Laž je da su Tito i partizani oslobodili hrvatsku Istru. Oslobodio ju je Poglavnik Ante Pavelić u rujnu 1943. godine
Kopija jednog pisma od 7 stranica iz druge knjige “Pisma Maksa Luburića od 12. III.1967. Ispod ove slike stavit ću sliku prve i druge knjige, a ispod njih stavit ću sliku knjige Ilije Barbarića (1922-20015?) koji je napisao knjigu 2010. NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA BILO JE PRAVO IME., Split, Izdanje Bošković. Ispod svih tih slika prepisat ću Maksa Luburića pismo od 7 stranica. Zato molim mojeg dobrog i dragog hrvatskog prijatelja Ivana Valek da pomno pročita sadržaj ovog Maksova pisma koje je staro punih 56 i pol godina, da upozna svoje prijatelje koji misli kao i on o borbi za stvaranje Prve Hrvatske Države sa (3) inicijala NDH u prošlom stoljeću, u obrani iste s tim da uzme u obzir i ODRAZ VREMENA kao i to da uzme u obzir i nalog Vicka Krstulovića koji je u lipnju 1945. godine naredio da se preore Groblje Mirogoj gdje su bili zakopani Hrvati koji su branili svojim životima Hrvatsku Državu.
Nema zasluga Tito, nego Pavelić
Dragi moj prijatelju i hrvatski brate Ivane Valeku ja tebe volim iz dna moje hrvatske i katoličke DUŠE da ćeš ti razumjeti mene kao što i ja razumijem tebe, te shvatiti da su svi ratovi i sve fizičke borbe za sačuvati Državu svojeg naroda isto kao i utakmice nogometnih klubova i momčadi koji od sebe sve daju da utakmicu pobijede. Hrvatska pravedna povijest će točno opisati i zapisati da je Poglavnik dr. Ante Pavelić isti dan ili sutra 10. rujna 1943. godine kada je Mussolini kapitulirao, poništio sve silom jačega nametnute ugovore Hrvatskoj Državi od 18. svibnja 1941. A danas mnogi, uključivši i tebe dragi moj veliki prijatelju I. V. pripisujete tu zaslugu Titi i ZAVNOH-u tj. Istarskim i Dalmatinskim partizanima a da ne želite spomenuti ime samo jednog hrvatskog partizana koji se je borio u partizanskim redovima za probitke Hrvata i za interese Hrvatske Države sa Srijemom, Zemunom i s granicom na zemunskom mostu između Hrvatske i Srbije, pa makar ona bila crvenija od kukurika, a to je bio Andrija Hebrang stariji koji je pri puštanju iz Sabirnog Radnog Logora Jasenovac rekao Maksu Luburiću da će njegova glava pasti za Hrvatsku prije njegove, tj. Maksa Luburića.
Dragi prijatelju Ivane i svi Vi koji pročitate dolje niže prepisano pismo Maksa Luburića od 7 stranica, shvatite da sam ja možda jedan od rijetkih još živih koji je upoznat s mnogim stvarima o kojima general Drinjanin piše. Zato mi oprostite što ću prepisivajući ovo pismo u prikladnim potrebama nadodati moje nadopune kojih se Fala Bogu još uvijek sjećam. A Vi svi širite ISTINU SADRŽAJA OVOG HRVATSKOG POVIJESNOG PISMA KOJE JE PISANO U ZNAKU DOGODOVŠTINA VREMENA KOJE NAS SE SVIJU TIČU.
Iskreno Vas sve pozdravlja, a ponajviše prijatelja Ivana Valek koji me je označio:
“U”staša Mile Boban.
04-05-2015 10:52#444
Mile Boban, Otporaš, (Maks Luburić je pisao dru. Miljeniki Dabi Peranić u Pariz da mnogi ne znaju šta je sve bilo u Jasenovcu. Igor Vukić, inače hrvatski pravoslavac, želi znati istinu i poradi te istine istražuje trostruki Jasenovac. On otkriva u svojim istraživanjima da je hrvatska vlada, tj. Pavelićeva ustaška vlada internirala hrvatske židove u radni logor Jasenovac kako bi ih sačuvala od deportacije u Njemačku na prisilni rad. Jugoslaveni, tito i svi neprijatelji Hrvatske desetljećima su to koristili kao ubijanje židova. Treba pročitati knjigu Ilije Barbarića.
“NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA JE BILO PRAVO IME“, Split, Izdavač Bošković 2010.
