Profesorica povijesti i zemljopisa Terezija Teica Margaretić (rođena Kalčić, 1935.) bez ikakve pompe je izdala svoju zbirku pjesama "Plačem s tobom voljena zemljo". Ne tuguje Dubrovkinja Terezija radi korone (pa od nečega se sinko mora umrijeti, malo previše reklamiraju tu gripu!), niti radi starosti i tjelesne nemoći i bola, niti za prošlošću koja je bila svakakva, pa i krvava. Teičin otac, koji je rano prestao vjerovati u ljevičarske tlapnje, kazivao je da nema nemoralnije ideje od komunizma, te da je bolja čak i surova njemačka čizma od svilenoga istočnjačkoga opanka. Kao srednjoškolka je platila tvrdu narav, pa je neki drugovi uzeli na zub; morala je završiti Gimnaziju u Splitu!
Športaš, erudit i borac ona je provela život u prosvjeti voleći mladost, rodila sa tihim ekonomistom i vrsnim slikarom Tonijem (Antunom) dobrog čovjeka Željka, branitelja iz 1991., provela skladan život; ljeta na barci u Janskoj i putovanja u prirodu koju kao geograf i pjesnik posebno voli. Sama kaže: "Moje pjesme, to sam ja, radosna i žalosna, začarana i razočarana. Moje pjesme su ljubav za čovjeka i životinju, nebo i more, svu prirodu."
Male stvari imaju najveću vrijednost
Stvari su izgubile važnost, ne želim da me vežu, oslobađam ih se i postajem slobodnija.
Ništa više ne želim,samo se malim stvarima veselim…
Ono što želim gledati jesu jeseni obojene, proljeća rascvjetana, ljetne topline i morska pjena, dobar čovjek,nasmijano dijete, vedra mladost i smirena starost".
Što fali Hrvatskoj i zašto je tuga teža od gluhoće i godina? Možda veselje, možda poštenje, možda proštenje, svakako manje glinamola i oksi – morona (rekao bi Hayden Ochsen Menuet) u politici; prestrašno nestaju i ljudi i ljudskost,nestaje narod!
BIJELA SMRT
Plačem s tobom zemljo moja mila bijela smrt te uništava
mladost te napušta gase se ognjišta što nekad su plamtjela
samo poneka tinjaju
Ne miriše pogača ne mlati se žito na gumnima
ne njiše se kolijevka opustjela sela i otoci
Gdje si nestala mila moja domajo
hoćeš li se oporaviti i malo radosti nam donijeti
Po prof. Margaretić zasićeni smo tugom jer nismo svoji na svome, tonemo i potonut ćemo u vlastiti glib, a pravde nema,pravda plače, jači nas nemilo tlače!
PLAČ MORA
Gledam te kako plačeš žalosno moje more
jer te otimaju i prodaju oni koji te ne vole
Ko jedrenjak smo što besciljno luta pučinom
prepušteni struji koja u propast vodi
Pobjesni more Jadransko progutaj izdajice
probudi svojim urlikom ovaj uspavani narod
Napnimo jedra i s nabujalim vjetrom krenimo složno u budućnost
Ali dosta mraka, Terezija je lirska duša koja u svojim pjesmama budi i hedonizam ljeta i radost majčinstva i dobrotu ljudsku i ljepotu malih stvari. Posudimo nekoliko njenih haiku pjesama.
1. Usred mora usađeno cvijeće, mali otoci
2. Povjetarac nosi sjeme maslačka kao proljetni snijeg
3. Puna biserja sjaje stakla prozora od kapljica kiše
4. Slikar netaknuta bjelina razmišlja
5. Političar korov među hrastovima kameleon
JESEN JE STIGLA
ODMARAM OČI
CRVENI SUMRAK
ŠUMA SE DUGOM
NA RASCVJETANOJ RUŽI
MORE JE UZAVRELO
OMOTALA OPIJENA MIRISOM
SUNCE ZALAZI
PRASAK BOJA
STIJENA SAM NA KOJU
OBLACI PLOVE
PRASTARO STABLO
UZALUD NASRĆU
BRODICE NEBA
PTICE I VJETAR
VALOVI ŽIVOTA
SUNCE IH LJUBI
PJESMA ŠUME
Cvrkuću ptice u čempresima šumi grobljanski spokoj
Duboko se uvuklo moje korijenje u zavičaj… da mi negdje drugdje sve slasti ponude ovdje u zavičaju bih ostala, svoje bitke vodila. Moje korijenje ne može se iščupati, preduboko je, jer tu želim umrijeti
Da, čovjek je smrtan, ali i riječi koje je dao učenicima su sjeme budućnosti.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više