Bakir je priznao koliku je štetu, koliki je ratni zločin, počinio njegov otac nad hrvatskim narodom i koliku on čini danas
Od izgovorenih prijetnji do njihovih fizičkih realizacija veoma je kratko vrijeme i kratak put. Prijetnje su dugo planirani zločini u glavama onih koji prijete, zločinaca. Gotovo ništa drugo i ne smišljaju i ne razmišljaju osim o počinjenju zločina. Ne brinu se ni za vlastiti narod i njegovu sudbinu kakva će biti poslije prijetnji drugima.
Onaj koji prijeti drugom narodu, on prijeti i svom. Ono što diktator prijetnjom planira izvesti drugom, sutra će i svom narodu. Jer da bi prijetnju realizirao mora poslati svoj narod u akciju izvršenja. Onaj koji prijeti gotovo nikad nije osobno prijetnju realizirao, budući da su se ti pojedinci pokazali najstrašljivijim ljudima. Potvrđuje to i Bakir Izetbegović koji prijeti hrvatskom narodu, govoreći da će sàm stati na čelo svoje armije i povesti je u agresiju na Hrvate ako zatraže svoje pravo, a taj isti „ratnik“ skrivao se u ratu u bankovnom trezoru i pod otćevim stolom, slušajući kako mu otac planira konclogore za Hrvate, i naređuje rušenje crkava i progone kršćana. Takvi su pojedinci obično kao pas koji laje ali ne ujeda. On se boji priči čovjeku. Takvih pasa se čovjek i ne boji. No političarà koji prijete ipak se treba bojati jer oni šalju svoje ćuvare, svoje pristalice, svoje sluge, ili cijeli svoj narod da ugrizu i izgrizu onoga kojem se prijeti. I zbog toga su oni opasni.
Kao nigdje u svijetu u bivšoj Bosni i Hercegovini, i današnjem zbirnom beha entitetu prijetnje su bile i jesu uvod u oružani sukob. Još kad su te prijetnje dolazile od otca Alije i nastavljene od sina Bakira, i uvijek upućivane i izvođene na istom narodu kojem su prijetili i prijete, hrvatskom, tada ih treba uzeti vrlo ozbiljno, i pripremati se na obranu.
Bolesno stanje otca i sina, tih koji su prijetili i koji i danas prijete drugima, Hrvatima katolicima, samo zato što su drugi i drugačiji, što nisu njihove vjere i njihovih zločinačkih zamisli ubijanja i progona, što traže svoje pravo i slobodu, nije samo problem tih patoloških mrzitelja kršćana i kršćanske vjere, to je problem cijelog muslimansko bošnjačkog naroda kojeg oni predstavljaju i u čije ime vode tu zločinačku politiku. Bez obzira što je u islamskom svijetu mržnja prema kršćanima pokazatelj domoljublja i bogoljublja, ipak tu praksu življenja nikako ne bi smijeli koristiti beha muslimani. Ako ni zbog čega drugog a onda zbog toga što stalno ističu svoje europejstvo.
No, biti Europljanin i biti protiv kršćana i kršćanstva dvije su kategorije koje se međusobno isključuju. Biti Europljani a biti protiv dijaloga, tolerancije, suživota, pravde i pravednosti, uvažavanja drugog i drugačijeg, lažni je Europljanin. Takvi pojedinci, zajednice ili narodi zapravo su ubojice Europe, Europljana, kršćana i kršćanstva.
I stoga samozvano bošnjačko europejstvo je u potpunosti lažno, i ono je veliki dio globalne kršćanofobije koja rušilački dolazi iz islamskih zemalja. Bosnu u Hercegovinu su uredili kao stanicu za odmor stotine tisuća islamističkih migranata i poligon za usavršavanje za izvršenje prijetnji i dobivenih zadataka.
