Kerubin Šegvić (Split, 23. veljače 1867. – Zagreb, 30. srpnja 1945., hrvatski povjesničar, književni kritičar, političar, katolički svećenik i profesor filologije; pogubio ga je nakon Drugoga svjetskog rata jugokomunistički režim.
Rođen je u Splitu, u seljačkoj obitelji kao Matej-Marin Šegvić. Pohodio je zadarski Teološki fakultet, gdje je i doktorirao. Zaredio se je 1889., ali je kasnije napustio franjevački red i ostao samo biskupski svećenik. Od 1890. do 1891. i od 1895. do 1898. studirao je filologiju u Zagrebu, a nakon toga arheologiju u Beču.
U Splitu i KotoruŠegvić je radio kao srednjoškolski profesor hrvatskog jezika, povijesti, grčkog i latinskog. Nakon umirovljenja Šegvić se posvetio potpuno intelektualnoj djelatnosti, pišući brojne članke i knjige. Na otoku Šoltiod 1914. do 1918. bio je na svećeničkoj službi, a od 1918. živio je i djelovao uglavnom u Zagrebu. Nešto kasnije imenovan je i ravnateljem crkvice Ranjenog Isusa na Jelačićevom trgu.
Šegvić je od 1906. godine uređivao Hrvatski dnevnik iz Sarajeva, sve dok ga zbog njegovih nacionalističkih stajališta nisu protjerali natrag u Zagreb. Šegvić je bio pokretač i urednik Hrvatskog lista u Osijeku 1918., a od 1923. lista Hrvatska riječ u Splitu te list Hrvatske zajednice Hrvat. Godine 1933. osnovao je list Hrvatsku smotru. Hrvatska smotra predstavljala je časopis koji je okupljao hrvatske intelektualce na desnici, od onih umjerenijih do radikalnijih, poput Stjepana Buća i Vilka Riegera. Časopis je, naročito u prvim brojevima, zagovarao žestok sukob s marksizmom, obrušivši se tako na lijevo orijentirane pisce u Hrvatskoj poput Miroslava Krleže
Kao povjesničar, pokušao je na temelju radova kroničara Tome Arhiđakona i njegovog dijela Historia Salonitana objasniti Gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata. Također je autor jedne od prvih biografija o Anti Starčeviću (1911.), te studija o životu Eugena Kvaternika (1921.). U Zagrebu je 1907. u dva sveska objavio i navodne dnevničke zapise Eugena Kvaternika pod naslovom Prvo progonstvo Eugena Kvaternika, koji su u historiografiji dugo izazivali brojne zablude i pogreške, budući da se Šegvić odlučio redigirati zapise, te ih je tako kratio, preformulirao i iskrivio. Šegvić je također pisao o Frankopanima i Zrinskima, Svetom Jeronimu, Grguru Ninskom, Grgi Martiću, Frani Buliću, Mihovilu Pavlinoviću, Petru Preradoviću i mnogim drugim osobama i temama. Godine 1927.Šegvić objavljuje svoju knjigu Toma Splićanin – državnik i pisac – 1200.-1268. – njegov život i djelo. Iako danas možemo o Tomi reći više, osobito s obzirom na utjecaje vremena, mjesta i ljudi u kojima i s kim živi i obrazuje se, kao i nakon provedene analize djela uzimajući u obzir povijesna istraživanja obavljena u međuvremenu, ipak temelji za sva nova istraživanja o Tomi nalaze se u monografiji Kerubina Šegvića.
Kerubin Šegvić autor je i povijesnih romana Posliednji Kotromanići ili propast bosanske državne nezavisnosti i Na solinskih ruševinah. Pripoviest iz staro-kršćanske dobe u Solinu, ilustrirane zbirke pripovijedaka Božić bana Borka i druge pripovijetke, te niza drugih pripovjedaka. Pod pseudonimom Pierre Lucki objavio je „povjestničku pripoviest iz dubrovačke okolice“ Lopudska sirotica prema nedovršenom epu Petra Preradovića. Ostale pripovijesti su mu: Boj na Grahovcu: pripovijest iz dobe hercegovačkih ustanaka, Jača od smrti: četiri pripovijesti, Junačka djela senjskih Uskoka, S mora: pripovijesti. Kao književni kritičar i povjesničar napisao je 1911. "Kratku povijest hrvatske (srpske) književnosti od njenih početaka do g. 1900" te studiju života i djela Luke Botića (1930.). Osim književnih pokušaja, priredio je nekoliko klasika hrvatske književnosti. Tu prednjače Gundulićeva djela: Dubravka, Suze sina razmetnog i Osman u suradnji s Ivanom Brozom. Također, preveo je sa i na talijanski nekoliko članaka i knjiga.
Političko djelovanje
Pripadao je ovim strankama: dalmatinskoj Čistoj stranci prava, Hrvatskoj stranci prava (članici Hrvatsko-srpske koalicije), Starčevićevoj stranci prava (milinovci) te za vrijeme južnoslavenske države, Hrvatskoj zajednici i Hrvatskoj federalističkoj seljačkoj stranci.
