Pomutnja, neposlušnost, podijeljenost i progonstvo

Crkvu želi uništiti đavao, jer ga Crkva raskrinkava

Crkva, ako ju promatramo na metafzičkoj razini, i ako je kako sv. Pavao kaže „Tijelo Kristovo“ ili „stup i uporište Istine“ ima pred sobom brojne izazove kada je u pitanju njezino poslanje u svijetu. Zapadni čovjek gotovo slavi svoju „pobjedu“ nad Bogom, izbrisao je Boga iz svoje memorije i svaki spomen riječi „Bog“ u mentalitetu zapadnoga čovjeka često budi bijes i netrpeljivost. Jer on slavi! Slavi pobjedu nad Bogom, a nije svjestan svoje vlastite duboke egzistencijalne nesvijeti. Živi u iluziji da može bez Boga i njegove poruke koja preobražava čitav svijet i ljudska srca. Budući da taj isti zapadni čovjek želi anulirati sve ono što ima bilo kakvu relaciju sa transcendentnim i duhovnim, pretpostavlja se da će svim mogućim intelektualnim i duhovnim sredstvima raditi na tome da uništi Crkvu kao Isusovu zajednicu.

Tko želi uništiti Crkvu? To prije svega želi đavao, jer ga Crkva raskrinkava, Crkva svjedoči protiv ovoga svijeta i protiv đavlovih podanika da su im djela opaka, da su u grijehu. Takav govor današnji čovjek ne može smisliti i zato mrzi Crkvu i njezine pastire. Već sam nekoliko puta, gotovo papagajski govorio kako me je ponekad strah izaći na ulicu u svećeničkoj odjeći, jer imam dojam da će me neki antiteist bubnuti šakom u čelo, slično kao što su napravili starici na Cvjetnom trgu u Zagrebu za vrijeme prosvjeda kojega su organizirali sekularni fundamentalisti. Ili skandiranje na jednom gay prideu – „ubij popove pasje skotove“. Želi se stvoriti klima progona, klima mržnje prema Crkvi i onim kršćanima koji žele istinski živjeti po evanđelju. No, neprijatelji Crkve neće ostati na tome da ju napadaju „izvana“, da ju kritiziraju, osporavaju, vrijeđaju i progone. Oni će svojim lukavim planovima i nakanama u samoj Crkvi tražiti „svoje teologe“ koji su, svjesno ili nesvijesno, napravili kompromis sa duhom svijeta i samim Napasnikom.

Takvi ljudi, „teolozi“ naizgled će davati dojam intelektualaca, erudita i kompletnih osoba. No, kada se dotaknu određene teme, kao što je papinstvo, hijerarhija, pitanje celibata i ređenja žena – jednostavno se u njima probudi nešto iracionalno i u jednom trenutku duhovno podivljaju. Tako da, kada u Crkvi raspravljam sa nekim takvim „teologom“, budi se u meni osjećaj da taj i takav „teolog“ ima u sebi više netrpeljivosti i mržnje prema Crkvi nego neki antiteist, ateist, agnostik ili sekularni fundamentalist. To je znak da se kao zajednica nalazimo u vrlo ozbiljnoj duhovnoj krizi. Don Stefano Gobbi, talijanski svećenik koji je kroz 25 godina imao „unutarnje lokucije“ i tim putem primao Gospine poruke upozorava već 1979. da postoje četiri oblika otpora Crkvi i njezinom od Krista postavljenom Učiteljstvu. Koja su ta četiri oblika otpora?

Pomutnja. Pomutnja u Crkvi danas je prisutna na poseban način u doktrinarnom i disciplinskom području koji uređuje život svećenika i vjernika. Vjerske istine se relativiziraju, evanđelje se tumači na prizeman, racionalan način sa vrlo plitkim interpretacijama. Evanđeoske vrijednosti koje su u mentalitetu današnjega čovjeka u velikoj krizi dovode se u pitanje. I kada se ne slijedi Učiteljstvo Crkve prosvjetljeno karizmom Kristova naučavanja, lako se strovaliti u zabludu, duhovnu zabludu. Tako da u mnogim slučajevima, običan jednostavan vjernik ne zna kome vjerovati, a i neki pastiri su zbunjeni. A negativni duh baš to želi postići. Pomutnju, zbunjenost u Crkvi kako bi paralizirao sve veći broj duša i uvjerio ih kako postoje alternativni oblici spasenja koji nemaju ništa zajedničko sa evanđeljem. Neposlušnost. Koliko smo u Crkvi okrenuti Božjim nadahnućima? Da li smo u dubini duše poučljivi Božjem glasu koji nas vodi do svetosti? Je li se dovoljno vježbamo u kršćanskoj poniznosti? Da li poštujemo svoje svećenike i poglavare? Neposlušnost je znak duboke oholosti.

