Već trinaestu godinu ruke hrvatskih pjesnika pletu za vas poetske vijence tuge, ponosa i slave, od cvjetova ubranih po livadama bojišnica
Dragi blagopokojni subranitelji, pripadnici 4. gardijske brigade, naše bojne blaženika na nebesima! Već trinaestu godinu ruke hrvatskih pjesnika pletu za vas poetske vijence tuge, ponosa i slave, od cvjetova ubranih po livadama bojišnica. Vama koji ste isprepleteni na nebu zvijezdama u zajedništvu, koji lebdite na krilima srebrenoga mjeseca, rane koje blistaju trajno želimo stihovima cjelivati.
Hvala vam, besmrtni ratnici duha, što šaljete ljubavi u pohode blagoslovljene kiše rosulje protiv zaborava i hrvatske šutnje.
Hvala pjesnicima iz plemena Croatana koji su posvetili vama lijepe stihove, prinoseći ih kolopletom u nebeski cvijetnjak naše bojne blaženika.
Hvala pjesnicima koji opjevaše ratnika naših pobjedu slavnu, kojom Domovinu okruniše i okitiše zastavama srca.
Dadoše se junaci na žrtvenik, na oltar Domovine, ruku blaženih, prekriženih, kao kraljevi i knezovi hrvatski, ugasiše svijeće, upališe zvijezde da u strahu zašute oblaci.
Trideset i pet minulo je ljeta od prisege naše, dok svi bijasmo na broju, a onda smo poletjeli kao sokolovi po raznim bojišnicama, a 195 naših suboraca i prijatelja položiše život na oltar Domovine. Sjećam se kada smo u zvijezde odjeveni zajedno čekali nova svitanja, nosili misao slobode, misao vjekovječnu, kojoj ni vaš san nikada neće zaklopiti oči.
Naši prijatelji bijahu uspravni, jaki i stameni kao stoljetni hrastovi, i onda im korak zastade na stazi slobode, na stazi života. Bilo je to vrijeme kada su samo hrabri koračali bojnim poljima smrti, vrijeme tajnovitoga branja prvih pupoljaka, vrijeme uzleta hrvatske mladosti u nadmetanju sa sokolom, vrijeme kada su zagrlili nebo i vrijeme leta naših prijatelja našoj bojni blaženika na nebesima.
Naša Hrvatska danas ne vidi klepetanje crnih gavrana nad svojim braniteljima, a neki prisilno zatvaraju umorne oči, vidjevši da im jeftino prodaju njihove snove.
Mi, vaši suborci koji smo za ruku držali iste munje i gromove, prinosimo vam bijeli cvijetak na kamen nadgrobni, neka na njemu sa suncem dozrijeva, kada ga majka zagrli, neka probuđen vjetrom o vašem junaštvu pjeva.
Počivajte u grudima domovine kojoj ste na svojim plećima donijeli slobodna obzorja, mi moramo bdjeti da vam snove ne pokradu.
Dragi pripadnici zbora nebeske – narodne garde, moram vam javiti da vas mnogi, pa i neki naši suborci i udruge branitelja, kuju u zaborav, zaboravili su pjev slobode, vjernost riječi i našu prisegu. Previše je tuge u govorima njihove šutnje, koja odjekuje sramnim lelekom zaborava.
Dragi pjesnici, ne možemo pokupiti suze razasute po grobljima, ali zato zagrlimo pjesmom toplinu njihova srca, pjesmom svih tišina i rukoveti osmijeha u životu poslije smrti. Razaspite vaše domoljubne stihove diljem svijeta i apostolske pjesme koraljnice, neka mrtve probude iz sna, da više ne rađaju plodovi zaborava.
Pjesnici, bdijte nad svojim mrtvim ratnicima da vam se u očima ne ugase zvijezde, domoljubne krijesnice i plamen.
A sada dozovimo pjesme i utonimo u njihovo blaženstvo, koje neka nas spoji u zajedništvo s blaženicima na nebesima i ovjenča nezaboravom.
Neka vam mir i radost u srcima pjeva!
