Najznačajniji skladatelj glazbenog baroka Dalmacije

Međunarodni znanstveno-umjetnički simpozij 'Ivan Lukačić, kapelnik splitske prvostolnice'

Katolički bogoslovni fakultet i Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu od 12. do 14. studenoga 2020. godine, upriličili su u Splitu međunarodni znanstveno-umjetnički simpozij: „Ivan Lukačić, kapelnik splitske prvostolnice“. Simpozij je organiziran povodom 400. obljetnice izdanja Lukačićeve zbirke „Sacrae cantiones“. Znanstveni dio programa okupio je eminentne stručnjake koji su iz različitih kuteva promatranja ukazali na brojne aspekte Lukačićeva djelovanja, kao i važnost koja ovom skladatelju pripada, kako u nacionalnoj, tako i u europskoj glazbenoj povijesti.

Nadbiskupski arhiv u Splitu čuva više od pedeset različitih fondova i zbirki. Među njima svakako po svojoj vrijednosti i posebnosti gradiva valja istaknuti Glazbeni arhiv splitske katedrale. O tome svjedoči i činjenica da je Muzička akademija sedamdesetih godina prošlog stoljeća dala urediti svih sto arhivskih kutija ove zbirke, kojom je prigodom sastavljen i kartotečni indeks svih skladbi. Miljenko Grgić u svojem članku o Glazbenom arhivu kaže: „Glazbeni arhiv splitske katedrale nastao je višestoljetnim sustavnim prikupljanjem muzikalija izvođenih u stolnoj crkvi sv. Dujma, pa u njemu prevladava baština starih splitskih kapelnika. Raznolikost njihova stvaralaštva oblikovala je razvijeni glazbeni život Katedrale i Splita…“ Ivan Lukačić jedan je od njih. Iako njegovih skladbi nema, na žalost, sačuvanih u ovom arhivu, iz drugih izvora možemo doznati podatke o njegovu djelovanju. Kako je splitski kaptol bio aktivno uključen u brigu o kapelnicima i općenito pjevanju u katedrali, tako se u gradivu Kaptolskog arhiva, Arhiva Splitske nadbiskupije i Arhiva splitske katedrale mogu pronaći i podatci o Lukačićevoj službi u splitskoj prvostolnici.

Ivan Lukačić, jedan od najznačajnijih skladatelja glazbenog baroka Dalmacije, rođen je u Šibeniku, između 1585. i 1587. godine. O njegovom životu ima vrlo malo podataka. Poznato je da je već s dvanaest godina stupio u red franjevaca konventualaca u Šibeniku. Samostanska knjižnica, jedna od najbogatijih na hrvatskoj obali s knjižnim fundusom iz ranog srednjeg vijeka, mogla je biti Lukačićev izvor prvih saznanja i mjesto primanja prvih poduka. Samo tri godine nakon zaređenja poslan je u Italiju na daljnje studije. Jedini pouzdani podatak o njegovom glazbenom školovanju i djelovanju vezan je uz Rim i uz dvije kratke rečenice iz dokumenata hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu. Ovdje se Lukačić spominje kao predvodnik glazbene svečanosti u crkvi 1614. godine, a na drugom mjestu spominje se da je stekao naslov magistra glazbe 1615. godine.

Godine 1618. Vraća se u Dalmaciju i to u svoj rodni Šibenik, u isti samostan iz kojeg je i krenulo njegovo životno putovanje. Ključna je godina u njegovom životu 1620. kad seli u Split i prihvaća dužnost gvardijana samostana sv. Frane na Obali i kapelnika katedrale sv. Duje u Splitu. Poznato je da je, poduzetan i energičan u svom radu, bio poštovan i cijenjen kao malo koji gvardijan prije njega. Međutim, služba u splitskoj katedrali bila je za njega kao glazbenika važnija od službe gvardijana. U knjižnici samostana sv. Frane i danas nalazimo rijetke primjerke tiskanih muzikalija iz tog vremena, što govori o vrlo razvijenom glazbenom repertoaru koji mu je bio dostupan.

Pretpostavlja se da je njegov opus bio značajan, međutim ostala je sačuvana samo jedna zbirka moteta pod naslovom Sacrae Cantiones Singulis Binis Ternis Quaternis Quinisque vocibus Concinendae (Svete pjesme pjevane jednoglasno, dvoglasno, troglasno, četveroglasno i peteroglasno), koja je danas jedini izvor o vrijednosti njegovog rada i djelovanja. Zbirka je izdana u Veneciji 1620. godine i sastoji se od pet svezaka: Cantus, Altus, Tenor, Bassus i Organum. Objavio ju je njegov prijatelj, franjevac Jacobo Finetti, ugledni skladatelj Ancone i kapelnik u Veneciji.

Neobično je što je jedini poznati tiskani primjerak zbirke slučajno pronašao dr. Dragan Plamenac u Državnoj knjižnici u Berlinu 30-tih godina XX. stoljeća. Do tada ime Ivana Lukačića kao skladatelja nije bilo poznato na ovim prostorima, čak ga ne spominje ni najpoznatiji hrvatski muzikolog Franjo Ksaver Kuhač koji je krajem XIX. stoljeća revno tragao za glazbenicima hrvatskog podrijetla.

