Zatvorski sukobi s jugoslavenskom mafijom

Milan Dorič – dvostruki agent – jugoslavenski i njemački

Kako sam već napomenuo u objavi, 16. ožujka 1989. slomio sam obje podkoljenične kosti lijeve noge igrajući nogomet na zatvorskom dvorištu. Dvaput sam operiran u lokalnoj, civilnoj bolnici u Mannheimu (o tome ću posebno pisati) i nakon nekoliko dana prebačen u zatvorsku bolnicu Hohenasperg kod Stuttgarta.

Kad su kosti na nozi zarasle, premda sam još uvijek mogao hodati samo sa „štakama“, na vlastiti zahtjev vraćen sam u zatvor. Tamo me dočekalo iznenađenje – nekoliko ćelija do moje doselio se Mirko Mirčeta Đurišić, brat Predraga Dade Đurišića, jednog od najbližih suradnika vođa jugoslavenske mafije u Njemačkoj Ljube Magaša Zemunca i Rade Ćaldovića Ćente. „Dadu“ sam upoznao nekoliko godina ranije u zatvoru Stammheim kod Stuttgarta, gdje je čekao suđenje zbog neke pljačke. I „Mirčeta“ je bio osuđen zbog sudjelovanja u nekoj drugoj pljački. Mirko „Mirčeta“ i Predrag „Dado“ Đurišić hvalili su se da su unuci zloglasnog Pavla Đurišića, četničkog vojvode iz Crne Gore.

Milan Dorič

Prije nego što sam završio u bolnici, pisao sam redakciji njemačkog časopisa „Der Stern“ kao reakciju na članak objavljen 12. siječnja 1989. u tim novinama „Lov na jugo-mafiju“ („Jagt auf Jugo-Mafia“), u kojem sam pored ostaloga naveo: „Nije nezanimljivo nadopuniti vaš članak 'Lov na jugo-mafiju' time da određene grupe jugoslavenskih kriminalaca povezane s jugoslavenskim tajnim službama, koje nemali broj jugoslavenskih kriminalaca koristi za prljave poslove, poput ubojstava kritičara režima, prijetnje i ucjene s političkom pozadinom itd. Kao protuuslugu ne bivaju progonjeni kad se vrate u Jugoslaviju, a neki uživaju povlastice da jugoslavenske vlasti ignoriraju međunarodne tjeralice za njima“.

Neposredno nakon povratka u Mannheim više suzatvorenika izvijestilo me da bi se trebao pripaziti Đurišića, jer ga neki "jugovići" podgovaraju na fizički napad na mene zbog moga političkog djelovanja iz zatvora. To je bio razlog, s obzirom da sam još uvijek bio polupokretan, iz zatvorske sportske dvorane pribavio jednu željeznu šipku da se u slučaju potrebe mogu obraniti. Međutim, netko je to primijetio i prijavio, pa su zatvorski stražari 7. srpnja 1989. pretražili moju ćeliju i pronašli je. Odmah su mi određene disciplinske mjere potpune izolacije. Zahvaljujući zatvorskom župniku Herbertu Volzu kojemu sam objasnio pozadinu oko željezne šipke, da sam je pribavio isključivo za samoobranu, ali i da je smještanje Mirčete Đurišića u moju blizinu bila očita provokacija jednog člana zatvorske uprave koji je bio povezan s jugoslavenskim konzulom u Mannheimu, već slijedećega dana prešutno su ukinute mjere protiv mene, a Đurišić je prebačen na drugi zatvorski odjel.

Poznati njemački časopis „Der Spiegel“ objavio je 20. studenoga 1989. članak pod naslovom „Kriminalitet: istražitelji bespomoćni protiv jugoslavenske mafije“ („Kriminalität: Fahnder machtlos gegen Jugoslawen-Mafia”. Taj članak sam iskoristio kako bi upozorio uredništvo „Der Spigela“, ali i širu njemačku javnost u slučaju objave njegova pisma, na činjenicu da srpski mafijaši najuže surađuju s jugoslavenskom Udbom. „Der Spiegel“, naravno kao i prethodno „Der Stern“, nije objavio taj dopis, ali jest u prijevodu nekoliko hrvatskih emigrantskih listova. U tom dopisu među ostalim sam napisao: „Sigurno je da će organizirani kriminal, posebice onaj koji glavne izvore zarade crpi iz trgovine drogama, biti jedan od glavnih neprijatelja s kojim će ne samo SR Njemačka, već i čitava Europska zajednica u skoroj budućnosti oštro obračunavati (…) Ne treba smetnuti s uma niti činjenicu da je srpska udba, dok je bandom upravljao 'Ljuba Zemunac', pružala članovima bande i čitavoj bandi logističku podršku, te dojavljivala informacije o mogućim opasnostima itd., kao i na druge načine usmjeravala funkcioniranje mafije“.

Suradnik slovenske Udbe pod pseudonimom „Pogan“ (pravoga imena Milan Dorič; raniji pseudonimi „Hanzi“ i „Flora“) dojavio je 2. siječnja 1990. svojim šefovima u Ljubljani da je taj članak naljutio Radu Čaldovića – Čentu i da on „sada preti Hrvatima“, a posebno naglašava kako „veruje, da je Vukušić to pisao po nalogu domačina“, t.j. njemačke tajne policije. Interesantno je što Dorič, kao dvostruki agent – jugoslavenski i njemački (bio je suradnik njemačke kontraobavještajne službe Bundesamt für Veraffunsschutz – BFV) – svojim udbaškim šefovima u Sloveniji plasira informacije o meni kao suradniku njemačke tajne policije. Kako je Ljubljana te informacije prosljeđivala u Beograd, gdje je u to vrijeme stolovao Zdravko Mustač, a Beograd o njihovom sadržaju informirao Zagreb, odnosno Josipa Perkovića, nastala je legenda o meni kao "njemačkom čovjeku". Nakon izlaska iz zatvora sredinom ožujka 1991. nikada više nisam čuo za Mirčetu Đurišića, ali sam iz medija saznao da je njegov brat Predrag „Dado“ Đurišić ubijen 20. siječnja 1992. u Offenbachu, kao i Rade Ćaldović Ćento 15. veljače 1997. u Beogradu.

Bože Vukušić, https://www.facebook.com/Bo%C5%BEe-Vuku%C5%A1i%C4%87-106855897725612, (iz memoarske knjige u pripremi)