Pisac ove knjige je bio zadužen kao zapisničar u Jasenovcu od početka 1942. pa do raspusta Sabirnog Radnog Logora Jasenovac 21. travnja 1945. Tu pisac dokumentirano iznosi 18. 600 osoba koje su došle, prošle i izišle iz logora, te 2.000 sveukupno mrtvih od svih raznih bolesti, uključivši i nasilne smrti. Prilažem sliku knjige. Prilažem 3 slike knjige, Mo. Otporaš.)
NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA – BILO JE PRAVO IME – Ovje slika pisca ove knjige Ilije Barbarića iz mladih dana i predgovor stranica 5. stranica 206. Prva slika: Ilija sa sinom Antonijom i unukom Marijanom. Druga slika: Ilija i supruga Valentina (iz obiteljskog albuma). Treća slika: na lijevo očito se vidi.
NDH je bilo pravo ime koje je hrvatski narod 1941. pozdravio, za to se ime borio. To nam je posvjedočio i hrvatski kardinal, sada blaženi A. Stepinac na jugoslavenskom-komunističkom suđenju 1946. godine u Zagrebu je to posvjedočio na i pred srbokomunističkim sudom u Zagrebu, kada je javnom tužitelju Jakovu Blaževiću rekao nekako ovako: “…da bi on bio ništarija kada ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda…”
Sada počimam sa prepisivanjem.
general Drinjanin, OPERACIJA PRIMAVERA
12. III. 1967.
Lukasu, Štefu, Ratku, Stipi (Lukas Juričić, Argentina, Štef, Stjepan Crnički, Cleveland, Ratko Gagro, Toronto, Stipe Brbić, Australija, mo. Mile Boban.)
Dragi moji!
Pišem ovo pismo Vama četvorici s tim, da svaki od Vas učini u svojoj zemlji – ono što mu sugeriram, ili što mogne savezno s tim, bilo da prigodom proslave Desetog Travnja, bilo sastanka Radnog Skupa, bilo prigodom u ovu svrhu sazvanog sastanka, bilo da prepisom ovog pisma obaviesti svaki na svom području one, za koje misli, da je bezuvjetno potrebno da znaju, bilo po dužnosti u organizaciji, bilo jer je to iz drugih razloga potrebno. Isto molim sve ostale, pa i Rudija Erića, Marijana Nosića, Envera (Mehmedagića, mo. Mile.) i Stipu Šegu, kao i druge, da im ne šljem okružnicu izravno. To je zato da se ne mučim sa prepisivanjem, a i ovako ne znam, da li ću moći i ovo dovršiti, iako je nedjelja jutro rano. Napisati ću Vam što stignem, a Vi prenesite najužima ono što poručujem, a ostalima ono, što bude potrebno prema Vašoj uvidjavnosti.
- ) Počet ćemo jednim dogadjajem, koji Vam je poznat. Posjet Tita Austriji. Udba je tu stvar iskoristila da pokrene INTERPOL protiv hrvatske emigracije, a dobrano protiv nas, jer je naš rad opasan radi razdvajanja njihovih redova. “Atentat Grabovca” (prilažem link kojeg sadržaj ponešto objašnjava o tom planiranom “ustaškom atentatu”, mo. Mile.) https://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:276372-razbijena-grupa-feniks jestvar UDBE. O tome nema sumnje. Za ovo smo od prije znali, još iz Italije, da su Udbši. O tome je pisala i Jelićeva (Branko, mo.) novina. Meni je to javljeno još prije. Stvar mi je potvrdio i čitav niz ljudi. Razbijači i kriminalci, agenti provokatori, u službi Udbe. Sada su oni “priznali”. I dali izjave INTERPOLU. Tisak iz Jugovine odmah “veže konce”. Tako i do slučaja Medvidović. (Ovdje se radi o Slavki Logariću koji je u Stuttgartu ubio nekog Jugoslavena Medvedića od Imotskog i pobjegao u Španjolsku, mo. Mile.) I kako je Tito šef Države, sve u vezi njegove sigurnosti, prema statutima INTERPOLA, spada u nadležnost i sve su Države, članice dužne vršiti naloge. Tako i Španjolska policija, koja je član isto kao i Jugoslavija...
