Đenevrija – pripovijest Mate Vodopića

Dubrovnik je nakon francuske i austrijske okupacije mrtvi leptir, grad propaloga plemstva i sirotinje

Pripovijest Đenevrija (pisana 1876.) dubrovačkoga biskupa Mata Vodopića (1816. – 1893.) draga mi je iz više razloga. Vodopićev stil netko može nazvati tihim, razvodnjenim, pa i tonskim,naizgled daleko od kasnije vojnovićevske teatarske koloraturnosti, ali ta njegova "sveta vodica" u tekstu pokazuje da netko o pučkim temama, bilo ozbiljnim, bilo tragičnim, bilo socijalnim, bilo komičnim može finim načinom puno toga reći i usput orisati originalne figure i isplesti dramatske situacije koje nude složena rješenja.

Fini dubrovački fluid predgrađa dubrovačkoga Pila nije zaludu privukao akademika Luka Paljetka, da nakon don Vice Medinija bude priređivač djelca (2004.); to tkanje je poput juhe od sanpjera (Zeus faber, kovač), ono osjetljivoj duši daje predokus književnog raja, nešto što bi se svidjelo i rafiniranom nedavno preminulom akademiku Tonku Maroeviću. Ako usporedimo Vodopića sa zaslužnim liječnikom Vlahom Stullijem i njegovom "Katom kapuralicom" (kapural je kaplar, desetnik) vidjet ćemo da je Stulli mračan, grub, da prezire puk i ruga mu se, da se bavi najnižim strastima i prostači; naravno uz dozu humora i originalnosti. Posve suprotno Vodopić se skanjivao objaviti i dovršiti Đenevriju, bilo radi moralnih skrupula, bilo zato jer se radi o stvarnim likovima, od kojih je Vlaho Bosdari prikazan kao neodgovoran zavodnik pučanke.

U opisima likova realist, u jeziku prirodan i bez kompleksa daje dubrovački dijalekt, u zapletima spretan, u pripovijedanju jednostavan, u razumijevanju ljudi jak psiholog i dobar promatrač (ispovjedao je on mnoge, T.T.). Lijep je bio i kao pojavnost Vodopić, dosta nalik na Sanadera, ali bez oholosti i melankolik. Zanimljiv je svijet ribara, mornara, kožara, dumnica (časnih), ali i klateža i usidjelica, jer Dubrovnik je nakon francuske i austrijske okupacije mrtvi leptir, grad propaloga plemstva i sirotinje; ma nije bolji ni Dickensov London. Mi danas kažemo romantika, ma bio je to kruh sa sedamdeset sedam kora.

Vodopić nije htio dovršiti djelo, Vice Medini objavio ga je 1893. ljeta, a  Ernest Katić ga nije uspio dovršiti, ali je ubacio zanimljive detalje i ukočio stvar opterećen utjecajem Iva Vojnovića (na kojega je utjecao i Vodopić) i slavom plemenitaša, tj. đentilecom. Ufam se da će ovo djelo rođeno za pozornicu dovršiti Luko Paljetak koji će znati izbjeći tragičnost (čedomorstvo, mrtvorođenče) ali i happy end koji bi bio bljutav poput šlaga i marcipana na spomenutoj juhi od sanpjera. Ne bih volio niti da se Marka Turka baci sa stijene ili okrade, a opet isključeno je da se napravi od njega komedija od Stanca, jer taj bi na šalu uzvratio nožem!

Taj delikatni i delikatesni zadatak od Paljetka izveden bio bi hit u našim kazalištima! Evo nekih zanimljivih momenata iz djela.

"Po staromu lijepomu običaju u dubrovačkijem crkvama razdijeljeni su muški od ženskijeh. U crkvi Malobraćana (franjevci) muški stoje od pol crkve Oltara Velikoga, a ženske u drugoj polovici, te i jedni i drugi prilaze na svoja vrata, od kuda ime vrata ženska – muška." 

"Anicu Menze (Menečetić) nije svak ni pozno, a Anicu Bučicu vas (sav) Dubrovnik (bučica, tikvica, znam da se kasice prasice zvalo bučicama, ali to je valjda novije T.T.).

Česti su bili nadimci, "Krnjić bijahu Restići (Resti), Špaleta Kabožići (Caboga), Skatić Pucići (Pozza), Deleo, Vrag, Delubio Sijerkovići (Sorkočevići, Sorgo je sijerak, T.T.), Čepić jedno pleme Getaldića, Kozica jedno Gučetića (Gozze), Bjelan jedno Bunića (Bona), Minčjulin Đorđići (Giorgi), Tamarić neki Zamanjića. Delubij je nagli pljusak sa nevremenom, Minčjulin nadam se da ne dolazi od minzione – mokriti.