Zbirka Sacrae Cantiones (Svete pjesme) zbirka je moteta namijenjenih bogoslužju. Njihovi su tekstovi uzeti iz Biblije ili liturgijskih crkvenih knjiga, osim dva moteta s tekstom nepoznata podrijetla. Kreću se od jednoglasnih pa sve do peteroglasnih, a iz njihove strukture se razabire da se radi o višegodišnjem skladateljskom opusu majstora polifonog oblikovanja. Vidljivo je da je Lukačić mijenjao i prilagođavao biblijske tekstove, izostavljao dijelove rečenica, mijenjao redoslijed stihova kako bi ih prilagodio svojim skladbama. Ali uvijek nenametljivo i s mjerom kako bi stvorio određeni dramski naboj dionice, što predstavlja preteču budućih oratorija; motet Quam pulchra es koji je strukturiran kao niz dijaloških situacija između zbora i četiri solista, te Domine, puer meus kao dijalog između Isusa i stotnika koje povezuje pripovjedač, da bi na kraju sva trojica pjevala tekst koji pripada pripovjedaču. Sami su tekstovi u književnom smislu monolozi. Također, niti jedan tekst ni glazba se ne ponavljaju. Lukačić se često služi i ecco efektima u pjevanju, a skoro svaki motet sadrži neki poseban kontrapunktski postupak, što upravo pokazuje Lukačićevu veliku i za ono doba iznenađujuću maštovitost.

Analizom njegovih djela uočava se uvijek srednji put u melodiji, utemeljen na proporciji i skladu između renesansnih elemenata na zalazu i novopridošlih baroknih karakteristika. Od svega uzima ponešto, ali ostaje vjeran svom stilu koji kroz jednostavnost donosi osjećaj duhovnog mira. Svaki je motet jedinstven i zasebna cjelina u odnosu na druge. Najljepšim se smatraju: troglasni Domine, puer meus iacet (Gospodine, moj sluga leži), četveroglasni Quam pulchra es (Kako si lijepa) i Ex ore infantium (Iz usta djece), te peteroglasni Canite et psallite (Pjevajte i svirajte) u kojima dolazi do izražaja visoka umjetnička ljepota.

Vrijeme djelovanja Ivana Marka Lukačića jest 17. stoljeće, razdoblje u kojemu se aktualiziraju dekreti i odluke Tridentskoga sabora (1545. – 1563.), koji sve više postaju opće norme djelovanja u crkvenoj pravnoj i pastoralnoj liturgijskoj praksi. Budući da se školovao u Rimu tijekom prva dva desetljeća 17. stoljeća, na Lukačićevu je opću, a posljedično naravno i liturgijsku formaciju utjecala i rimska liturgijska praksa. Po zvanju glazbenik, sigurno je bio upoznat i s normama liturgijske glazbe svoga vremena, te je kao orguljaš i glazbeni pedagog u Splitu zasigurno učinio mnogo na implementaciji liturgijske glazbe te poučavanju puka liturgijskim normama i obrascima, posebno onih koji se tiču liturgijskoga pjevanja i glazbe. Sačuvana zbirka njegovih moteta Sacrae cantiones govori u prilog njegovoj osposobljenosti, a i upućenosti u teologiju, gdje je u formi moteta, duhovnih koncerata, uspio ekspresivno na glazbeni način i stilom svoga vremena izraziti poruku i svetopisamskih i liturgijskih tekstova.

Danas su Lukačićevi moteti dio standardnog baroknog koncertnog repertoara. Jesu li oni prvo ili zadnje Lukačićevo djelo, jedino djelo, ili samo dio bogatog repertoara, za sada možda zagubljenog ili zauvijek izgubljenog, ostaje nepoznanica. U svakom slučaju, zahvaljujući upornim istraživačima i ljubiteljima glazbe dobili smo priliku odškrinuti jedan zatvoreni glazbeni prozor 17. stoljeća i približiti današnjem vremenu živu ljepotu baroknog zvuka.

Glazbene radionice odvijala su se u Katedrali sv. Dujma pod vodstvom domaćih i inozemnih umjetnika.

„Barokna glazba uistinu je danas posljednji svjedok „starog svijeta“, vremena koje je nakon prosvjetiteljstva ostalo u tami povijesti, zaboravljeno više od dva stoljeća. Ovim radionicama željeli smo vrijeme spekulativnih glazbenih/teoloških/socioloških parametara vratiti u naše suvremeno, sekularno vrijeme i podsjetiti na temelje i ideale koji su glazbu prozvali „krovnom“ među sedam slobodnih umjetnosti. Radionice su zamišljene kao svojevrsna parafraza intelektualnih skupova koji su „stvarali“ glazbu 17. i 18. stoljeća diljem Europe (svijetli primjer je Bachov Collegium musicum u Leipzigu). U okviru radionica izvedeni su i moteti Ivana Lukačića te kratak seminar o praktičnoj realizaciji bassa continua različitih nacionalnih škola 17. i 18. stoljeća.“, rekao je prof. art. Mario Penzar.

Na kraju simpozija predstavljen je nosač zvuka  Lukačićevih moteta u izvedbi međunarodnog ansambla „Musica Adriatica“.

Nives Matijević