- ) Već peti dan da je zatvoren u Valenciji Slavko Logarić, s tim, da je njemačka sekcija Interpola tražila od španjolskog njegovu ekstradiciju. I kako je bjegunac sa njemačkom residencijom, pasošom i legalnom vizom, automatski potpada pod njemačku jurisdikciju. Ministarstvo Pravde je dalo nalog za ekstradiciju, tj. predaju njemačkim organima, da mu se sudi radi ubojstva “Medvedovića i drugih jugoslavenskih gradjana” i radi toga “jer je skupa sa grupom Grabovac” organizirao atentate itd. Ja sam tih dana imao strastvenih neprilika radi drugih naših, jer “organizacija terorista je pripremala više napada na jugoslavenska diplomatska predstavništva i državne predvodnike”. No ovi nisu “njemački residenti”, nego su “politički emigranti” i redarstvo je s dobrim kriterijem odbilo uhćenje, a najmanje da bi poduzeli opći napad na “emigrante iz Jugoslavije” kako je to tražio Interpol, a gdje smo bili uključeni ja i još pet mojih, kao i još neki Macedonci, pa i jedan Srbin, valjda radi kamuflaže. Nu Logarića je uhvatilo, jer smo se nadali, da ga se neće potraživati, a kako je imao dobar pasoš, njemački, i mislili da se vrati, bio je kao turist i naravno legalno prijavljen, kao što je i došao. Izvukli su ga iz moje kuće i odveli. Nismo se nadali, da bi se to moglo dogoditi, ali kako je traženo preko Ministarstva Vanjskih i Pravde, bili su nama nepoznati kanali, koji do sada nisu imali veze, i dok sam ja prije podne bio skupa sa Slavkom na političkom redarstvu i u vezi s kontrolom stranaca, čekali su nas agenti kriminalnog redarstva sa nalogom Min. Pravde, što je posebni slučaj, jer je legalno sasma pod njemačkom jurisdikcijom.
4.) Ima uz sve ostale dva vađna problema:
a.) Logarić, za koga se borimo, i osim prijatelja pokrenuli smo i jednog poznatog kriminalistu i jednog advokata versiranog u internacionalnim odnosima. Ovaj će vjerojatno sutra na put u Bonn, ako ne uspijemo stvar riješiti na političko-redarstvenoj liniji, nego na vanjsko-juridičnoj, što je jako neugodno, komplicirano i skupo. Prva je linija uz nas, a druga sklona, iako mora imati obzire na obzire, već radi svojih slučajeva protiv komunista i anarhista, koji protiv njih rade, i zašto trebaju INTERPOL. I oni kontroliraju svoje radnika u Njemačkoj, imaju dakle ovakove ili slične probleme i ne mogu biti olaki, barem ne vanjskopolitički i juridički sektor. On je u tamnici na raspolaganje njemačkoj vlasti za ekstradiciju, iako smo uspjeli zaustaviti tok predaje i borimo se uz pomoć redarstveno-političkog sektora, da skrenemo stvar na političku bazu, u koju svrhu će možda biti održan proces, koji njih NE interesira, jer imaju dosta problema i sami, i jer čekaju ove godine 18 miliona turista. Osim toga Slavka terete za pet stvari, i koji su tamo, i naši i Udbaši, brane se s njim, jedni da sebe operu, i Udba da mene umoči. (Osobno sam poznavao Slavka Logarića. Prilažem sliku njega i Štefa Crničkog. Prilažem link kojeg sadržaj će vam mnogo pojasniti. Mo. Mile.)
Prvi s desna je Štef Crnički i Slavko Logarić tjedan i nešto dana poslije pogreba Maksa Luburića, koji je bio utorak 22 travnja 1969.
Iz rekonstruktivnog plana to se vidi. Pojačavaju se odnosi između Jugoslavije i Španjolske. Tuku se, i izmedju ostalog, preko magareta. To magare sam ja i Radio sat (kojeg je vodio Pavao Tijan u Madridu, mo. Mile.) kojeg smo lani spasili Padre Oltra i ja, preko najviših organa, gdje su rekli “njet”. I naša tiskara, koja je počela davati plodove svoga rada u emigraciji odgojom revolucionaraca, i u domovini u psihološkom ratu podvojavanjem u njihovim redovima. Vjesnik je morao javno pisati o letcima Odpora i braniti se. O tome u OBRANI VIŠE. I s druge strane magare su oni španjolski komunisti, koji sjede u Beogradu i dobivaju od Vlade i Radio postaju i tisak za agitaciju protiv Franka ovdje. Nije dakle samo ideološka razlika općenita, nego rad Drinapressa i Radio Sata Hrvatskog iz Madrida, i crvene propagande iz Beograda. I kada se dvojica tuku preko magareta, onda magare obično izvuče kraći kraj. Ali tako, akter je, kao i hrvatski svećenici u emigraciji, koji stoje na putu sredjenju odnosa Beograd-Vatikan, ili na drugim kolosijecima njima slični. Eno istog mons. Cassaroli u Moskvi, Varšavi, Budimu itd. Gornje nam daje znati da konspiracija Rim-Beograd, nije uperena protiv izročito Hrvatske, što je dobro, ali s druge strane, stvar je načelna, šira, sistematska uopće sa komunističkim svijetom i zapadom, koji vidi da NE MOŽE VOJNIČKI I POLITIČKI VODITI RAT PROTIV MOSKVE I BEOGRADA, i kao što Moskva i Beograd(ovaj odavna podržavan američkom pol.strategijom) radi straha pred Kinom, ne mogu izvesti “zadnju bitku” protiv slobodnog svijeta. Kakva je tu uloga, na našem sektoru, rezervirana preko slučaja Logarić za mene, ne znam. Ali osjećam da se ovim tek počima, a ne završava. Dakle preko Logarića ide se za Luburićem, koji bi mogao biti to magare izmedju Madrida i Beograda. (Ovdje u ovom paragrafu Maks Luburić sam za sebe kaže da se oko njega mreža plete za njegovo ubojstvo, koje se je na svu žalost i dogodilo 20 travnja 1969. Mo. Mile.)
