Pucanj opomene na Trgu sv. Marka

Milanović: Nitko ne može povjerovati Plenkoviću da ništa nije znao

• Ranjavanje 31-godišnjeg policajca Oskara Fiurija na Markovu trgu od strane 22-godišnjeg Danijela Bezuka daleko je više od pokušaja ubojstva. Taj bezobzirni čin mladića od Kutine može se i mora sagledati s više razina. Ovdje nikako ne smijemo Bezukovo pucanje na policajca, a nakon toga i njegovo samoubojstvo, gledati očima vladajućih, a i oporbenih političara. I jedni i drugi žele na tom žalosnom činu zaraditi političke bodove. Oporbenjaci žele krivicu svaliti na vladajuću, kako dobro kažu Hrvoje Zekanović i Miroslav Škoro iz Domoljubne koalicije, srpsko-hrvatsku koaliciju (HDZ + SDSS), dok vladajući nastoje taj Bezukov čin iskoristiti za obračun s oporbom kroz dodatni pritisak na sve Hrvate koji nikako ne prihvaćaju izbornu izdaju Andreja Plenkovića nakon prošlih izbora za Hrvatski sabor. A činjenica je da 99 posto Hrvata, koji su na prošlim izborima dali glas za HDZ, ni u snu nisu mislili, a još manje željeli, da će ovdašnji Plenkovićev izdajnički HDZ formirati vlast s velikosrbinom Miloradom Pupovcem i političkom strankom koju su osnivali pobunjenički srpski političar Jovan Rašković ("Srpska demokratska stranka", osnovana 17. II. 1990.) i ratni zločinac Goran Hadžić ("Samostalna demokratska srpska stranka", nastala 5. III. 1997. u Vukovaru spajanjem Raškovićeva separatističkoga SDS-a i "Samostalne srpske stranke" srpskih secesionista iz Zagreba). U tom grmu leži zec. To je osnova iseljavanja Hrvata iz Hrvatske u vrijeme dok Hrvatskom već pet godina vlada Andrej Plenković. Tu trebamo tražiti sve ono loše što se posljednjih godina odvija u Hrvatskoj, od neviđene otimačine privatnoga vlasništva (Agrokor), bez obzira kako je on došao do njega, preko političko-sudskoga progona čelnika maksimirskog prvoligaša i Hrvatskoga nogometnog saveza, iseljavanja pola milijuna Hrvata zadnje četiri godine, ovrha nad sirotinjom, pa sve do pojedinačnoga pokušaja ubojstva ispred Banskih dvora.

Cijela priča oko ranjavanja policajca kod crkve sv. Marka na Gornjem gradu ima i humano-zdravstvenu pozadinu. Posebno zabrinjava što ni nakon pola sata hitna pomoć nije stigla pomoći teško ranjenom policajcu. I da se tu slučajno nije zateklo sanitetsko vozilo iz Zaboka policajac je mogao iskrvariti, na što ukazuju u Nacionalnom sindikatu policije MUP-a. Ovo je svakome jasno da je odgovornost na Ministarstvu zdravstva na čijem se čelu nalazi, blago rečeno kontroverzni, ali i samoljubivi ministar Vili Beroš, na što upozoravaju iz policijskoga sindikata pitajući "tko će odgovarati zbog neadekvatne procjene stanja sigurnosti i rizika, ne planiranja mjera, radnji i potrebitih resursa u svrhu osiguranja policajaca na radnom mjestu?"