Bošnjačke prijetnje Hrvatima ne prestaju. Čini se da ne će prestati ni onda kada bi im isčupali korijen u beha zemlji, i kada bi ih prisilili da prijeđu na islam. Jer njihova prijetnja hrvatskom narodu prelazi, ne samo potpisane dogovore federalnih partnera i granice Federacije, one su prijetnje i Hrvatskoj. One su prijetnja Europi i Europljanima, kršćanstvu i kršćanima. Prijetnja europskoj sadašnjosti i budućnosti. Prijetnja političkog Sarajeva kojim, kao i dijelom beha zajednice, vlada dinastija Izetbegović hrvatskom narodu, kao suverenoj i konstitutivnoj naciji, upućena u vrijeme posjete hrvatskog predsjednika svom narodu u tom zbirnom entitetu politička je slika unitarno centralističke, islamizirano građanizirane Bosne i Hercegovine. Bakir po uzoru svoga babe prijeti svima diljem svijeta kako trebaju poštivati Alijin amanet Turskoj, šta i kako će govoriti u tom amanetu, jer on ne samo da je Erdoganov amanet već i Bakirova babovina.
Bakir zamišlja političko Sarajevo suvremenim Stambolom u koji nebošnjaci moraju dolaziti po potvrde, odobrenja i ahdname ako žele doći u taj beha vilajet i nešto kazati. Poput turskih krvnika traži da mu se svaki govor stranih državnika dostavi prije negoli se kaže, i da on odobri ili zabrani da se pročita ili izreče. A ako mu strani predsjednici, u prvom redu predsjednik euronatovske Hrvatske ne dostavi svoj govor, i ne upozna ga o temi o kojoj kani govoriti, Izetbegović II. uputi žestoku, ratnu prijetnju hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Poznatim otćevim lažima i prijetnjama, ali i počinjenim zločinima, hrvatskom narodu prijeti potpunim nestankom u hrvatskoj kraljevini Bosni i Hercegovini. Izetbegović II. hrvatski narod u Bosni i Hercegovini drži taocima kao što su i njegovi prijatelji Iranci držali Amerikance, što je praksa svih terorističkih politiká, viđenih u prošlosti i danas što gledamo kod Isila. Izetbegović se izjednačuje sa Isilom, kad je u pitanju politika prema neistomišljenicima.
Uz to što se pokazuje odanim naslijednikom otćeve agresorsko ratne politike etničkog čišćenja, sin ratnog zločinca Alije Izetbegovića Bakir komentirao je posjetu hrvatskog predsjednika Milanovića Hrvatima u federalnom beha dijelu riječima “Politika koja istrajava na aroganciji, ne poštuje BiH i Bošnjake nanijela je najveću štetu hrvatskom korpusu u BiH”. Iz ovih Bakirovih riječi nameče se zaključak da su hrvatskom korpusu muslimani nanijeli veliku štetu i zbog srpskog istrajavanja na aroganciji, i koja nije, i koja i dalje ne poštuje BiH i Bošnjake. Nije li to i rezultat tajni velikomuslimanski i velikosrpskih dogovora diobe BiH u Beogradu
Nema jačeg i vjerodostojnijeg muslimansko bošnjačkog samopriznanja o počinjenim ratnim zločinima nad hrvatskim narodom. Bakir kaže da hrvatsko nepoštivaje Bošnjaka i njihove ratno zločinačke, agresorsko okupatorske politike etničkog čišćenja, a kojem su se Hrvati suprotstavili „nanijelo je najveću štetu hrvatskom narodu“. I jest, hrvatska obrana od muslimanskog vjerskog radikalizma plaćena je s desetak tisuća ubijenih hrvatskih civila, žena, djece, starih i tristo tisuća prognanih Hrvata od strane Izetbegovića. Babe Alije i sina Bakira. I to je razlog da Bakirovu prijetnju hrvatskom narodu treba uzeti vrlo ozbiljno, i pripremati se, suprostaviti joj se. Ovo Bakirovo priznanje ratnih zločina nad hrvatskim narodom u muslimanskoj agresiji materijal je i za Haaški tribunal. Bakir je priznao koliku je štetu, koliki je ratni zločin, počinio njegov otac nad hrvatskim narodom, i koliku on čini danas, te koliku će počiniti sutra poslije prijetnje. A prijetnje iz bošnjačkog političkog Sarajeva ne prestaju. Samo pretvaranjem beha federacije u čisti muslimansko bošnjački entitet po uzoru na etnički čistu republiku srpsku, ili kakve su danas, gotovo, vjerski čiste sve islamske zemlje. Bošnjačke prijetnje hrvatskom narodu mogu prestati i onda kada ponovo oživi u svim svojim znakovljima i segmentima Hrvatska Republika Herceg Bosna, na hrvatskom teritoriju od 25 posto kojeg su i unijeli u Daytonske pregovore.
