Najbolje da ocjenjivanje u školi ukinemo i da uvedemo kategorije “prošao”, “nije prošao”
Ocjenjivanje učenika je trajan, kontinuiran, osjetljiv, složen, odgovoran, stručan i zahtjevan proces, koji bi trebao rezultirati završnom ocjenom iz svakog nastavnog predmeta i konačnim općim uspjehom učenika. Nije lako i jednostavno jednogodišnji rad i zalaganje pojedinog učenika prikazati brojkom, u rasponu od 1-5, kako predviđa zakon. Donošenje zaključne ocjene iz pojedinog nastavnog predmeta je najteži, najsloženiji, najosjetljiviji i najodgovorniji postupak i čin u ocjenjivanju učenika. Taj postupak bi trebao biti transparentan, stručan, individualan, realan, javan, demokratski u smislu da cijeli razred ima pravo razmatrati i analizirati svaku pojedinu zaključnu ocjenu. Ja sam moje učenika naučila kako se to radi. Na kraju školske godine bi na zadnjem satu matematike komentirali zaključne ocjene, javno i otvoreno. Tada nije bilo IT tehnologije i tehnike, pa smo sve radili “pješke”. Na školskoj ploči. Bi ispisali imena svih učenika. Taj popis je dobio svaki učenik na papiru. Zadatak je bio svakome napisati “zasluženu” ocjenu iz matematike, po mišljenju učenika. To je moglo biti anonimno, a nije moralo. Nitko se na nikoga nije trebao ljutiti za njegovo mišljenje i prijedlog. Od petog razreda sam ih učila da budu objektivni, pravedni i “stručni”. Ja sam isto na svojem papiru imala zaključne ocjene svih učenika. Pomiješali smo i promiješali sve papire s ocjenama. Vadili jedan po jedan papir i kraj imena svakog učenika na ploči ispisivali svaku pojedinu ocjenu. Na kraju smo računali aritmetičku sredinu za svakog učenika, od upisanih ocjena. Bilo je to puno posla. Uz put smo učili statistiku, grafičke prikaze (linearne i površinske) za svakog učenika, za razredni odjel i radili dubinske analize, u smislu kako tko sa svojom ocjenom stoji prema ocjeni razreda. Danas to ide kao igra, preko mobitela, laptopa i ostalih modernih pomagala. Odmah napraviš izračun, grafikone i usporedbe. Pred nekih tridesetak i više godina to je bio velik i složen posao, koji se u svakom smislu isplatio. Manje-više svi smo bili zadovoljni: učenici, roditelji i ja. Vrlo je važno napomenuti da su se ocjene učenika preko 90 posto poklapale s mojom ocjenom. Isto tako je važno napomenuti da se isključivo iz aritmetičke sredine ocjena ne izvodi zaključna ocjena. Nije svaka ocjena upisana u imenik, u pojedinom nastavnom predmetu jednako vrijedna. Ocjene iz ispita znanja, usmenog ispitivanja, zalaganja, domaće zadaće, projekta…, ima svoju posebnu težinu. Osim toga treba pročitati sve ono važno što se u imenik zapisivalo pod praćenje učenika. Školsko ocjenjivanje učenika se odvija od prvog do posljednjeg dana u svakoj školskoj godini. Ne smiješ i ne možeš dopustiti da netko osam mjeseci “spava”, provlači se, gotovo ništa ne radi, ponekad i ometa nastavu, te u zadnjih par tjedana zapne i ispravi sve loše ocjene. Tako stvaramo kampanjce, sterilno znanje i podupiremo lijenčine u neredovitom radu i izvršavanju učeničkih obveza. Obveza učenika je domaća zadaća i pripremanje za nastavu svaki dan. U novom normalnom je to teško izvedivo, ali može se i mora. Mi bi trebali kroz školu i nastavu, svakog nastavnog predmeta i u cjelini, djecu pripremati za život, u koji se trebaju uklopiti i živjeti ga sa što manje stresa i nereda, prvenstveno ga učiti učenju, odgajati ga u duhu vremena i društva u kojem živimo, učiniti ga odgovornim, produktivnim, maksimalno od njega “izvući” što više moguće i usmjeriti ga u buduće zvanje i zanimanje. Nije to lako i jednostavno, kao što nije lak niti jednostavan sav nastavnički (profesorski) posao, u koji se svi miješaju i neadekvatno ga vrednuju. Svim režimima. Svim vladama poziciji i opoziciji prosvjeta i prosvjetari su zadnja rupa na svirali, a s nama zapravo imaju najmanje posla. Mi svoj posao znamo raditi, u većini slučajeva ga volimo i obavljamo stručno s puno odgovornosti, što se pokazalo u ovoj lažnoj „pandemiji“. Kad su svi bili izbezumljeni i “lutali” u smislu što bi i kako bi učitelji (profesori) su se brzo snašli i obavljali svoj posao kako su najbolje mogli i znali u danim uvjetima: ujutro u školi in vivo, a popodne doma online.