Nakon dva dana premišljanja nesamokritični predsjednik Hrvatske vlade i HDZ-a optužio je sve druge samo ne sebe i svoje servilne i bezosjećajne suradnike. Plenković je sjednicu Vlade započeo neprimjerenom tvrdnjom da mladićevo ranjavanje policajca na Markovom trgu "ima elemente terorističkog akta". Još je dodao: "Ovo je ozbiljna situacija koja zahtijeva da institucije, ali i društvo u cjelini, ispita razloge i motive ovakvog čina pred Vladom. On odudara od onoga što smo vidjeli u 30 godina demokracije u Hrvatskoj". I to bi djelomično moglo biti točno, i to u onom dijelu Plenkovićeve tvrdnje da je nakon ovoga pucanja usred Zagreba "ozbiljna situacija", ali nikako se ne slažemo s najavljenom prijetnjom predsjednika HDZ-a i Vlade da je u pitanju "teroristički čin". Prije bi se moglo reći, kako je prije Plenkovićeve prijetnje izjavila saborska zastupnica Domovinskog pokreta Karolina Vidović Krišto, da je Bezukov neprihvatljivi čin na tragu onoga što je 16. siječnja 1969., nakon invazije vojske pet država članica komunističkog Varšavskog ugovora, poduzeo češki 20-godišnji domoljub Jan Palach. Mladi Čeh se samoinicijativno zapalio na središnjem praškom trgu i time se suprotstavio okupatorskoj politici "ograničenoga suvereniteta" sovjetskoga diktatora Leonida Iljiča Brežnjeva. A prema onome što je Danijel Bezuk prije napada na policiju i samoubojstva napisao na društvenim mrežama »Dosta je bilo prijevara i bezobzirnog gaženja ljudskih vrijednosti bez odgovornosti«, svatko imalo samokritičan u i na vlasti trebao bi na trenutak zastati, razmisliti i pokušati shvatiti smisao ovih nekoliko napisanih riječi mladoga Hrvata.

A Plenkoviću, što je svima već jako znano, upravo manjka samokritike. Umjesto samokritike i nužnoga preispitivanja razloga ovoga neprimjerenog Bezukova čina, kao i iseljavanja stotina tisuća mladih Hrvata zadnjih četiri godine diljem svijeta, Plenković lamentira ne samo o "terorističkom činu", nego ide dalje i govori o "radikalizaciji hrvatskoga društva". I tu se Plenković pokazuje u svome najcrnjem autokratskom izdanju. Izjavljuje: »Siguran sam da će nadležne službe ispitati kako je došlo do radikalizacije ovog mladića. Vidjet ćemo tko je na njega utjecao, iz kojih izvora se napajao informacijama i tako dalje. Vidjet ćemo i koji su akteri u političkom životu u Hrvatskoj koji šire mržnju«, što je prijetnja neistomišljenicima. Tim riječima i tom prijetnjom svima onima koji ga opravdano prozivaju da je najveći krivac za iseljavanje mladih Hrvata, za uništavanje hrvatskoga gospodarstva u vrijeme tzv. korona krize, za protuzakonito otimanje Agrokora njegovom privatnom vlasniku, za progone športskih, prije svega uspješnih nogometnih dužnosnika, za podilaženje protukršćanskim i protucivilizacijskim svjetskim globalizacijsko-mondijalizacijskim krugovima, za nasilnu uvedbu protukršćanskih, protuljudskih i protucivilizacijskih zakona i propisa iz liberalnih država i krugova, za poticanje nepotizma i autokracije u svim sferama hrvatske države, za svakodnevno rastakanje preostaloga zdravog tkiva u hrvatskome društvu…, Plenković prijeti i javno poziva policiju i tajnu službu da utvrde tko su "poticatelji na mržnju" i vraća nas u olovna jugokomunistička vremena. To je klasična zamjena teza. To je bezočan i bezobziran pokušaj skidanja odgovornosti sa sebe. To je potez očajnika.