b.) Kao posljedica svega toga nastaje i problem, kako mi je to sugerirano, da bi morali cijelu stvar DRINAPRESSA, postaviti na drugo mjesto, s drugim legalnim bazama, dakle premjestiti i kamuflirati. A to će reći revidirati i moj obiteljski položaj radi djece, arhive, rada itd. Pri tome znam, osjećam i dobivam garancije, da se ne trebam bojati, i ne bojim se skorih dana, iako neće biti ugodni. Magare se treba “vrcati” da dobije što manje batina, jer će se vjerojatno problem onih, koji se tuku preko magareta samo i povećati uzpostavljanjem jačih odnosa, jer to znači više konzula, diplomata, više tajnih agenata, i eventualno pojačanje hladnog doktrinalnog rata s izričitim ciljem, da svaki od njih dokaže svome narodu, da je zapravo pobijedio a ne izgubio. Zapad želi vjerovati da je penetrirao na istok, kao i da je razbio monolitnost sistema, što stoji, a komunisti se hvale da su se spasili od borbe svog naroda sa kapitalističkim parama. I to stoji. Rata nema. Pohoda nema, Kina je neprijatelj svima, i Vatikan, Kapital, Masonerija, Nacionalizam traže put spasenju pred žutom opasnosti. To je istina, a sve drugo je sporedno pa i “sloboda zapada”, “revolucija Rusije”, “doktrina Vatikana” itd. Na meni je sada da Vam kažem moje probleme, sa radom i sa premještajem tiskare, mene i obitelji.
5.) Što imam Vama za reći u vezi svega gornjega, s tim, da se sve ove misli prenesu na najuže suradnike, a djelomično i prema mjestnim prilikama i na druge suradnike, ili Hrvate, koji iako nisu pripadnici ili surdnici, gledaju s interesima naš rad i eventualno bi ga moralno, politički ili ekonomski pomogli.
a.) u prvom redu neka se ne ljute prijatelji ako im ne mognem odmah na sve, brzo i opširno odgovoriti. Ostajem vjeran obećanju da ću ja osobno svakom Hrvatu odgovoriti na svako pismo, ali je tih pisama mnogo, medju njima i pisama agenata Udbe, njemačkih, američkih, engleskih, i kako sam nedvojbeno ustanovio albanskih i kineskih agenata. Sastanci zahtijevaju opreza radi mjesta, sigurnosti, troškova, vremena i tema. Pisanje još više, jer su dokumenti, koji se može upotrijebiti na sto zlih načina i samo jedan dobar. To naši moraju razumjeti, pa ipak ima i dobrih, zlatnih ljudi, koji se uvrijede, zahvaljuju na “položajima”, ako ne ostavljaju već Odpor, ili odlaze “kamo ih zovu”, povlače se uvrijedjeni, jer da ih je “netko kod mene opanjkao”. To je na Vama da uredite, kad i gdje se može.
b.) da smjesta i najaktivnije mobilizirate materijalnu pomoć jer su mi uz sve druge jade ovi dogadjaji naprtili strahovite troškove, i morao sam tražiti na posudbu novce. (Malo je bilo takvih požrtvovanih Hrvata u drugoj političkoj i nacionalnoj hrvatskoj emigraciji kao što je bio Maks Luburić. Uz sve poteškoće i životne dnevne tegobe za preživjeti, on se nije predavao nego Uzdignutom Glavom išao naprijed u davanju smjernica za prikupljanje hrvatskih boraca za Ponovnu Obnovu Hrvatske Države. Prilažem povijesnu sliku Franje Tuđmana i Mile Boban kada sam pred dupkom punom dvoranom Kardinal Alojzije Stepinac u Clevelandu mojom desnom rukom držao desnu ruku dra. Franje Tuđmana, gledao ga u oči, što i slika svjedoči i ozbiljnim glasom i povišenim tonom ga upitao: Gospodine predsjedniče što vi mislite o hrvatskom generalu Maksu Luburiću, na što je dr. Tuđman uz smiješak odgovorio: MI SMO OBADVOJICA HRVATSKI GENERALI. Tada su se svi nazočni u dvorani digli, zidovi dvorane su se tresli od urnebesnog aplauza. Moja opaska Mile Boban, Otporaš. To je bilo na Banquettu Prve Konvencije HBZ, nedjelja 21. siječnja 1990.