Opis časnih franjevki na Dančama je zanimljiv: "Tu bijaše podrum na svod pokriven između crkve i kuće dumanjske… u njemu dumne hranjahu (čuvahu) svu uštrbu svoje rabote, tj. pranja i bjelila klupe, navći, koše, kotle, romijenče (bakrene posude), konope i potpirače za sušila, trsti(ke) na koje bi se natezala pasma lanenog prediva na bijelilu; pak uz to motovila kojima se suču u pasma klupka raznoga prediva, i vratila na kojima bi se nabijala osnova za tkiva. Sve ove uštrbe, nešto je visjelo na zidu, nešto bijaše smetnuto u (n)uglima, nešto uzduž zida, tako da kroz podrum jedva se je prolazilo. Uz troje naćava, svaka na svojoj klupi namještenijeh i sa svijećom o zidu iznad njih stajahu četiri dumne… one su prale gnusno platno iz kala (prljavštine); K. u drugijem naćvama prala je u prvom sap(l)unu, a A. u trećijem sakovala (ispirala), da opet prometne "nazad i opere u drugome sapunu i do u tri vode sakovanju. Trud debeli ovo bijaše, navlastito zimi, ali naše dumnice ne življahu inačije nego o golemom svom trudu. Mnoge i mnoge dubrovačke obitelji slale su prati platno i bijelili konac i postav na Danče. Tim mlađe dumne, zimi i ljeti nešto za navćima nešto pod morskijem mrkjentam (hridima)… razastirat pasme konca, novootkani postav, kutnje platno postelja, trpeze, kuhinje da se bijele na ljetnomu suncu i trudu pranja i bijelila, bavile su se na domu tkivom (tkanjem)". Pri svemu tome su održavale redovno pobožnosti.

Pogledajmo časkom kuću Jele i Marijane. "Kućica je čista, pokućstvo ušesno (uredno), sve na svome mjestu. Na prozorima bijeli zastori, reko bi sad ispod utije (glačala), na dvoje razdijeljeni i u gibove složeni, i sakupljeni svilenom šitkovom (crvenom)vrpcom… sobica od posjeda (dnevni boravak), u njoj stočići (stolci) priprosti, ali novi, u srijedi mali dušek(!), pred njime trpezica; uza zid prema vratima sobice sandučić poveći iznad koga visi zrcalo i neke slike na zidu.

Na sanducima poređene čašice od kafe i po koja rijetkost  morskoga ploda, među kojijem jedna lijepa grana jašprina (jadranski koralj, na Korčuli ašprin, na Komiži jasprin – vidi Vojmir Vinja – Jadranske etimologije)…"

Vrijedi i Medinijev komentar: "jašprin – rast morski kako dubić koralja, nu nije koralj. Riba se (lovi se) okolo Cavtata i u dubini ispod konavoskijeh stijena."

"Neki je razlog zašto kod nas seljanin kada liči (izvikuje) po ulicam da što prodaje, ili gracki lero (fakin) da što kupuju, sveđer dozivlje žene, nikad ljudi. Valjda lašnja (lakša) trgovina sa ženama nego s ljudima, ili bržek je znak da žena ima navlastito biti kutnjica (kućanica), a ne šetukat tamo amo bez posla."

Vodopić spominje Tomindan (21. 12.) za koji don Ivan Stojanović piše: "U naše djetinjstvo bio je svake godine na Tomin dan dernek Konavljana u Dubrovniku. Poljana na Pilama (gdje je sad hotel Imperial) bijaše krcata zaklane krmadi, što bi donijeli Konavljani da prodavaju građanima za peciva za Božić (pecivo u smislu peći, ne kruh T.T.) Austrija iza 1840. udari porez na tu trgovinu", i običaja nesta. Škole taj dan nisu radile.

Dodajmo ovoj slikopisnosti kunduricu Anu Bučicu, Marka Brajinovića sa njegovim šepavim talijanskim uzrečicama, pučki iskrivljene latinštine i talijanštine, berekina Pera Đoka. Da Bosdari nisu bili baš plemeniti ljudi dokazuje i ovaj slučaj iz XVIII. stoljeća.

Teo Trostmann