• Iako Andreju Plenkoviću podložni i kupljeni mediji, koji – kako točno kaže već spomenuta Karolina Vidović Krišto, ne posluju i ne žive od svoga rada, nego su financirani iz državnoga proračuna – uvjeravaju i lažu Hrvate da je u državi sve bajno, lijepo i ružičasto, možemo biti sretni što odjednom imamo Zorana Milanovića, koji je u nekoliko zadnjih tjedana – iz dana u dan – izravno i neizravno, razorio i Plenkovića, i njegove nesavjesne pobočnike u personama Željka Reinera, Vilija Beroša, Gordana Jandrokovića, Dražena Bošnjakovića, Marija Kapulice, Darija Hrebaka, Branka Bačića, Ante Sanadera, Zdravke Bušić, Tome Medveda, Olega Butkovića, Nine Severine Obuljen Koržinek, Marka Pavića, Dubravke Šuice i dr. Milanović govori ono što svi znamo, a u nemogućnosti smo doprijeti do svih hrvatskih građana. Milanović govori ono što većina Hrvata zna i misli i sa čime se ne slaže. Milanović je u nekoliko tjedana razorio vladajuću kliku i one koji su desetljećima rastakali zdravo hrvatsko tkivo i lažnim svjedočenjima na međunarodnim sudovima ocrnjivali i rušili hrvatsku državu na čijem su čelu neki od njih bili i predsjednici! I zato ne moramo se čuditi kada jedan višedesetljetni jugoslavenski, a to znači protuhrvatski visokorangirani političar, Budimir Lončar, dobiva medijsku pozornost za širenje svojih jugo-laži u već spomenutim medijima koji ne žive od svoga rada, nego su financirani iz hrvatskoga proračuna. Umjesto da je blago ili žešće lustriran, on i danas, prije svoga 97. rođendana, veliča Jugoslaviju i napada hrvatsku državu. O, Bože, što li nam sve čine!?

Da nije Milanovića, ne bismo danas također znali da je Dalija Orešković radila za Janaf i živjela od Janafa, a kada je izbila afera ponašala se kao da se to nje ne tiče. Nadalje, svi smo znali da je Žarko Puhovski 1972. lažno svjedočio protiv studentskih vođa u Hrvatskom proljeću, te da je nakon Oluje i vojnoredarstvene pobjede Hrvatske vojske nad srpskim agresorom u Den Haagu višekratno lažno svjedočio u korist agresorske Srbije. O tomu se potiho govorilo, ponešto i pisalo, ali Žarko je i dalje radio po svome. Sada, nakon što ga je javno ne samo razobličio, nego i razotkrio aktualni hrvatski predsjednik, nitko više ne će Puhovskom niti riječi vjerovati. Milanović je isto tako do kraja razobličio i razotkrio Andreja Plenkovića. Sjećamo se kako je prije nekoliko tjedana Plenković izjavio da "ništa ne zna" oko afere Janaf, jer da se on ne miješa u rad policije, tajnih službi i sudbene vlasti. A, sada, kada je pucanj bio uz zidine njegove palače, odjednom on želi sve znati. To je potvrda kako je tada lagao da "ništa ne zna" i potvrda da sve laže. To i Milanović kaže: »Zar smatrate da je normalno da predsjednik Vlade, šef izvršne vlasti ne zna, da njegov ministar unutarnjih poslova (Davor Božinović), da njegov ravnatelj policije (Nikola Milina), koji je odabran njihovom voljom, da oni ne znaju što se događa i da je normalno da se nakon toga tom čovjeku (Dragan Kovačević) daje još jedan mandat, da se ugrožava poslovanje te tvrtke (Jadranski naftovod) i sve buduće javne nabave«. Istraga u aferi Janaf trajala je godinu dana i nitko ne može povjerovati Plenkoviću da ništa nije znao. I zato Milanović ide dalje u Plenkovićevoj razgradnji pa kaže: »Tu dolazimo do toga da se predsjednika Vlade tretira kao sumnjivca koji će ako nešto sazna ugroziti istragu. Ma nemoj, a upućen je u sve moguće druge državne tajne, puno veće od te, da prostite, pišljive istrage«. A kada bi i povjerovali u nemoguće, u te Plenkovićeve laži, onda je još više kriv, jer je početkom ove godine stavio pečat na Kovačevićev reizbor na čelu Janafa i time, kako kaže predsjednik države Milanović, "izazvao ogromne financijske gubitke za tu kompaniju".