Ja obično tražim kad sam “u dreku” do vrata. Dodijalo mi je moljkati, pisati, tumačiti, mnogo puta ponižavati se, gutati predbacivanja, napadaje, nekada i zafrkancije, pa i vrijeđanje, ali kako nema druge, valja sve superirati i uvijek iznova počimati, moliti, ponižavati se, što znam, da ni Vama nije ugodno, i znam da osobno žrtvujete, gutate pilule gorke i čemerne, kao i ja, možda i više, jer ste u kontaktu i s različitim elementima. Pošaljite mi najhitnije sve što možete, bilo od tiska, bilo od Fonda, bilo osobnim i užim inicijativama, bilo od osoba, koje bi ipak mogle i morale na neki način pomoći. Na Vama je da riješite taj problem. Budite uvjereni i mogu Vam pružiti opipljivih dokaza, da smo Padre Oltra i ja ovdje nešto sredstava smogli i davno potrošili, jer ne bi inače ni pola onoga napravili, što smo napravili na svim poljima. (SVE SE JE TO RADILO I ŽRTVOVALO SRCEM I DUŠOM ZA NAŠU HRVATSKU, mo. Mile.) Ja sam bio toliko rastrgan ovih dana, da nisam imao vremena da pregledam u pogledu Fonda i razašaljem ostatak blokova i upozorim na jednu anomaliju. U isto vrijeme kad smo napravilo nekoliko blokova Socijalnog Fonda, stigla je potražnja od Štefa, (Crnički, mo.) da napravim FOND ZA SLOBODU HRVATSKE, Napravili smo hitno nešto i poslali avionski. Morao sam na put i ostavio sam, da mi izrade još. Pri numeriranju nisu imali u vidu razliku između dva Fonda i opetovani su neki brojevi, mislim prvi. Pisao sam Štefu, jer je kasnije uglavnom na njega poslano, da ispravi. Ako mognem sutra, što ne znam, jer očekujem povratak Padre Oltra iz Madrida, poslat ću ostatak. Tu je glavna briga na Štefa i Ratka da to sravne i daju drugima, bilo podatke, bilo druge blokove. (Ovdje trebam nadodati i to da su u tiskari DRINAPRESS- radili španjolski radnici koji nisu govorili hrvatski ni poznavali pravila hrvatskog jezika, mo.) Oni su u glavnim centrima. Vladeku (Šimunac, mo.) isto pišem posebno jer on skoro uvijek uzajmi od svoga i pošalje, a onda kasnije naplaćuje si. Štef neka uredi sa Džebom (Ivan, povjerenik DRINAPRESS-a za Ameriku i Kanadu, živio u Clevelandu, mo.) I ostalima, a Brbić, (Stipe, mo.) i tako ide u Australiji posebno i Lukas za Argentinu. Nu, pomozite, kako god znate. I hitno,
c.) Po pitanju proslave Desetog Travnja, kao najhitniji problem, uspio sam poslati jednu malu poruku na Nikicu Jurića u Hamilton, gdje oni slave prvi puta sami. Zatim jednu Lekciju br. 1. u Australiju na Brbića. To je doktrinarna stvar, odnosi se na značenje Desetog Travnja i konkretne tehničke i političke probleme akcije za obnovu. To je Stipe dobio i on će to umnožiti i dati svojim ograncima. Ne znam kakve tehničke mogućnosti ima Stipe da bi hitno napravio dva primjerka i poslao Lukasu za Argentinu, ili Ratku za Toronto. Pa možda bi moglo i stići, a ako ne, neka bude za Antunovo, za Radni Skup, jer nije za širu republiku, nego za Odporaše i borbeni element. Šaljem zato original, napisan, Marijanu Nosiću, pa neka kao pročelnik pročita Radnom Skupu, ako se sastane u Torontu. Inače nadam se da ću moći obaviti još nešto korespondencije, odgovoriti najhitnije i dati upute za Švedsku, Francusku i Njemačku, možda i poslati kojeg govornika, ali ne znam što i kako ću još stignuti učiniti za North, Sud i Oceaniju, (sjeverna Amerika, Latinska Amerika i Njuzeland i Australija, mo.) pa da znate i snađete se, kako znadete, sastavite poruku i pročitajte u moje ime. OBRANU ste dobili i imate letak: TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA.