Sjedeći u parku gledala sam učiteljice (profesorice) kako svakodnevno trče iz škole, da stignu kući i obrate se onima, koji ih čekaju na svojim ekranima, u svojoj sobi.
Sve je to bilo novo i za učenike i za profesore. Trebalo se na brzinu prilagoditi, često bez potrebnih pomagala. Bilo je tu puno improvizacije, ali i motivacije, hrabrosti, istraživanja i pronalaženja, najboljih mogućih rješenja, kako djeca ne bi bila zakinuta u nastavi, u nerkom segmentu, u nekom gradivu, u znaju, razvoju sposobnosti i vještina.
Uz nastavu, trebalo je tu djecu (učenike) redovito ocjenjivati. Izgleda da tu nastavnici nisu bili škrti. Istina, učenike treba motivirati dobrim ocjenama, ali ne znaju svi sve za peticu. Tih petica je ipak previše, naročito u osmim razredima. Ne bih sad tražila krivca za to. Krivi su svi, pogotovo oni koji poklanjaju visoke ocjene, kao i oni koji to zahtijevaju. Čini se kao da druge ocjene osim petica, naročito u osnovnoj školi i ne postoje. Ne događa se to samo u doba Korone. Sjećam se sjednica Razrednih vijeća i Vijeća nastavnika, kada je 80 posto učenika nekog odjeljenja bilo odlično, 70 posto ocijenjeno s 5,00, što je apsurd nad apsurdima. Od tada je prošlo puno godina. Ni nastava, pa ni nastava matematike više nije što je bila. Djeca su nam sve pametnija, a sve manje znaju. Znanje postaje relativno. Trebalo bi postati operativno, u smislu da rješavaš probleme na osnovu informacija koje posjeduješ ili ih znaš pronaći kad ti trebaju. Nekad sam vješala plakate s formulama po panoima i zidovima učionice, nastojeći da su stalno pred očima učenika, da će ih tako lakše upamtiti, da će im sjesti u određene “pretince” u glavi, ili znati pronaći na zidu učionice. Neki kolege su mise zbog toga rugali. Naime, mi nekada u gimnaziji smo sve formule morali znati napamet, poput Očenaša. Danas formule učenici dobiju na papiru ili ih imaju klasificirane u mobitelu, što je sasvim u redu. Glupo je i neefikasno opterećivati se tisućljetnim i stoljetnim znanstvenim činjenicama, učeći ih napamet. Nekad se ocjenjivalo znanje formula. Sad se ocjenjuje njihova djelotvorna primjena, uz pomoć svih mogućih pomagala. Ne treba znati što je sinus, već ga treba točno izračunati. Ok! Više se ne događa da izračunaš sinus 3,567… i time pokažeš apsolutno neznanje, o trokutu, funkcijama… Ponekad imam osjećaj da pojedini učenici uopće ne znaju što se od njih u rješavanju zadataka traži, kakvo je to, koji su odnosi izračunate veličine prema ostalim vrijednostima, što je konstantno, koliko je to, što i kako se mijenja. Više uopće ne možeš postavljati pitanja u smislu, zašto je to tako. Možda to nije tako. Tako se meni čini. Mislim da danas ne bih mogla podučavati matematiku. Pokušala sam (s unukom), ali nije išlo. Kaj pričaš, zašto bi ja to morao znati, treba samo izračunati…
Ne bih se dalje upuštala u nikakve analize. Išla sam riješiti zadatke iz matematike, na maturi, viša razina. Zadaci su ok. Čine mi se svake godine sve lakši, a sve više ima jedinica, na tom ispitu. U čemu je problem? Formule su tu, Kalkulatori su tu… Izgleda da je zakazalo logičko i matematičko mišljenje, stvaranje asocijacija između poznatih sadržaja, procjena rezultata, analiza i sinteza. Laptop i internet to ne znaju. Gdje će se to naučiti i razviti, ako ne u nastavi matematike? Uostalom, mislim, da ne treba znati misliti.
Nego da se vratim školskom (nastavnom) ocjenjivanju. Neke srednje škole su popunile sva svoja upisna mjesta s odlikašima, ne bilo kakvim, nego onim s 5,00. Bila je to super inflacija petnulaša. To zaista nije normalno, makar živjeli već skoro dvije godine u novom normalnom. Poklanjanjem ocjena nitko nikome ne pomaže. To je sve na kratki rok. Već u prvom razredu bilo koje srednje škole, naročito u gimnazijama će se pokazati, tko ima znanje, sposobnosti i vještine, a tko poklonjene petice. Trebalo bi imati odgovornost prema svakoj poklonjenoj ocjeni, naročito petici. Poklanjaju se dvojke, jer je takav sustav, u osnovnoj školi, koji ne vidi smisla u ponavljanju razreda. Nema smisla niti u produženoj nastavi ili popravcima. Onaj tko uči i želi znati, uči cijele godine, kontinuirano i sistematski. Sami sebe zavaravamo, trošimo vrijeme, živce i novac. U dva tjedna, pa i dva mjeseca, ne može se i neće naučiti ono što je propušteno tijekom školske godine.
