Književni kur salon u kur avliji ZKVH-a predstavlja pravu sliku stanja u danas potpuno uništenoj hrvatskoj manjinskoj zajednici u Srbiji
Na facebook portalu „Hrvatske riječi“ (koja nas svakog petka košta 20.000 eura) 28. kolovoza 2025. godine objavljena je reportaža o Književnom salonu u avliji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici (samo rekonstrukcija krova na zgradi Zavoda u toj avliji košta nas milijun eura), a na kojem je predstavljenja knjiga Mirka Kopunovića i Katarine Čeliković Više, više od riječi: (citat)
Književni salon u organizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji je održan večeras, ponudio je okupljenoj publici »Više, više od riječi« – sabrane pjesme Vojislava Sekelja. Knjiga koja je svjetlost dana ugledala još 2021., predstavljena je u krugu ljudi koji prije svega poznaju život i djelo Vojislava Sekelja. Tako su o knjizi, ali i zanimljivim anegdotama iz života Sekelja govorili Mirko Kopunović koji je napravio izbor pjesama koje su sabrane u ovoj knjizi, a koji je bio dugogodišnji prijatelj Sekelja, urednica knjige Katarina Čeliković, te je uvijek aktualne stihove čitao Zoltan Sič. Moderatorica književnog salona bila je Klara Dulić Ševčić, a glazbom ga ja upotpunila flautistica Lucija Vukov. (kraj citata)
Krug ljudi koji poznaju život i djelo Vojislava Sekelja u Književnom kur salonu* Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici sveo se na desetak „sahvatanih“ vremešnih Bunjevaca koji slušaju što o knjizi i o Sekelju govori nekoliko ništa manje vremešnih Bunjevaca (s izuzetkom Katarine Čeliković, kao Zagorke).
* Riječ Kur-salon je nastala od francuske riječi koja ima značenje “dvorana za prijem”. Kur-saloni su predstavljali mjesto za okupljanje, zabavu i provod banjskim pacijentima i posjetiocima.
Književni kur salon u kur avliji ZKVH-a predstavlja pravu sliku stanja u danas potpuno uništenoj hrvatskoj manjinskoj zajednici u Srbiji.
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata je jedna od četiri krovne institucije svih Hrvata u Republici Srbiji lociranih u Subotici na čijem čelu i na većinu radnih mjesta (kao i u druge tri institucije: HNV, NIU „Hrvatska rije“ i DSHV) su postavljeni Bunjevci koji kažu da su u isto vrijeme i Hrvati (takozvani „bunjevački Hrvati“, nepostojeća odrednica pri nacionalnom izjašnjavanju) preko kojih se svim Hrvatima u Srbiji natura bunjevština u svim vidovima kulture i svega drugog, pa i u književnosti.
Budući da je „bunjevačkih Hrvata“ na čelu „hrvatskih“ krovnih institucija izrazito malo u odnosu na broj Hrvata u Republici Srbiji, a da dobijaju milijunske iznose u eurima, danas su u međusobnom sukobu upravo oko novca! Na jednoj strani je Tomislav Žigmanov, predsjednik „jedine relevantne hrvatske poklitičke stranke u Srbiji“ i njegovi najodaniji botovi, a na drugoj pristalice Jasne Vojnić, predsjednice Hrvatskog nacionalnog vijeća i zastupnice HDZ-a u Saboru!
Ovaj sukob je konačno potpuno razorio našu nacionalnu manjnsku zajednicu u Srbiji, na čemu Žigmanov uporno i sistematski radi već dvadesetak godina, te nastavlja dalje!
Dakle, na krajnjem sjeveru u kutu države u kojoj živimo, kutu donjotavankutskog trokuta (Subotica i okolica), koji uz ogromni hrvatski novac guta i sve što je dobro u ovdašnjih Hrvata, i kutu svoje avlije, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (ne svih Hrvata u Srbiji) da bi opravdao dobijena ogromna sredstva organizira manifestacije tipa Književnog salona, što se pripisuje velikom uspjehu, prije svih djelatnika u Zavodu, ali i za cijelu ovdašnju Hrvatsku zajednicu!
Iz naftalina se vadi knjiga čija je glavna urednica eks ravnateljica Zavoda u mirovini, a autor i glavni junak knjige su (obvezno) Bunjevci jer drugi Hrvati u Srbiji nemaju tako poznatih književnika.
Sve je teška farsa za veliki novac, a fotografije govore sve: Banjski (subotički) pacijenti književnog kur salona. No, da farsa bude još veća upravo je „Hrvatska riječ“ 9. siječnja 2017. godine objavila intervju s Vojislavom Sekeljem.
U njemu on na kraju kaže: (citat)
Vojvodina je već odavno gurnuta na stranu. Muči se kao što se muče i njeni građani. Što se hrvatske, a isto tako i ostalih zajednica u njoj tiče, mislim da je živi mrtvac. Ne vidim ja tu nikakvog zajedništva, nikakvog plana… (kraj citata) (vidjeti: https://www.hrvatskarijec.rs/vijest/4029/Vojislav-Sekelj/)
O tom stanju u našoj ovdašnjoj zajednici pišem pet godina prije ovog intervjua i jedino rješenje je u tome da sve hrvatske krovne institucije u Republici Srbiji svoje sjedište imaju u Beogradu ili Novom Sadu, da se u njima uposle Hrvati, a institucije dobiju prefiks “hrvatski”, ne “vojvođanski”!!!