OBRANA br. 57/58 1967.
To neka bude središnja misao, kao što je bila i 1941. godine. Proslavite kako znate, s kim mognete, prema lokalnim mogućnostima.
d.) OBRANA. Poslao sam je i sve ću učiniti da bi još jedna stigla, ona posebna za Deseti Travnja u područje North i Sud, te Evropa, i pokoji u Oceaniju. Ali ne znam što nam donosi sutra i kako ću biti s vremenom. Nadam se da ću moći smlatiti, makar i manji broj, i poslati ga na vrijeme. Ali ako bi se moralo biti i bez toga, poslat ću Vam letak ili što bilo.
e.) Učinite u pogledu našeg internog “puča” našeg pukovnika, kako najbolje znate. (Ovdje se radi o puk. Ivanu Stiru. Između generala i Ivana Štira tih godina je izbila neka nesuglasnost, a koliko mi je poznato ta “nesuglasnost” je izbila ponajviše poradi PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, Istarska DRINA br. 3/4 1964., st. 18-21., mo. Mile.) U gornjim okolnostima, neće Vam biti teško vjerovati, da nemam ni vremena, ni smisla, za naprdivanje sa usidjelicama Buenos Airesa. Nekada i sam počimam sumnjati u sve te naše Korskye, Štiere, Rovere koji iako idu s nama, trpe, ginu, ipak uvijek ostaju izvan onog začaranog kruga narodne duše, kao i Štrosamayeri, Šeperi, Pichleri itd. na klerikalnom polju. Štir je imao napisanu protiv Hefera, mene, Vrančića, Jelića, Oršanića, i do zadnjeg časa je brenzao stvar sa Heferom, i nije dao naprijed Odporu, a onda sam mu morao tiskati protiv Hefera, kuma, jer veli: pasti će itako, a sada sa Korskym ruši Oršanića u Republikanskoj stranci, Vrančića u novom HOP-u i mene u Odporu. Vele mi sasma ozbiljni ljudi, da ih posjećuje sa ovim programom u ruci i dokazuje, da sam se prodao komunistima, a ja njega već 1945. morao tenkovima vaditi iz ruka Moškova, Kirina i vojnog redarstva, jer je pokušavao vaditi iz partizana naše HSSovce. I sve je to “osječka garnitura” koja je trebala nadomjestiti onu – “dinarsko-koljačku”. /Hefera, Korsky, Štir, Klaić, Asančaić, itd. sve su to osječka garnitura/. Zato ograničitese na manevre na vlastitom području, jer inače nitko tu ne može konce vezati. Na pr. imamo s više mjesta ponude od prvog HOP-a, a negdje “drugod”, a negdje “obatri” sa svakim i protiv svakoga. (Ovdje general želi reći: Prvi Poglavnikov HOP kojeg je naslijedio Stjepan Hefer i “Reorganizacija” drugi HOP polovicom šesdesetih godina kojeg je bio predsjednik dr. V. Vrančić., mo.)