Znanje je relativno, šuplje, prazno i sterilno. Uči se prije ispita i za ispit. Čim ispit prođe to se zaboravi i izbaci iz sebe. Što će mi to u životu? Što će ti i petice, pogotovo one napuhane i lažne? To je svojevrsna krađa. To je umanjenje onih pravih petica. To je svođenje na jednaki nazivnik, onoga što se tu svesti ne može. To je negiranje samog ocjenjivanja i obezvređivanje, tog najtežeg i najosjetljivijeg dijela posla svakog nastavnika.
Pisala sam godinama puno o tome, na razne i različite načine, sa raznih aspekata i motiva. Od svega ništa. Ocjenjivanje kakvo je propisano gubi svoj smisao i svoju svrhu. Selekcija u nastavi je potrebna, kao i drugdje. Nismo sada, nismo bili i nikada ne ćemo biti svi međusobno jednaki, ni po čemu. Ne bi ni valjalo da jesmo, zbog mnogo čega i koga. Mislim da bi te petice morala uz oznaku imati i poseban broj kao indeks raspoznavanja po vrijednosti od jedan do 30. Petica svakog učenika, iz svakog nastavnog predmeta je drugačija, posebna, baš kao i to dijete. Premali je raspon ocjena od 1-5, da bi se klasificiralo i ukalupilo 30 učenika. Međutim tu je što je. Treba napraviti razliku među učenicima njihovim ocjenjivanjem. Ako je nešto za ocjenu pet, nešto tome najviše nalik za pet, onda su ono ostalo četvorke, trojke, dvojke, a bogme i jedinice. Kažu da nije pedagoški učeniku davati negativne ocjene. Moje skoro četrdeset godišnje iskustvo u razredu mi govori, da je to ponekad itekako pedagoški, pogotovo kad učenik neće i ne želi učiti, ne izvršava zadaće, ometa nastavu, prkosi… Zna da će na kraju proći razred, a možda u osmom razredu prođe s pet ili s pet nula.
Napravili smo cirkus od ocjenjivanja. Najbolje da ocjenjivanje u školi ukinemo i da uvedemo kategorije “prošao”, “nije prošao”. Svi će naravno proći. Koga više uopće zanima, kakvo i koliko je znanje naših učenika? Koje i kakve sposobnosti su razvijene iz pojedinih nastavnih sadržaja? Čemu one služe? Spremamo li pojedine činjenice u “pretince” u mozgu ili ih operativno koristimo, u svim nastavnim predmetima, u životu i za život. Gdje je nestala škola za život? Nije ju valjda “pojela” korona. Što je bilo s onom famoznom Kurikulnom reformom? Gdje su nestali oni silni kurikuli, kojih su bili puni mediji, s kojima su se prepucavali znalci i laici? Koliki je samo novac, vrijeme, rad, djelovanje, zalaganje, nadmudrivanje, politiziranje, maltretiranje učitelja i profesora ta reforma svih reformi proizvela. Gdje su nestali njeni idejni tvorci? Gdje su se skrili ? Zar su pobjegli pred ovim virusima, koji su nam ukrali nazive kutova pobjegli. Došli su do Δ (delte). Uskoro će doći i do Ω (omege), Bolje da se onda ti virusi označavaju, poput kutova u n-terokutu, s α(1),…α(n), n (∞). Poput tih virusa bi i ove pseudo petice trebalo označavati od α do Ω. Rugam se naravno, Od ozbiljnog stručnog posla smo napravili cirkus i lakrdiju, zbog nenormalnih pritisaka, uvjeta upisa u srednje škole i svoje komocije.
“Daj mu pet i što te briga. Nećeš ti imati s njim problema u životu:!” rekla bi moja kolegica i upisala peticu nekome tko ne zna niti čitati, a kamoli da razumije ono što pročita. Zbog nerazumijevanja onoga što se čita i pročita, smo tu gdje jesmo. Zbog nepravde i neobjektivnosti obrazovani mladi ljudi sa svojim obiteljima, napuštaju Hrvatsku i odlaze tamo, gdje očekuju bolji. ljepši, sretniji. Ispunjeniji, zdraviji, radosniji i zadovoljniji život za sebe i svoju obitelj, Idu tamo gdje je ocjena pet zaista pet, gdje postoje i sve druge ocjene, predviđene zakonom, gdje nitko pritiskom ne obezvređuje rad nastavnika, gdje su ljudi i djeca različiti, po svemu, pa i po školskim ocjenama. Pitanje svih pitanja je: Koga mi to zavaramo ?
