Zemlja plače

Ostani sine, na svom

 

 

Svi vi koji odlazite s koferima

I kartom u jednom smjeru,

Zar ne osjećate kako

Vaša zemlja plače?

Zar ne čujete

Nijemi vapaj

Napuštenog ognjišta?

Zar ne vidite suze

Na lijehama cvijeća,

Na ogradama dvorišta,

Na starim trsovima,

Zaraslim u korov,

U očima psa,

Što vas prati

Do autobusne stanice.

Tamo će vas čekati,

Danima, tjednima,

I pustim godinama.

Vratiti se ne ćete.

Dom će umrijeti

Od žalosti i bola.

U trgovačkim centrima,

Skladištima, kampovima,

Motelima, hotelima,

Bit’ će neki novi,

sasvim drugačiji ljudi,

sa svojim prioritetima,

sa svojim jezikom,

sa svojom kulturom,

sa svojom Crkvom,

sa svojom djecom.

Betonirana zemlja

Guši se u suzama.

Zvijeri i ptica

Nema u šumama.

Zlokobna tišina,

Nad grobovima

Malih i velikih Hrvata.

Nakon Apsurda Apokalipsa.

…

Još nije kasno.

Vrijeme je stalo,

Daje ti samo još

Jednu priliku.

Svaka kap rose

U osvit dana,

Svaka zraka

Zlazećeg sunca.

Šaptom ti šalje

Molbu i vapaj.

Ucviljena majka,

Sklopljenih ruku moli:

Nemoj sine, nemoj ići.

Nismo mi u toj priči.

Ovdje je naša zemlja.

Ovdje je tvoj dom.

Ostani sine, na svom.

 

Ankica Benček