f.) Nitko više kao ja ne želi da se postavi stvar VANJSKOG FRONTA na noge. Ali nisam nikada želio da mu sijelo bude u Madridu, ali ni u Buenos Airesu, ni u Njemačkoj, ni u Parizu, jer ako treba postojati iz političkih razloga onda on treba biti u USA. To je to tako logično, da nije potrebno to ni jednom od Vas dokazivati. Pupak svijeta nije u Argentini iako može njoj biti dobar dio naše političke elite, koja bi i te kako dobro došla na drugim područjima. Nu, da se stvori nešto pametna i što će biti operativno, trebaju postojati operativni i stabilni RADNI SKUPOVI PODRUČJA. To se pak ne može riješiti “pukovničkim udarima” (general ovdje nesumnjivo misli na pukovnika Štira, mo.) koje ovdje zovu “kvartelazo”, tj. kasarnski udar. VANJSKA FRONTA ODPORA je isključivo politička institucija i mora biti polod razumijevanja, politike, izmjene misli, dogovaranja, uma i trpeljivosti, ali uvijek u rukama autoriteta, da se ne izrodi u “kvartelazo”. I recimo Cecelja (ne radi se o vlč. Cecelji iz Austrije, nego jednom istaknutom članu HNO iz Kanade koji je bio dobar prijatelj puk Ivana Štira, mo.) je donio u Argentinu duh svoga zapovjednika Štira i svoga komesara Korskog, operirajući na svim “combinazionne”. To nije Odpor, to je spekulacija. VANJSKI FRONT mora biti prikladan za svoje područje, da ovdje obavi svoju misiju a ne zato, da Odpor uskladi svoj rad prema želji svakog područja. I još manje prema želji pojedinaca. Naša je propaganda, pa i naš “specijalni program” više štete nanio komunistima, nego sve učinjeno kroz 20 godina. Papa, Kapitalizam, Nacionalizam operiraju na socijalnom polju, jer to je znak vremena i četvrta dimenzija svih podhvata XX stoljeća, – a mi, koji smo bezpravna raja, socijalno iskorišćavani, sa praktičnim jednim operativnim i socijalnim partnerima u hrvatskom industrijskom radništvu i mladoj generaciji intelektualaca izlazimo sa pričama o starom raju, kad te priče ne uvjeravaju ni nas, a kamoli one, koje valja izvući ispod pandža internacionalnog i srpskog komunizma. Vanjska Fronta neka se ograniči na usklađivanje u svojoj okolici, neka brani Hrvatsku pred svijetom, neka ima riječ u ime prava naroda, a ne da diktira taktičke poteze psihološkog rata sa 15.000 kilometara daljine onima, koji moraju na terenu biti “au jour”. (“au jour” značu: sada, danas, u ovom vremenu itd., mo. Mile.) Zar će naš Operativni Stožer u času pokreta u Domovini trebati uzimati u obzir mišljenje svakog od nas ovdje ili preko mora. Takvi propagandu nam diktiraju PRILIKE. Njemačka, Austrija, Engleska, pa i Vatikan, pa i Španjolska a da ne govorimo o Francuskoj i nordičkim zemljama, traže svoje putove, i mi moramo misliti na crveni i neutralni obruč oko Hrvatske, pa tražiti saveznike tamo, gdje su mogući, a ne na Mjesecu. CIA i UDBA će jedni drugima organizirati napade na ambasade, demonstracije, krađu dokumenata, itd. i onda ako uistinu stoje na istoj strateško globalnoj koncepciji: mir, da bi se očuvali od Kine, i “mali rat” da si očuvaju pozicije i vlast unutar zemlje. I naš VANJSKI FRONT trebao bi biti VLADA HRVATSKE, a ne njen organ za konspiraciju, represiju, psihološki rat. Dakle uzdignuti se u visine, a ne turati nos u male poteze, varakanje, “vrcanje” kako bi rekli naši Imoćani. Zato taj organizam mora biti fleksibilan, diplomatičan, dostojan, ugledan i na uglednom, odgovornom i potrebnom mjestu. Znači, u USA. To je uopće njegov “raison d’etre” razlog opstanka. Za sada to ne znači nikakvo nadglasavanje, nego delegiranje predstavnika svih područja u VANJSKI FRONT U USA, a ne miješanje Područja, ili svih i svakog u svaki potez taktičkih organa Odpora. Vidjeli smo kako su svršili svi mangupski, fanfaronski, hohštaplerski potezi stratega HOP-ani “mladih revolucionaraca” i njihovih zaštitnika, i ne smijemo počiniti takvu pogrešku. I nećemo ju počiniti, što dokazuje reakcija svih Vas na “Štirov puč”.
Nitko od mene ne želi efikasnija Vanjska Fronta, ali s tim, da mi pomaže kao Zapovjedniku Odpora. Onoga dana kada si među nama ozbiljno postavimo pitanje, da tko me je izabrao, odnosno postavio, stvar je propala. Ne zato, jer ne bi bilo drugoga, boljega, mlađega, pametnijega i prihvatljivijega, nego zato, jer ne bi bili ozbiljni, pa nebi znali ne samo pomagati mene, nego ni na mjesto moje postaviti drugoga. Ako zato trebadnemo “poslovnik” onda ga možemo posuditi od HOP-a i svršit kao i oni, kao i Ustaški Pokret, kao i HSS, itd. Ako imamo svijesti, pameti i živaca, onda ćemo znati voditi Odpor i kad trebadne izmijeniti i zamijeniti Zapovjednika, i malo će nam pomoći svi poslovnici, pravilnici, ustavi itd. Na terenu će pak diktirati prilike, cirkuliranje, uvjeti saveznima, itd. i teret ostaje na Vama, VANJSKOM FRONTU, da znadne prihvatiti nove prilike, ljude i potrebe. Neće dugo trajati da se “drugi HOP” (Vrančićev, mo.) pretvori kao i nekada Jelićev Odbor u druga poprišta razdvajanja, o čemo imam ne samo mišljenje, nego i konkretne obrise. Kao što “osječka klapa” tako i “dinarska” ima svoje Hercegovce, Ličane i Dalmatince, svoje prave i krive Ustaše, pravovjerne Poglavnikove Nastaše, na klerikalne i antiklerikalne, itd. Toliko o tome.
