Izraz koji se koristi za kraj planeta Zemlja
Za profesionalno hrvanje pogledajte uređaj Doomsday (hrvanje). Uređaj sudnjeg dana hipotetska je konstrukcija – obično oružje ili sustav naoružanja – koja može uništiti sav život na planetu, posebno Zemlju, ili uništiti sam planet, donoseći ” sudnji dan“, izraz koji se koristi za kraj planeta Zemlja. Većina hipotetičkih konstrukcija oslanja se na činjenicu da se vodikove bombe mogu proizvoljno povećavati pod pretpostavkom da nema zabrinutosti oko njihovog isporučivanja na cilj (vidi: dizajn Teller-Ulam) ili da ih se može ” posoliti ” materijalima dizajniranim za stvaranje dugotrajnih i opasan otpad (npr. kobaltna bomba).
Uređaji sudnjeg dana i nuklearni holokaust koji su doveli bili su prisutni u literaturi i umjetnosti, posebno u 20. stoljeću, kada je napredak u znanosti i tehnologiji uništenje svijeta (ili barem iskorjenjivanje čitavog ljudskog života) učinilo vjerodostojnim scenarijem. Mnogi klasici u žanru znanstvene fantastike preuzimaju temu u tom pogledu. Sam pojam “stroj sudnjeg dana” svjedoči od 1960. godine, ali aliterativni “uređaj sudnjeg dana” od tada postaje popularnija fraza.
Otkako je ispitivanje termonuklearnog oružja Castle Bravo 1954. pokazalo izvedivost izrade proizvoljno velikih nuklearnih uređaja koji bi mogli pokrivati velika područja radioaktivnim otpadom čineći bilo što oko sebe intenzivno radioaktivnim, teoretičari nuklearnog oružja, poput Lea Szilarda, zamišljenog od stroja sudnjeg dana, masivnog termonuklearnog uređaja okružen stotinama tona kobalta koji bi, kada bi se aktivirao, stvorio ogromne količine kobalta-60 , čineći veći dio Zemlje previše radioaktivnim da bi podržao život. RAND-ov strateg Herman Kahn pretpostavio je da bi sovjetski ili američki donositelji nuklearnih odluka mogli odabrati izgradnju stroja sudnjeg dana koji bi se sastojao od računala povezan s zalihom vodikovih bombi, programiran da ih sve detonira i okupa planet nuklearnim padavinama na signal predstojećeg nuklearnog napada druge države.
Teoretska sposobnost uređaja sudnjeg dana da odvrati nuklearni napad jest da bi se automatski aktivirao bez ljudske pomoći i unatoč ljudskoj intervenciji. Kahn je priznao da bi neki planeri mogli smatrati da “strojevi sudnjeg dana” pružaju vrlo vjerodostojnu prijetnju koja će razuvjeriti napadače i izbjeći opasnu igru brzine izazvanu masovnim konceptom odmazde koji je vladao američko-sovjetskim nuklearnim odnosima sredinom 1950-ih. Međutim, u svojoj raspravi o Doomsday strojeva, Kahn postavlja problem nuklearnog naoružanja što pokreće sudnji dan.
Sustav mrtve ruke (ili “perimetar”) koji je Sovjetski Savez izgradio tijekom hladnog rata nazvan je “strojem sudnjeg dana” zbog svog smrtonosnog dizajna i nuklearnih mogućnosti. Uređaji sudnjeg dana počeli su postajati sve češći u znanstvenoj fantastici četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, zbog izuma nuklearnog oružja i stalnog straha od potpunog uništenja. Poznati je primjer u filmu Dr. Strangelove (1964.), gdje je Mrtva ruka pokrenuta nepotpuno pobačenim američkim napadom i sav život na Zemlji je ugašen. Druga je u epizodi Zvjezdanih staza The Doomsday Machine (1967.), gdje se posada Enterprisea bori protiv moćnog izvanzemaljskog stroja koji ubija planete. Međutim, uređaji sudnjeg dana proširili su se i na mnoge druge vrste izmišljene tehnologije, od kojih je jedna od najpoznatijih Zvijezda smrti, svemirska stanica koja uništava planete veličine mjeseca.
Neki su radovi također razmatrali pogrešno aktiviranje uređaja sudnjeg dana vanjskim čimbenicima ili lančanim reakcijama. Primjer oba je Virus (1980.), gdje se potres pogrešno otkriva kao nuklearna eksplozija i pokreće niz automatiziranih reakcijskih sustava (ARS). Razne vrste izmišljenih uređaja sudnjeg dana također su aktivirane kao dio preuzimanja AI. To uključuje sustav lansiranja projektila iz filma WarGames (1983.), čiji je nadzor u potpunosti predan računalu, i Skynetovo skoro uništavanje ljudske rase u Terminatoru (1984.). (v.h.)