Od 1919. do 1923. bio je zastupnik Hrvatske zajedniceu Beogradskoj Skupštini. Beogradski režim ga je uhitio 1925. (vidi članke u Hrvatskom borcu), tri mjeseca nakon čega se povukao iz aktivnoga političkog života. U zatvoru je zadržan čitavih šest mjeseci. Tijekom Kraljevine Jugoslavije Šegvić je uglavnom zauzimao oporbeni stav naspram vlasti u Beogradu, nije glasovao u skupštini za Vidovdanski ustav niti prisegnuo, a kritizirao je i Stjepana Radića. Međutim, zauzimao se je realistične političke stavove, a nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature kao i mnogi hrvatski političari i intelektualci nadao se u boljitak zemlje i rješenje Hrvatskog pitanja.[7]
Premda se je Šegvić zalagao za samostalnu Hrvatsku državu i pozdravio 1941.proglašenje NDH, nije bio član ustaškog pokreta. Dapače, iako nije gubio vjeru u nezavisnu Hrvatsku bio je kritičan prema ustaškom režimu, napose prema Rimskom ugovoru, za koji je napisao: Pratio sam to sve najvećom bolju u duši i bio sretan, što nisam u broju onih, koji bijahu pratili Poglavnika u Rim.
Ipak, agresivan i nacionalistički ton njegovih polemika stekao mu je mnoge neprijatelje, a misija u službi NDH koju je 1941. poduzeo u Italiju i Vatikan na kojoj se susreo između ostalih i s papom Pijom XII., Benitom Mussolinijem, Giovannijem Montinijem – budućim papom Pavlom VI. i designiranim hrvatskim kraljem Tomislavom II., dovela je Šegvića u izravnu vezu sa ustaškim režimom. Ipak, potrebno je napomenuti kako nakon te misije 1941. u Italiji Šegvić više nije služio državnim zadacima, njegov je dnevnički zapis s tog putovanja cenzurom zabranjen, a sam se Šegvić ograničio na pisanje kraćih članaka i priloga za brojne časopise i glasila.
O gotskoj teoriji
Kao povjesničar imao je nekoliko teza koje je pokušao znanstvenom logikom potkrijepiti. Jedna od njegovih teorija je bila da Hrvati nisu slavenskog nego gotskog podrijetla. Iako se oslanjao na tekstove Ludwiga Gumplowitza s početka XX. stoljeća u kojima se pokušalo dokazati neslavensko podrijetlo Hrvata, do teorije je postupno došao vlastitim istraživanjima. Pritom je Šegvić kao glavne dokaze (vrela) iznosio zapise Tome Arhiđakona u Salonitanskoj kronici i Ljetopis popa Dukljanina. U članku „Hrvat, Got, Slav“ izdanom 1932. Kerubin Šegvić izdvaja navode iz Tomine kronike u kojima se spominju Goti i uglavnom prepričava vrelo bez prevelikog teoretiziranja, ali ipak zaključuje: Nemoguće je dakle u Tominu djelu poreći ovu sinonimnost: Chroati, Gothi, Sclavi za Hrvate.
Budući da je teorija tako izravno Hrvate odjeljivala od Slavena i Srba, postala je izuzetno pogodna u propagandne svrhe ustaškog režima i ideologije, naročito dijelu ustaške vlasti koji se zalagao za bližu suradnju s Hitlerom, a ne Italijom. Gotska teorija navedena je u optužnici Kerubina Šegvića 1945. i bila je jedan od glavnih razloga zbog kojeg su ga jugokomunisti osudili na smrti. Osudio ga je vojni sud II. armije na smrt zbog "teorije o neslavenskom podrijetlu Hrvata, odnosno zbog raspirivanja meðunacionalne mržnje"
Nakon 1940. Šegvić je objavio nekoliko populističkih prikaza povijesti Hrvatske na njemačkom i talijanskom jeziku, u kojima također zastupa gotsku teoriju, a ubrajaju se u njegova najslabija djela. Iako i danas postoje povjesničari koji zagovaraju tu tezu, uglavnom je složno odbačena. Pojam "Goti" kod Popa Dukljanina predstavlja vjerojatno tek posuđenicu od drugih povjesničara koja je preseljena u imaginarno južnoslavensko kraljevstvo, a da Toma rabi ime Goti samo u pogrdnom obliku, za slavensko stanovništvo zaleđa.
Šegvićeva smrt
Ubrzo nakon uvođenja jugokomunističkog režima u Hrvatskoj Šegvić je uhićen i već u lipnju 1945. pogubljen, iako nije poznato kako. Prema službenoj verziji je obješen, iako Bogdan Radicanavodi kako je Šegvić ubijen kasnije u nekom samostanu. Također se spominju i glasine koje su kolale Zagrebom da su Šegvića mučili, na način da je poluživ vezan za vozilo koje ga je vuklo ulicama Zagreba Maksimirskom i Peščenice dok nije usmrćen kako bi ga ponizili pred narodom i pohvalili se svojim navodnim uspjehom, a njegovo je tijelo nakon toga raskomadano. Nakon 1945. je desetljećima hrvatska historiografija o Šegviću i njegovoj Hrvatskoj smotri pisala nekritički, bez dubljeg poznavanja njegove biografije i djelatnosti u i prije NDH.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više