LAŽ NA LAŽ – Povijesne činjenice o ustaškom logoru Jasenovcu (2)

U nepune četiri ratne godine u Jasenovcu je stradalo i umrlo 262, a u Staroj Gradiški 141 zatočenik

Zbog okrutnog zločinačkog velikosrpskog režima koji je vladao od 1918. do 1941., pa nastavio  od 1945. do 1990. godine, nitko se nije usudio protusloviti srpskim „istinama“, jer ode glava, a najmanje na dugogodišnju robiju. Unatoč neopisivoj diktaturi i strahu, dr. Franjo Tuđman 1961. godine, skinuo je generalsku uniformu u kojoj je mogao uživati i koristiti bezbrojne privilegije kao i ostali generali i visoki časnici i hrvatski veleizdajnici hrvatskog naroda, na čelu s Vladimirom Bakarićem. Međutim, Tuđman je okupio ekipu domoljuba i posvetio se naučnom radu i istraživanju istine o Jasenovcu i ostalim zločinima na tlu Hrvatske. Kako se uopće usudio suprotstaviti srbočetničkoj propagandi, zbog toga je dva puta osuđivan na robiju.

Jefto Šašić

Tuđmana su optuživali zbog tobožnjeg umanjivanja broja jasenovačkih žrtava, kao protivniku socijalizma, te povezanost ne samo s fašističkom i terorističkom ustaškom emigracijom, nego i sa stranim obavještajnim centrima, i falsifikatora povijesti i suradnika ustaštva. Ipak, povijesna ploča se okrenula kada su činjenice izašle na svjetlo dana, a brojke o ustaškim zločinima ostale su i dalje u glavama veleizdajnika. Tako, u svezi žrtava logora Jasenovac, 21. prosinca 2001., u tjedniku Globus, Josip Vrhovec, negdašnji član Izvršnog komiteta CK SKH, objavio: „Jasenovački mit nazvan 'milijun žrtava' nanio nam je gomilu štetu jer je nosio poruku da tako masovan broj pobijenih nije mogao biti rezultat samo  ustaškog zločina nego i potpore i ignorancije Hrvata prema tom zločinu, iz čega se izvlači i tzv. povijesna krivnja hrvatskog naroda.“ Globus također iznosi: „Važan izvor informacija je popis žrtava iz 1964. godine koji je načinjen radi ratnih reparacija s Njemačkom – kada broj žrtava sigurno nije umanjivan… Prema tom popisu Statističkog zavoda SFRJ, broj poginulih i umrlih u Jasenovcu bio je 49.874 osobe.“

Dvije godine poslije, 2003., Vrhovec je u Fokusu izjavio: „Rezultati tog popisa iz 1964. godine pokazali su da je naša priča  o milijun žrtava samo u Jasenovcu – u sferi znanstvene fantastike, ali s veoma pogubnim političkim posljedicama… U Predsjedništvu (nam je) pružena prilika da ispravimo tu dugovječnu zabludu. Ali ustuknuli smo pred kvazibrigom da bi se narod ljutio što smo mu – dosad lagali“. 

Sve je to rečeno nakon Tuđmanove smrti, kad on to više nije mogao čuti. Ali Vrhovec nije imao obraza reći da je dr. Franju Tuđmana osudila njegova – Vrhovčeva – komunistička vlast zbog istine koju ona danas, preko njega – Vrhovca, onako usput priznaje da su lagali s ciljem osude hrvatskog naroda. Tuđman je to govorio tada kad je to trebalo reći, a Vrhovec danas kad je prekasno za one koji su zbog istine stradali. (Ankica Tuđman: Moj život s Francekom, str. 136.).

Danas vidimo da je i ta brojka od 49.874 žrtve Jasenovca napuhana kod pisanja zahtjeva za reparaciju ratne štete prema Njemačkoj. Jasno da su brojku napuhali koliko su mogli, ali nisu imali hrabrosti napisati laži o 700 tisuća i više, jer to je bilo i ostalo za domaću upotrebu. Godine 2014., hrvatski povjesničar Mladen Ivezić izdao je knjigu „Titov Jasenovac“. Tu se Ivezić poziva na Titina generala Jeftu Šašića, Srbina, koji je na zahtjev Tite, još 1966. godine, podnio mu izvješće o stvarnim žrtvama Jasenovca. U tom izvješću stoji da je upravo Statistički zavod „ustanovio“ da je u četiri godine užasa u Jasenovcu stradalo i umrlo 262, a u Staroj Gradiški 141 zatočenik. Dakle, ukupno u Jasenovcu i Staroj Gradiški 403 zatočenika su umrla. Šašić ne kaže da su ubijeni jer se puno umiralo od tifusa i drugih bolesti. Da je u svim logorima u Jugoslaviji ukupno (i svega) 2620 umrlih zatočenika. Zašto je to izvješće Šašićevo izašlo na svjetlo dana tek 1986. godine iz političkih razloga, ali ni tada ne za široku javnost (Opširnije u knjizi Ankice Tuđman Moj život s Francekom).

(Nastavak slijedi)

Ivan Runje