g.) Tiskara. Moram Vam i o tome nešto reći, ali bojim se da neću dovršiti, jer mi vele da je stigao Padre Oltra i moram ići. Ne samo da Tiskara nije svoje dovršila, nego je tek počela. Rata svjetskog nema, a ako ga bude, neće se biti u Evropi, a “naš će tito” ili nasljednici biti na strani Amerike kao pokusni kunić za nove eksperimente ili kao logistička baza protiv “vlastitih saveznika”. Može biti i drugčije, ali boj će se naš biti u glavama i srcima Hrvata. Preko Hrvata treba osvajati Hrvatsku, jer ne treba računati na “blatobrane” a niti za sada na “antikomunistički križarski pohod”. Znači treba pojačati rad novina, letaka, knjiga, stručnih, povijesnih i političkih knjiga. Imali smo jednu mašinu i ta je kroz 4 godine radila danju i noću. To je previše i za jednu američku, englesku ili njemačku, a kamoli za jednu skromnu “bosansku industriju” ovdje. Počela je faliti. Popraviti ćmo ju, i ta će mašina još pisati povijest. Ali sam morao kupiti drugu, i nova OBRANA izlazi tiskana na njoj, ili ne bi izašla. Ili napredovati, ili stati.
Moramo naprijed, ili krepati. To je zakon za čovjeka, drvo i mašinu, ili skup istih. Moramo dakle modernizirati, jer ovo nije više ona zemlja, u kojoj smo bili, nego zemlja za 18 milijuna turista i 2 milijuna radnika izvan zemlje. Nema radnika, a oni koji dođu, imaju europski nivo. A mi ostali isti, i to osjećam tako. Radi se dakle osim svega i o novim investicijama , ulogu kapitala u stvaranje psihološkog rata, kojeg vodimo, kako smo to rekli. Vjerujem da ćete ovu stvar odobriti, jer nema druge. Inače skorom ćete dobiti knjigu MISIJA U HRVATSKOJ, tj. dnevnik bivšeg tajnika vatikanskog izaslanika u Hrvatskoj, a to je do sada najjači dokument hrvatske državnosti godina 1941.-1946. Velim 1946. jer je isti bio savjetnik prve godine Titove vlasti. I zatim jedna druga, slična.
Moram ići. Vjerujem da ćete me razumjeti, pomoći i savjetovati.
Grli Vas odani Vam general Drinjanin
Logarić na grobu Maksa Luburića, travnja 1969.
Prvi s desna je Štef Crnički i Slavko Logarić tjedana i nešto dana poslije pogreba Maksa Luburića.
ISTINA je da hrvatski narod nije imao svoju pravu Hrvatsku Državu od Pacta Convente 1102. godine. Kroz to vrijeme pa sve do Deseti Travnja 1941. godine, naš Hrvatski Narod se je kroz razne načine i odraze vremena borio borio za svoju, tj. NAŠU HRVATSKU DRŽAVU. I zahvaljujući željama hrvatskog naroda i PRAVDI BOGA VELIKOGA taj povijesni SAN HRVATSKOG NARODA SE OSTVARIO DESETI TRAVNJA 1941. To je činjenica koja se ne može i ne SMIJE IGNJORIRATI.
E sada, tko je zaslužan da je došlo do Hrvatske Države Desetog Travnja 1941. godine, što je poslije punih 839 godina, naravno da je zaslužan HRVATSKI USTAŠKI REVOLUCIONARNI POKRET.
E sada, tko je kriv za uništenje prve Hrvatske Države poslije Pacta Convente NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, kriv je:
TITO I NJEGOVA JUGOSLAVIJE I SVI ONI KOJI SU SE S NJIM BORILI PROTIV HRVATSKE DRŽAVE A ZA USPOSTAVU STALJINOVE KOMUNISTČKE JUGOSLAVIJE.
E sad prilažem poveznicu koje sadržaj je ZA ANALIZU SVIJU NAS HRVATA. Pročitajte i uživajte u istinitom saznanju o hrvatskom problemu.
Iskreno vas sve pozdravlja vaš hrvatski brat Mile Boban.
ZA DOM SPREMNI!!!!!
