše šest s postojećih osam.

Iako referendumska inicijativa nije uspjela, posljednja zbivanja i kalkulantski odnos zastupnika SDSS-a te najnovije optužbe na račun hrvatske države koje je nedavno izrekao Milorad Pupovac  i Furio Radin, te njihovi stalni novi neopravdani zahtjevi, poput sudjelovanje manjina u popisu stanovništva, stavljaju pitanje odnosa manjina prema većinskom narodu u fokus javnosti. Posebna , dodatna prava, dvojezičnost, financiranje iz Proračuna, sve to izaziva ogorčenje, poniženje i diskriminaciju kod većinskog hrvatskog naroda.

 

Lili Benčik