• Prije tri godine engleski pisac, stručnjak za sigurnost i urednik utjecajnog britanskog magazina The Economist, Edward Lucas (3. V. 1962.), za drugi utjecajni britanski list, The Times, izjavio je "kako se gospodarstvo Rusije temelji na nepoštenim prihodima od vađenja i prodaje prirodnih resursa". Nije to nikakva novost. Ta je izjava na tragu Sir Halforda Johna Mackindera (Gainsborough, 15. II. 1861. – Parkstone, 6. III. 1947.), engleskoga geografa i jednog od osnivača geopolitike, koji je još 1904. formulirao teoriju Heartlanda ("Svjetski otok", koja se temelji na ovoj njegovoj izjavi: "Tko vlada istočnom Europom zapovijeda Heartlandom. Tko vlada Heartlandom zapovijeda Svjetskim otokom. Tko vlada Svjetskim otokom zapovijeda svijetom". Ta Mackinderova postavka u članku "The Geographical Pivot of History" (Geografski stožer povijesti) otprije 116 godina očito je i danas aktualna jer zapadni geopolitičari, geostratezi, političari i politički analitičari smatraju da je Rusija i dalje ne samo političko središte svijeta. Tu je Mackinderovu geopolitičku teoriju kasnije doslovno prihvatio njemački kancelar Adolf Hitler (Braunau, 20. IV. 1889. – Berlin, 30. IV. 1945.) kroz njemačku riječ Lebensraum (hrv. životni prostor), čime je pokušao opravdati širenje Njemačke na istok, a time i na Rusiju, odnosno na Heartland. Uvijek su kroz povijest postojale političke i druge namjere za širenjem prema Heartlandu, pa tako i danas. Međutim, u sličnu osvajačku priču – dakako, na sasvim drugi, sofisticiraniji način – uključio se i aktualni papa Jorge Mario Bergoglio (Flores, 17. XII. 1936.). Naime, papa Franjo je početkom listopada ove godine u novom encikličkom obraćanju pod nazivom »Svi smo braća« izjavio da kako planet Zemlja pripada svim ljudima da to načelo treba primijeniti i na narode, njihove teritorije i prirodna bogatstva. Papa Franjo doslovno je rekao: "Gledano sa gledišta ne samo legitimiteta privatnog vlasništva i prava građana, već i s načela zajedničkog vlasništva nad ovim planetom i njegovim prirodnim bogatstvima, možemo reći da svaka država pripada i strancima, te da se pristup bogatstvima te države ne smije onemogućiti strancima u potrebi. Ako svako ljudsko biće posjeduje neotuđivo dostojanstvo, ako su svi ljudi moja braća i sestre, i ako svijet doista pripada svima, tada je nebitno je li moj susjed rođen u mojoj državi ili drugdje. Moja vlastita država dijeli odgovornost za njegov razvoj, a tu odgovornost može ispuniti na razne načine, može pružiti velikodušnu dobrodošlicu onima u potrebi, ili poboljšati životne uvjete u njihovim državama, odbiti iskorištavati druge države i njihove prirodne resurse". Da se ne radi o najobičnijoj i manje važnoj Papinoj izjavi u jednoj od svakodnevnih propovijedi, treba podsjetiti da je enciklika papino okružno pismo upućeno prije svega biskupima ali i svim vjernicima. Ta vrsta dokumenta ima u Katoličkoj Crkvi najveću snagu i obvezujući karakter. Od VII. stoljeća enciklikama se nazivaju dokumenti koje objavljuje papa i/ili koncil, a od XVIII. stoljeća je naziv za papinske okružnice. Dakle, papa Franjo misli ozbiljno.

Sir Halford John Mackinder

• U Poljskoj ne odustaju od zaustavljanja pogubnoga njemačko-ruskog projekta Sjeverni tok 2. Istodobno i u Njemačkoj su se pojavili racionalni, zdravorazumski argumenti da Berlin zaustavi izgradnju plinskoga cjevovoda preko Baltičkoga mora. Cjevovod bi Moskvi omogućio da u isporuci plina zapadnoj Europi zaobiđe tranzitne države, prije svega Poljsku. Inače, sâm projekt je gospodarski neisplativ, ali je i vrlo opasan zbog povećanja ruskoga utjecaja u Europi.

Marijan Majstorović