To je kritično, jer se postavlja pitanje zna li takva osoba čitati „znakove vremena“? Ako nema Kristova duha i oholo se protivi nauku Crkve i odluci svojih poglavara za dobro zajednice, došli smo do novog pokušaja uništenja Crkve. Upravo kroz neposlušnost. Zato je neophodno toj neposlušnosti odgovoriti poslušnošću. Poučljivosti prema Isusu u dubini svojega bića i poslušnost onima koji uređuju moj život, a to su moji poglavari. Poslušnost je znak zajedništva i bratskog života koji se temelji na slobodi, a ne na nekakvim prisilama kako to žele prikazati neprijatelji Crkve u svojoj propagandi.

Podijeljenost. Kako je moguće da je evanđelje jedno, da je Krist jedan, da je Crkva jedna, a u samoj Crkvi vlada podijela? Podjela se sastoji u tome da se neprestano susrećemo sa kontestacijom Crkvenom Učiteljstvu. Ali ono što je u ovom kontekstu najopasnije, nije tu riječ o otvorenoj pobuni i podjeli. Radi se o tome da se u konkretnom životu ne poštuje osoba Svetoga Oca pape kao Petrova nasljednika i učitelja vjere. Ne poštuju ga i puštaju da njegove riječi padnu „u prazno“.

Progonstvo. Crkva je progonjena od svijeta. To je jasno, jer je i sam Isus o tome govorio. Želi se stvoriti anticrkveni mentalitet kroz razne medijske manipulacije i antikatolički aktivizam. Međutim, mi imamo i unutarnje progonstvo i to od onih „teologa“ koji su uvjereni da svojim kritizerstvom, pametovanjem, koketiranjem sa duhom svijeta mogu promijeniti Crkvu. Oni će one istinske vjernike koji vole Isusa i Crkvu klevetati kao „zatucane“, „zaostale“, „dogmate“, „katolibane“, dok će one koji rade protiv Crkve, koji joj se suprostavljaju svojim krivim naukama i tezama proglašavati „slobodnomislećim ljudima“. Takvoj inverziji koja vodi prema progonu potrebno je odlučno se usprotiviti.

Što nam je činiti kako bismo obnovili Crkvu? Što činiti da ta naša Crkva bude doista efektna u navještaju Božje Riječi? Gdje je ta „nova evangelizacija“ o kojoj je se toliko žara i ljubavi govorio sv. Ivan Pavao II.? Nužno je da se snagom molitve, katarze, žrtve i vapajem za nebeskim nadahnućima predamo Božjoj ljubavi. Kada se u duši stvori raspoloženje ljubavi i kada dopustimo da nas ta ljubav nadahnjuje i prati, dobit ćemo nove ideje kako mijenjati sebe, a i kako mijenjati Crkvu. Ništa se u Crkvi ne može promijeniti kritizerstvom i napadom na njezine ustavnove. Samo ljubavlju možemo promijeniti sve. Koliko smo otvoreni toj ljubavi? U ovoj sveopćoj krizi u kojoj se nalazimo kao Crkva i svijet mislim da je najbolji kriterij naše vjerodostojnosti i ljubavi prema Crkvi i evanđelju sljedeći – ljubav prema Isusu prisutnom u euharistiji, vjernost Papi i pobožnost prema Gospi. Euharistija, Papa, Gospa! To je duhovno bogatstvo koje nas treba voditi u životu i jedino ono može transformirati svijest današnjega čovjeka, te mu vratiti dostojanstvo osobe. Ali  naravno – da sve to bude duboko proživljeno.

Pavle Primorac